I Kž-497/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 497/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih F. M. i drugih, zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. siječnja 2007. godine, broj K-50/06, u sjednici održanoj dana 3. veljače 2009. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e :

I/ Povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda, te se izriče:

Temeljem čl. 353. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku, protiv optuženih F. M., D. G. i B. B. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi),

ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi

tijekom mjeseca lipnja 1995. godine u Zagrebu I-optuženi F. M. i III-optuženi B. B., u svojstvu djelatnika IV. PP, ovlašteni za postupanje prema počiniteljima kaznenih djela u pravcu otkrivanja počinitelja i dokaza, nakon ranijeg dogovora s II-optuženim D. G. da mu upućuju osobe koje upoznaju u okviru obavljanja svojeg posla kao stranke u pravnu agenciju u vlasništvu II-optuženika, kako bi ih on, uz naplatu, savjetovao i zastupao, a za što će I- i III- optuženiku isplaćivati dio naplaćenog, na što su I-optuženi F. M. i III-optuženi B. B., u namjeri da sebi pribave imovinsku korist, pristali, te nakon što je dana 23. lipnja 1995. godine III-optuženi B. B. telefonom pozvao u IV P.P, PUZ, oštećenu A. P., s kojom je prethodnog dana razgovarao kada je imenovana došla prijaviti prijevaru, a obavljanju kojeg razgovora se priključio I-optuženi F. M., a kojom prilikom je A. P. molila i za svaki vid pomoći, pa nakon

I Kž 497/07-3

što je A. P. napustila Postaju, sukladno dogovoru I-, II- i III-optuženika, dojavili telefonski broj II-optuženog D. G., kako bi mu se A. P. obratila, što je imenovana i učinila, a II-optuženi D. G. od iste za obećane usluge naplatio ukupno 25.000 DEM, od kojeg iznosa je za stvarnu pomoć angažirao odvjetnike D. D. i D. B., a od cjelokupnog iznosa zadržao 15.000,00 DEM (odnosno protuvrijednost 53.989,50 kn), od koje svote je dana 25. lipnja 1995. godine, prema ranijem dogovoru, podijelio s I-optuženim F. M. i III-optuženim B. B., na način da je svakom pripalo po 5.000,00 DEM, u kojem iznosu su pribavili imovinsku korist,

dakle, I-optuženi i III-optuženi, kao službene osobe, u namjeri da sebi i drugom pribave imovinsku korist, iskoristili svoj položaj, a kaznenim djelom je pribavljena imovinska korist, a II-optuženi druge s umišljajem potaknuo da kao službene osobe, u namjeri da sebi i drugom pribave imovinsku korist, iskoriste svoj položaj, a kaznenim djelom je pribavljena imovinska korist,

pa da bi time I-optuženi F. M. i III-optuženi B. B. počinili kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 3. Kaznenog zakona, a optuženi D. G. poticanje na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 3. u svezi s čl. 37. Kaznenog zakona.

Temeljem čl. 123. st. 1. Zakona o kaznenom postupku troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

II/ Uslijed odluke pod točkom I/ žalba državnog odvjetnika postala je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku, oslobođeni su optužbe optuženici F. M. i B. B. da bi počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, a optuženi D. G. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi s čl. 37. Kaznenog zakona.

U odnosu na troškove kaznenog postupka, riješeno je da isti, temeljem čl. 123. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik, žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06 – u daljnjem tekstu Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, Vrhovni sud je utvrdio da je povrijeđen zakon na štetu optuženika, zbog

I Kž 497/07-3

čega je, povodom podnesene žalbe, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je optužbu protiv optuženika odbio.

Naime, činjeničnim opisom optužnog akta u odnosu na koji je donesena oslobađajuća presuda, optuženi F. M. i B. B. su terećeni da su počinili kazneno djelo zlouporabe službenog položaja, te da su takvom svojom aktivnošću pribavili imovinsku korist svaki u iznosu od po 5.000 DEM. Državni odvjetnik je takvo njihovo ponašanje označio kao počinjenje kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. Kaznenog zakona.

Optuženi D. G. je činjeničnim opisom za koji je donesena oslobađajuća presuda, terećen da je potaknuo F. M. i B. B. na počinjenje ranije označenog kaznenog djela, pa prema tome da se u odnosu na ovog optuženika radi o počinjenju kaznenog djela iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. u svezi s čl. 37. Kaznenog zakona.

Kako to nedvojbeno proizlazi iz činjeničnog opisa kaznenog djela stavljenog na teret optuženicima, F. M. i B. B. su, prema navodima optužbe, svaki zadržali po 5.000 DEM, u kojem iznosu su pribavili imovinsku korist kao rezultat njihove zlouporabe službenog položaja. U samom činjeničnom opisu, obrazlažući vrijednost iznosa od 15.000 DEM, od kojeg iznosa su ova dvojica zadržala svaki po 1/3, opisano je u činjeničnom opisu kaznenog djela da taj iznos odgovara protuvrijednosti od 53.989,50 kn. Kako činjenični opis kaznenog djela u odnosu na optuženog F. M. i B. B. izrijekom govori da je njihova imovinska korist koju su pribavili, 5.000 DEM, to znači da ista u kunskoj protuvrijednosti iznosi 1/3 iznosa od 53.989,50 kn, dakle iznos od 17.996,50 kn.

