Croatian Supreme Court allows partial revision on costs but dismisses main claim due to correct legal application.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's revision regarding the main claim for damages as unfounded, upholding the lower courts' correct application of substantive law. However, the court partially accepted the revision concerning procedural costs, finding that lower courts failed to account for the plaintiff's withdrawal of part of the claim and the defendant's partial success. Consequently, the court ordered the plaintiff to reimburse the defendant with the remaining cost difference and interest.
Legislator headnote
AI generatedčl. 393. ZPP; čl. 154. st. 2. ZPP; čl. 155. st. 1. ZPP; čl. 158. st. 1. ZPP: The Supreme Court may revise a judgment on costs if lower courts failed to consider the partial withdrawal of a claim or the partial success of the parties, requiring a recalculation based on the actual value of the dispute at the time of filing.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 1260/09-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, u pravnoj stvari tužiteljice V. M. iz R., koju zastupa punomoćnica V. Č., odvjetnica u R., protiv tuženika J. o. d.d., F. R., koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P. u Z., P. R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-283/06 od 11. veljače 2009., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3034/01 od 21. srpnja 2005., u sjednici održanoj 30. ožujka 2011.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika u odnosu na glavno potraživanje kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
I. Revizija tuženika se djelomično prihvaća te se preinačuje odluka o troškovima postupka i rješava:
Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 22.163,37 kn sa zateznom kamatom od 21. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, te od 1. siječnja 2008. pa nadalje po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška revizije.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 102.552,21 kn sa zateznom kamatom na iznose razvrstane glavnice kako je to pobliže navedeno u izreci, kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 24.070,00 kn (toč. III. izreke), dok je ostali dio tužbenog zahtjeva odbijen (toč. III. izreke)
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na dosuđenu glavnicu i parnični trošak, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačena odluka o kamatama na način da je tuženiku naloženo na dosuđenu glavnicu od 102.552,21 kn platiti tužiteljici zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje počevši od 21. srpnja 2005. do isplate.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače u smislu revizijskih navoda, uz naknadu troška revizije.
U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu, a podredno odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora.
Prije svega, u odnosu na navode odgovora na reviziju treba reći da je revizija tuženika dopuštena jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 102.552,21 kn - dakle, prelazi granični iznos od 100.000,00 kn za dopuštenost revizije. Pritom okolnost da je tuženik tijekom postupka dobrovoljno platio tužiteljici dio dosuđenog iznosa, suprotno shvaćanju tužiteljice, ništa ne mijenja na stvari i ne utječe na navedenu vrijednost predmeta spora s obzirom da tuženik revizijom pobija drugostupanjsku presudu u cijelosti.
Revizija tuženika je djelomično osnovana (samo u pogledu odluke o troškovima postupka).
Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.
e da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima Neutemeljeno revident istič
počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka time što je prvostupanjski sud svoju odluku utemeljio na prihvaćanju prvotnog a ne novog medicinskog vještačenja, obrazlažući to „čitavim nizom pravno irelevantnih utvrđenja koja ni u kojem slučaju ne mogu nadomjestiti razloge o odlučnim činjenicama“ – čime opisno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 261. ZPP, a koju da je, budući da ju nije sankcionirao, počinio i sam drugostupanjski sud, te ujedno na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Naime, prvostupanjski sud je proveo vještačenje po liječnicima vještacima dr. Ž. C. i dr. G. R., koji su prilikom usmenog saslušanja usuglasili svoje nalaze i mišljenja glede ukupnog smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice, pa je povodom prigovora tuženika odredio novo vještačenje po Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon što su vještaci Medicinskog fakulteta dali pisani nalaz i mišljenje, prvostupanjski je, ocijenivši ga šturim i nadasve neargumentiranim, čak štoviše u nekim segmentima i suprotnim priloženoj medicinskoj dokumentaciji te utoliko potpuno neprihvatljivim, prihvatio nalaz i mišljenje prvotno određenih vještaka dr. C. i dr. R., a za što je u obrazloženju presude naveo podrobne, jasne i argumentirane razloge, koje je prihvatio i drugostupanjski sud. Okolnost da je sud odredio novo vještačenje ne znači da samim time nije prihvatio prvo vještačenje, a kako se to neutemeljeno sugerira u reviziji. Naime, prema odredbi čl. 261. ZPP sud može provjeriti pravilnost danog nalaza i mišljenja određivanjem novog vještačenja – ali to ne znači da bezuvjetno mora prihvatiti drugi nalaz ako ocijeni da isti nije prihvatljiv, odnosno da tada ne može prihvatiti prvi nalaz. Ovo drugo vještačenje je, povodom prigovora tuženika, provedeno u cilju provjere prvog vještačenja i nakon toga je sud došao do spoznaje da je prvi nalaz pravilan, odnosno da isti nije doveden u sumnju. Stoga nije bilo razloga niti određivati ročište radi saslušanja i usaglašavanja nalaza i mišljenja vještaka Medicinskog fakulteta i vještaka dr. C. i dr. R. (čije nalaze i mišljenja je prvostupanjski sud prihvatio) u smislu čl. 261. ZPP.
