I Kž-205/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I-Kž-205/1998-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Katice Jelić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. S., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. K-109/97-18 od 18. prosinca 1997. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 19. prosinca 2000. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 18. prosinca 1997. godine br. K-109/97-18, temeljem čl. 340. toč. 1. ZKP-a oslobodio je optužbe optuženika S.J. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH uz obrazloženje da je postupao u nužnoj obrani, dok troškovi kaznenog postupka temeljem čl. 91. ZKP-a padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude izjavio je žalbu državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na sjednici drugostupanjskog vijeća zamjenik Republičkog državnog odvjetnika P.V. ostao je kod ranije datog pisanog prijedloga i mišljenja temeljem čl. 373. ZKP-a, da se udovolji izjavljenoj žalbi državnog odvjetnika i ukine pobijana presuda.

Žalba je osnovana.

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da se pobijana presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i da je prvostupanjski sud prilikom njenog donošenja povrijedio kazneni zakon.

Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud analizirajući provedene dokaze i obranu optuženika, zaključuje da je optuženik kritične zgode postupao u nužnoj obrani. To obrazlaže okolnošću da optuženik nije prvi napao, da je stajao na svom zemljištu mašući sjekirom, govoreći oštećeniku i članovima njegove obitelji da ne smiju prolaziti preko njegovog zemljišta prijepornim putem. Ovakovo ponašanje optuženika prvostupanjski sud ne smatra napadom, dok za oštećenika i njegove rođake navodi da su do svog zemljišta mogli doći drugim putem a ne spornim preko nekretnine optuženika. U situaciji kada ih je optuženik zaustavio kod lese, oštećenik ju preskače i uspjeva optuženiku oteti sjekiru iako njom nije nikoga ugrožavao. Nakon toga oštećenikov brat Ž. traktorom ruši lesu, a netom iza toga S.Z. motikom udara optuženika nanoseći mu tjelesne ozljede. Tu se nalazi i S.B. tako da se optuženik osjeća ugroženim i očekujući daljnji napad odluči se braniti, te iz džeba vadi pištolj, repetira ga i sa udaljenosti od 2 m ispaljuje hitac koji pogađa oštećenika u lijevu natkoljenicu. Ocjenjujući ovakovu konkretnu situaciju i ponašanje optuženika, sud smatra da optuženik nije imao drugog načina da da se obrani obzirom da je bio napadnut od više osoba, koje su na njega nasrtale i koje su u rukama imale poljoprivredne alate. Pucnjem iz pištolja štitio je vlastiti integritet pucajući prema oštećeniku od kojeg mu je prijetila najveća opasnost i koji je konačno prvi nasrnuo na njega. U nastavku obrazloženja prvostupanjski sud navodi, da je u času pucanja optuženik bio svjestan, obzirom da je bio okružen sa tri osobe u neposrednoj blizini koje su se kretale, da metak iz njegova pištolja može nekoga pogoditi pa čak i usmrtiti, te u odnosu na nastupanje takove posljedice postupao s eventualnim umišljajem.

Međutim, po mišljenju ovog suda s pravom se u žalbi ističe da se temeljem provedenih dokaza ne može izvesti zaključak da je optuženik postupao u nužnoj obrani.

Ovo radi toga što iz obrane optuženika proizlazi da je prilikom dolaska kući u poslijepodnevnim satima saznao da su se oštećenik i njegovi rođaci, radi pristupa na svoje zemljište, služili prijepornim putem preko njegovog zemljišta, donio odluku da ih presretne prilikom povratka kući. Tom prilikom uzeo je sjekiru i pištolj te ih sačekao kod lese. Više nego očito je, da je sjekiru i pištolj uzeo očekujući sukob sa oštećenikom i njegovim rođacima, pa se s pravom može zaključiti da se pripremao za takav sukob i da je donio odluku da se fizički obračuna sa oštećenikom i rođacima koji su bili s njime. Obzirom na to pravilno primjećuje državni odvjetnik u žalbi da se otpuženik ne može pozivati na nužnu obranu, jer je i sam htio taj sukob i obračun.

Iz iskaza svjedoka oštećenog S.I., te S.B. i S.Ž. proizlazi da je optuženik na početku sukoba zamahnuo sjekirom prema traktoru i spomenutim svjedocima prijeteći da će ih sve posjeći ako će doći na njegovo. Svjedok S.Ž. traktorom je srušio lesu i nastavio voziti prijepornim pravcem preko zemljišta optuženika, dok se oštećenik nastavio sukobljavati s optuženikom u kojem je došlo do natezanja oko sjekire i koju je oteo optuženiku i odbacio je u stranu. Upravo ovaj detalj upućuje na zaključak da oštećenik nije htio sukob s optuženikom jer bi inače nakon otimanja sjekire njome nastavljao napad na optuženika. Nakon što je optuženik ostao bez sjekire, vadi pištolj, repetira ga i puca, te pritom pogađa u lijevu

natkoljenicu oštećenika nanoseći mu tešku tjelesnu ozljedu. Poslije ovog pucnja prestaje sukob i optuženik odlazi kući.

Iz naprijed iznijetog proizlazi neprihvatljivost zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik kritične zgode postupao u nužnoj obrani.

Prema tome, očito je da se pobijana presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i da je prilikom njenog donošenja prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon.

Uslijed iznijetih razloga valjalo je udovoljiti žalbi državnog odvjetnika s time da će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku raspraviti i utvrditi ne samo činjenice od kojih ovisi objektivni učin djela, već i one činjenice od kojih ovisi subjektivni odnos optuženika spram djela, kako bi potom bio u mogućnosti odgovoriti na najvažnije pitanje: da li je optuženik na inkriminirani način htio usmrtiti oštećenika ili ga samo tjelesno ozlijediti i time ga onemogućiti za daljnju tučnjavu. Pritom prvostupanjski sud treba imati u vidu i činjenicu da je optuženik umirovljena vojna osoba obučena u baratanju takovim oružjem i da je pucao prema oštećeniku s male udaljenosti od najviše 2 m, s koje udaljenosti je mogao bez nišanjenja gađati oštećenika u prsa ili glavu, pogađanjem kojih dijelova tijela se u pravilu nanose teške i po život opasne ozljede. Pritom treba posebno voditi računa i o okolnosti da optuženiku nije nitko oteo pištolj ili ga na bilo koji drugi način spriječio da usmrti oštećenika. Isto tako, trebat će imati u vidu i činjenicu da prema povijesti bolesti za optuženika (list 22) proizlazi da je optuženik zadobio tjelesne ozljede, a kako nakon ispaljenog metka više nije bilo sukobljavanja između stranaka, to je očito da ih je zadobio neposredno prije pucanja.

Radi toga valjalo je udovoljiti žalbi državnog odvjetnika i ukinuti pobijanu presudu s time da će prvostupanjski sud u nastavku postupka razjasniti sve naprijed istaknute sporne okolnosti kako bi potom mogao donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

Obzirom na to odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. prosinca 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v. r.

Ante Potrebica, v. r.