Kako za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, kod kojeg kaznenog djela je potrebno da počinitelj sebi pribavi znatnu imovinsku korist, a koji pojam znatne imovinske koristi je, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iznos od 30.000,00 kn, to znači da u samom činjeničnom opisu nisu sadržani svi potrebni elementi da bi se moglo govoriti o kaznenom djelu kako ga je označio državni odvjetnik iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona. Pri tome valja imati u vidu da utvrđeni iznos imovinske koristi ne predstavlja niti kvalifikatorno obilježje kaznenog djela iz čl. 215. st. 4. KZ RH koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno. Naime, tekst zakonske norme za postojanje tog kaznenog djela kao konstitutivni element kaznenog djela predviđao je ostvarenje za počinitelja kaznenog djela imovinske koristi koja premašuje dvadesetsedam tisuća petsto kuna. Ako ovaj iznos koristi ne bi bio ostvaren radilo bi se o kaznenom djelu iz stavka 3. ovoga članka, za koje je bila popisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Prema tome, kako su optuženici F. M. i B. B. opisanom kriminalnom aktivnošću, za koju se tvrdi da predstavlja zlouporabu službenog položaja, ostvarili imovinsku korist koja je manja od 30.000,00 kn, dakle ne ulazi u obilježja znatne imovinske koristi, a niti predstavlja iznos kojim bi bilo ostvareno kvalifikatorno obilježje kaznenog djela iz čl. 215. st. 4. KZ RH, to njihovo ponašanje može predstavljati samo elemente počinjenja kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. Kaznenog zakona, tj. da su oni radnjama koje predstavljaju obilježja kaznenog djela zlouporabe službenog položaja za sebe pribavili imovinsku korist.

Prema tome i optuženi D. G., kojem je stavljeno na teret počinjenje ovog kaznenog djela u poticanju u odnosu na svakog od optuženika, može odgovarati samo na poticanje optuženih F. M. i B. B. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. Kaznenog zakona.

I Kž 497/07-3

U takvoj procesnoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske, ispitujući po službenoj dužnosti između ostalog i da li je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, utvrdio je da je doista kazneni zakon povrijeđen na štetu optuženika i to u dijelu kada je njihovo kriminalno postupanje opisano u činjeničnom opisu optužnog akta pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, iako bi u odnosu na takav opis kaznenog djela nedvojbeno ispravnom primjenom kaznenog zakona proizlazilo da se radi o počinjenju kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. Kaznenog zakona u odnosu na optužene F. M. i B. B., a nastavno o kaznenom djelu iz čl. 337. st. 3. u svezi s čl. 37. Kaznenog zakona, u odnosu na optuženog D. G..

Naime, kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. Kaznenog zakona, za koje je utvrđeno da bi postojalo kod pravile pravne oznake kaznenog djela stavljenog na teret optuženicima, počinjeno je od strane optuženih F. M. i B. B., kao izvršitelja, te od strane D. G., kao poticatelja, u vrijeme počinjenja kaznenog djela imala je propisanu kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Odredba čl. 19. st. 1. al. 4. Kaznenog zakona određuje nastup zastare kaznenog progona protekom roka od pet godina za kaznena djela s propisanom kaznom zatvora težom od tri godine zatvora, a čl. 20. st. 6. Kaznenog zakona određuje da zastara kaznenog progona nastupa u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona, to znači apsolutna zastara kaznenog progona nastupa protekom roka od deset godina od vremena kada je kazneno djelo počinjeno. Optuženicima se stavlja na teret da su kazneno djelo počinili tijekom mjeseca lipnja 1995. godine, pa prema tome, protekom roka od deset godina, tj. u lipnju 2005. godina nastupila je apsolutna zastara kaznenog progona u odnosu na ove optuženike za kazneno djelo kako im je ono činjeničnim opisom stavljeno na teret optužnicom Državnog odvjetništva, zbog čega nastupom apsolutne zastare kaznenog progona zakonskih nema mogućnosti vođenja kaznenog postupka.

U ovakvoj procesnoj situaciji kada je sud utvrdio ovakvu povredu kaznenog zakona na štetu optuženika, isključivši mogućnost daljnjeg eventualnog nastavka kaznenog postupka povodom podnesene žalbe državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajuću presudu, obzirom da je za ispravno označeno kazneno djelo, kako je to navedeno ranije, nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije bio u prilici povodom podnesene žalbe državnog odvjetnika donijeti rješenje kojim bi ukinuo prvostupanjsku presudu i naložio daljnji postupak, kada je evidentno da je u odnosu na inkriminacije za koje postupak može biti vođen već nastupila zastara kaznenog progona.

Slijedom izloženog, a uz primjenu čl. 390. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 3. veljače 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Ranko Marijan, v.r.