Slijedom izloženog, dakle, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni niti proturječni, pri čemu je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri odgovorio na žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu (čl. 375. st. 1. ZPP), pa utoliko presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.
Pritom valja imati na umu da je pravo na ocjenu dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), pa prihvaćanjem ocjene dokaza izvedene od strane prvostupanjskog suda, a koja je jasno i uvjerljivo obrazložena, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu na koju ukazuje revident.
Revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su i činjenični prigovori. Međutim, tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident ne ukazuje, a ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP.
Predmet spora je naknada štete koju je tužiteljica pretrpjela u štetnom događaju – prometnoj nezgodi koja se dogodila 8. listopada 1998. na riječkoj zaobilaznici.
U ovom stadiju postupka nije sporan štetni događaj i odgovornost tuženika. Sporna je visina dosuđene naknade za sve oblike nematerijalne štete, te pravna osnova dosuđenju naknade za pojedine oblike materijalne štete (tuđa pomoć i njega, pojačana ishrana).
U postupku pred nižestupanjskim sudovima, na temelju prihvaćenih nalaza i mišljenja sudskih vještaka dr. C. i dr. R., utvrđeno je da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila udarac u glavu s potresom mozga, prijelom prsne kosti, udarac u slabinsku regiju kralježnice s razvojem posttraumatske išijalgije desno (iritacija spinalnog korjena S1), udarac u donje ekstremitete s krvnim podljevima, kao i udarno gnječne rane na bradi i lijevom laktu, bolnički je liječena sedam dana, nakon čega je otpuštena na kućno liječenje te slijede brojni pregledi kod specijalista neuropsihijatra, neurokirurga, pulmologa i fizijatra, time da je tužiteljica zbog liječenja predmetnih ozljeda provela na bolovanju oko godinu dana. Također je utvrđeno da je uslijed posljedica zadobivenih ozljeda tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta 8-10 dana, srednjeg intenziteta 30-35 dana i bolove slabijeg intenziteta oko 4-5 mjeseci, time da su tijek liječenja pratili i bolovi povremenog karaktera oko 3-4 mjeseca, trpjela je primarni intenzivan strah jakog intenziteta i to smrtni strah (frontalni sudar), srednje teški strah koji je trajao oko mjesec dana, blagi strah svakodnevno 6 mjeseci, tužiteljici je smanjena životna aktivnost za ukupno 30%, a što se manifestira kroz ventilacijske smetnje (smetnje disanja), zatim sindrom bolnih križa i postokomocijski sindrom (glavobolje, vrtoglavice i sl.). Nadalje je utvrđeno da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega kroz razdoblje od 1-2 mjeseca po 2-3 sata dnevno, kroz razdoblje 3-4 mjeseci po 1-2 sata dnevno, a nakon toga kroz tri mjeseca povremeno 3-4 sata tjedno, a karakter ozljeda iziskivao je u razdoblju od 3 mjeseca konzumacije veće količine voća, sokova, napitaka i vitamina.
Na temelju navedenih utvrđenja, sudovi su tužiteljici dosudili naknadu štete za pretrpljene fizičke bolove 23.000,00 kn, za pretrpljeni strah 30.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 33.000,00 kn, kao i naknadu za tuđu pomoć, pojačanu ishranu i troškove liječenja.
Prema odredbi čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“. broj 35/05), za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti, naruženosti (…) te za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodnom i društvenom svrhom.
I prema stajalištu ovog suda pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 200. ZOO) kada su tužiteljici za nematerijalnu štetu dosudili naprijed navedene iznose. Naime, s obzirom na brojnost i težinu ozljeda koje je tužiteljica zadobila u štetnom događaju, jačinu i trajanje fizičkih bolova i straha, činjenicu da je tužiteljica neko vrijeme bila u bolnici a kasnije je otpuštena na kućno liječenje, što je vezano i uz daljnje neugodnosti, zatim stupanj smanjenja životne aktivnosti, te dob (rođ. 1959.) i zanimanje tužiteljice (medicinska sestra), ovaj sud smatra da navedeni iznosi predstavljaju pravičnu novčanu naknadu za te oblike nematerijalne štete, pa utoliko suprotna razlaganja revidenta nisu prihvatljiva.
