Rev-475/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 475/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Veseljka Šeparovića i Ilije Čuljata, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz V., koga zastupa B. P., dipl. pravnik, protiv tuženika B. d.d. B., kojeg zastupa J. Č., dipl. pravnica, radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 14. studenoga 1996. godine br. Gž-1796/96-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 12. rujna 1996. godine br. Pr-241/96, u sjednici održanoj dana 17. travnja 1997. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku od 12. rujna 1996. godine br. Pr- 241/96-7, kao i presuda Županijskog suda u Osijeku od 14. studenoga 1996. godine br. Gž-1796/96-2 i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom poništeno je rješenje tuženika od 19. veljače 1996. godine kojim je tužitelj upućen na tzv. "čekanje" na rad kao nezakonito, uz nalog tuženiku da tužitelju omogući stupanje na rad sukladno Ugovoru o radu od 29. 3. 1996. godine i naknadi zaradu za vrijeme od 1. 3. 1996. do 30. 6. 1996. godine u ukupnom iznosu od 3.488,94 kn, sa odgovarajućom kamatom, na način kako je to pobliže navedeno u toj odluci.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, ali i pred izmijenjeno vijeće.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija je osnovana.

Sudovi osporavanu odluku tuženika od 19. veljače 1996. godine nalaze nezakonitom, jer da je tvrdnjama svjedoka V.J., zamjenika generalnog direktora tuženika, utvrđeno da je tužitelj upućen na tzv. "čekanje", zbog zastoja u proizvodnji, potrebe smanjenja zaposlenika, pa tako i radnika u službi zaštite na kojim je poslovima tužitelj radio. Zato je po mišljenju nižestupanjskih sudova pogrešno pozivanje tuženika na odredbu čl. 34. Granskog kolektivnog ugovora, pa je u takovoj činjeničnoj situaciji tuženik, po mišljenju sudova, bio dužan postupati u skladu s odredbom čl. 119. i 120. Zakona o radu, tj. izraditi Program rješavanja viška radnika, pa kada tuženik tako nije postupio, zahtjev tužbe je kao osnovan prihvaćen. Takav pravni pristup sudova je pogrešan. Naime, odlukom tuženika od 19. 2. 1996. godine br. DV- 161/96 utvrđeno je da tuženik više nije u mogućnosti tužitelju na spomenutom radnom mjestu od 1. ožujka 1996. godine osigurati posao zbog zastoja u proizvodnji, pomanjkanja sirovina, zastoja na tržištu, otežanih uvjeta izvoza te restriktivnih mjera Vlade RH i zakonodavstva. Zbog takovog gospodarskog stanja tuženika, tužitelju se za vrijeme nenazočnosti na poslu osigurava novčana naknada u visini od 906,00 kn mjesečno. Dakle, proizlazi da je osporavana odluka donesena upravo na temelju odredbe čl. 34. Granskog kolektivnog ugovora od 29. prosinca 1995. godine i Aneksa od 19. 12. 1995. i 16. 5. 1996. godine, u svezi s odredbom čl. 85. st. 1. Zakona o radu, uvažavanjem faktički privremenog zastoja u proizvodnji tuženika i ta situacija nije nalagala donošenje Programa zbrinjavanja viška zaposlenika u smislu čl. 119. i 120. ZR. Kako se sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu bavili tim činjenicama, koje su bile važne za donošenje zakonite i pravilne odluke o zahtjevu tužbe, to je odluke sudova trebalo ukinuti i predmeti vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 17. travnja 1997. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.