I Kž-741/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 741/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice i Primorac Vladimira kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.N. i I.K. zbog krivičnog djela iz čl. 133. (sada čl. 128.) KZRH, odlučujući o žalbi opt. I.K. podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. srpnja 1992. K-27/92, u sjednici održanoj 14. listopada 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske L.I.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. I.K. kao neosnovana te se u odnosu na njega potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružnog suda u Zagrebu kao suda prvog stupnja oglašeni su opt. M.N. .I.K. krivima da su u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinili krivično djelo razbojničke krađe iz čl. 133. KZRH, pa su po tom propisu osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca, u koju kaznu im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. svibnja do 25. lipnja 1992.

Protiv te presude po svojoj braniteljici M.G.I., odvjetnici iz Z., žali se samo opt. I.K. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a u stvari prema obrazloženju žalbe samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, vraćajući spise predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Navodi žalbe, kojima se obrazlaže postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka nisu prihvatljivi. Ne radi se, naime, o tome da bi sud reproducirajući obranu opt. M.N., odnosno iskaz svjedoka i ujedno oštećenog K.R. došao u znatnu proturječnost glede odlučne činjenice između onoga što su opt. M. i oštećenik u svojim iskazima rekli, dakle, da bi navodi u pobijanoj presudi o tome bili proturječni danim iskazima u postupku. U stvari se pobija ocjena tih dokaza.

Nije u tom dijelu ni činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

Suprotno žalbenim navodima, sud prvoga stupnja na prihvatljiv je način obrazložio svoje stajalište i uvjerenje o dokazanosti djela obojici optuženika, pa tako i opt. I.K..

Nije sporno da su se optuženici kritičnog događaja, nakon što su zajedno tokom noći boravili s oštećenikom u društvu i zajedno pili, našli u njegovom stanu jer ih je ošt. K.R. pozvao da ih počasti. Također nije sporno da je oštećeniku te prigode nestao novac koji se nalazio u staklenoj čaši, i to u trenutku kada oštećenika nije bilo u sobi, te da su nakon što se on vratio i primijetio nestanak novca optuženici odbili da mu novac vrate, a zatim oštećeniku vezali ruke iza leđa i napustili stan. S njima u društvu bio je i svjedok V.S.. Točno je da obojica optuženika poriču djelo, ali ne poriču činjenicu oduzimanja novca. Sud prvoga stupnja zaključio je da oni u suštini prebacuju krivnju jedan na drugoga, pri čemu je nebitno to što u stvari opt. M. ne tereti direktno opt. I. već kaže da ne zna tko je novac uzeo tj. da li opt. I. ili svjedok V., dok opt. I. tvrdi da je novac uzeo opt. M.. Sasvim je pri tome nebitno to što opt. I. govori o novčaniku a svi ostali, pa i oštećenik o tome da se novac nalazio smotan u staklenoj čaši. Svi su oni bili pod utjecajem alkohola, pa je moguće da je opt. I.K. ostalo pogrešno u sjećanju kako se novac nalazio u novčaniku.

Sasvim je prihvatljiv zaključak suda prvoga stupnja da je svjedok ošt. K.R. na glavnoj raspravi 17. veljače 1992. pokušao ekskulpirati opt. I., tako što je za razliku od ranijeg iskaza rekao da ga je vezao samo opt. M.N., a ne zajedno obojica, pa kad mu je predočena razlika u kazivanju (u istrazi je izričito rekao da su ga lancem obojica vezali) ponovio je da ga je koliko se sada sjeća zavezao opt. M., a "valjda mu je netko i pomogao" ali se toga više ne sjeća. Taj netko mogao je biti samo opt. I., pa je sud, imajući u vidu i neposredni utisak na glavnoj raspravi, zaključio da je istinit onaj iskaz svjedoka koga je ovaj dao u istrazi, što kao uvjerljivo prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

Konačno, u žalbi se pogrešno ukazuje na proturječnost u iskazu svjedoka V.S.. To što ovaj svjedok tvrdi da nije vidio sam momenat oduzimanja novca, pa da prema tome ne zna tko je od optuženika novac oduzeo ali da je kasnije vidio da se novac nalazi u džepu opt. I. nikako nije proturječno. To, doduše, ne potvrđuje da je I. osobno uzimao novac iz čaše ali svakako govori o tome posredno, da su optuženici djelo zajedno počinili. Stoga je činjenično stanje u svemu potpuno i pravilno utvrđeno. Iako je optuženik istakao i žalbenu osnovu pobijanja presude zbog odluke o kazni nije u žalbi dao argumente u pravcu da bi kazna na koju je osuđen bila prestroga. Stoga je ovaj sud ispitao odluku o izrečenoj kazni na temelju čl. 369. ZKP.

Izrečena kazna optuženiku u svemu je primjerena. Sud je ovom optuženiku ocijenio sve utvrđene olakotne okolnosti, pa kako je izrečena kazna gotovo u visini zakonskog minimuma kazne, to tako odmjerena kazna nije prestroga.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je na temelju čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 14. listopada 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Drakulić Milena v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)