Pri tom treba reći da Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 29. studenoga 2000. ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima, a što proizlazi iz odredaba čl. 200. ZOO, prema kojima se novčana satisfakcija određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja.
Naime, jačina i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, straha, trajanje i jačina duševnih bolova, odnosno opseg i težina trajnih posljedica imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati u vidu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade, a pored ostalog treba voditi računa i o životnoj dobi, zanimanju oštećenika i sl. Također, neutemeljeno tuženik prigovara da nije bilo osnove dosuđivanju naknade za tuđu pomoć i njegu, te za pojačanu ishranu – pozivajući se pritom na nalaz Medicinskog fakulteta, koji sudovi nisu prihvatili. Naime, obzirom da iz prihvaćenog nalaza i mišljenja dr. C. proizlazi da je tužiteljici kroz određeno razdoblje bila potrebna tuđa pomoć kao i pojačana ishrana, pravilno je tužiteljici dosuđena naknada za te vidove materijalne štete (čl. 195. st. 1. ZPP).
Pazeći po službenoj dužnosti na visinu te naknade (za tuđu pomoć 6.500,00 kn, za pojačanu ishranu 2.000,00 kn), ovaj sud nalazi da je dosuđenjem tih iznosa pravilno primijenjeno materijalno pravo. To se odnosi i na naknadu troškova liječenja (8.052,21 kn), čija je visina utvrđena prema priloženim računima.
Prema tome, u odnosu na glavno potraživanje nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava..
Iz tih razloga, na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.
Međutim, opravdano tuženik prigovara odluci o troškovima postupka.
U konkretnoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe je iznosila 442.916,27 kn i ta vrijednost predmeta spora je bila važeća do smanjenja tužbenog zahtjeva podneskom tužiteljice 24. studenoga 2003. na iznos od 250.752,21 kn. Nižestupanjski sudovi su kod donošenja odluke o troškovima zanemarili smanjenje tužbenog zahtjeva te su trošak tužiteljice obračunali na način da su tužiteljici za cijeli postupak obračunali trošak u visini prvotnog tužbenog zahtjeva i dosudili joj trošak srazmjerno njenom uspjehu u parnici. Nije uzeto u obzir da je tužiteljica zapravo povukla tužbu za onaj dio za koji je smanjen tužbeni zahtjev i da se tuženiku kod obračuna troškova parničnog postupka u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji je tužba povučena trošak treba obračunati u skladu s odredbom čl. 158 st. 1. ZPP.
Također, sudovi su zanemarili da kod djelomičnog prihvaćanja tužbenog zahtjeva (čl. 154. st. 2. ZPP) treba pri odlučivanju o parničnim troškovima treba uzeti u obzir i tužiteljev i tuženikov uspjeh u parnici.
Sukladno tome, tužiteljici bi srazmjerno konačnom uspjehu u parnici na ime troškova zastupanja po odvjetniku prema odgovarajućoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja parničnih radnji, pripadao iznos od 17.077,31 kn, što zajedno s troškom vještačenja od 3.500,00 kn ukupno iznosi 20.577,31 kn.
Tuženiku srazmjerno njegovu uspjehu u parnici pripada trošak u iznosu od 42.740,68 kn.
Pritom treba reći da tuženiku ne pripada zatraženih 18.000,00 kn na ime troškova vještačenja po Medicinskom fakultetu u Zagrebu, jer se njegov prijedlog za provođenje tog vještačenja u konačnici pokazao neosnovanim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari (čl. 155. st. 1. ZPP).
Nakon izvršenog prijeboja parničnih troškova ostala je razlika u iznosu od 22.163,37 kn u korist tuženika, pa je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u tom iznosu, sa pripadajućom zateznom kamatom u smislu Zakona o kamatama („Narodne novine“, broj 94/04) te čl. 29. st. 2. u svezi s čl. 1165. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05). Zbog toga je odlučeno kao u izreci pod toč. I. ovog rješenja.
Tužitelju nije dosuđen trošak revizije (toč. II. izreke rješenja) jer u revizijskom postupku nije uspio u odnosu na glavni zahtjev, već samo u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku (čl. 35. ZPP, čl. 166. st. 2. ZPP).
Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju (toč. III. izreke rješenja) jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 30. ožujka 2011.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.