Rev-2737/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2737/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Ivice Crnića i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice L. S. iz Z., koju zastupa T. T., odvjetnik iz Z., protiv tuženice C. O. d.d iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 11. lipnja 1991. br. Gž-5421/91-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26. veljače 1991. br. Pn-1417/89, u sjednici održanoj dana 11. ožujka 1992.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 26. veljače 1991. godine broj Pn-1417/89 sudjeno je:

"I. Tuženica je dužna isplatiti tužiteljici S. L. na ime naknade štete iznos od 75.000,00 dinara uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostepene presude (26. II. 1991 godine) do isplate, po stopi u visini eskontne stope koju. mjesečno utvrdjuje Narodna banka Jugoslavije, uvećane za 20%, obračunate po konformnoj metodi kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 10.900,80 dinara, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. Tužiteljica se odbija sa viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 50.000 dinara kao prekomjernim."

Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 11. lipnja 1991. godine br. Gž-5421/91-2 sudjeno je:

"I. Odbija se žalba tužene C.o. d.d. Z. kao neosnovana i žalba tužiteljice S. L. kao djelomično neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice preko iznosa od 49.000,00 dinara do iznosa od 65.000,00 dinara tj. za iznos od 16.000,00 dinara (za pretrpljene fizičke bolove i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti), sa pripadajućim kamatama, kao i u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa od 70.000,00 dinara do iznosa od 90.000,00 dinara tj. za iznos od 30.000,00 dinara (za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i pretrpljeni strah) sa pripadajućim kamatama - potvrdjuje presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-1417/1989. od 26. veljače 1991. godine.

II. P r e i n a č u j e se ista presuda u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa od 65.000,00 dinara do iznosa od 95.000,00 dinara tj. za iznos od 30.000,00 dinara (za pretrpljene fizičke bolove i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti) kao i u pogledu odluke o troškovima postupka i sudi:

Tužena C. o. d.d. Filijala za osiguranje motornih vozila Z., dužna je tužiteljici S. L. isplatiti daljnji iznos od 30.000,00 dinara sa kamatom od 26. veljače 1991. do isplate u visini eskontne stope koju mjesečno utvrdjuje Narodna banka Jugoslavije uvećane za 20% kao i naknaditi joj daljnji parnični trošak u iznosu od 9.169,20 dinara, u roku od 15 dana.

Protiv drugostepene presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se nižestepene presude preinače te tužiteljici dosudi pored već dosudjenog i daljnji iznos od 20.000,00 dinara s pripadajućim kamatama kao i trošak revizije.

Na reviziju nije odgovoreno, a Javno tužilaštvo Hrvatske se nije izjasnilo.

Revizija nije osnovana.

Ovaj revizijski sud nalazi da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima, koji je na temelju odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZOO) kada je ocijenio da je primjerena tužiteljici naknada za pretrpljeni strah u iznosu od 10.000,00 dinara (sada HRD), naknada za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 35.000,00 dinara (sada HRD), te naknada za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 60.000,00 dinara (sada HRD).

I ovaj je revizijski sud odlučujući u navedenom pravcu imao u vidu kako vrstu i težinu ozljeda koje je tužiteljica zadobila u prometnoj nezgodi (udarno krvne podljeve glave, potres mozga te trzajnu ozljedu vratne kralježnice) tako i jačinu i trajanje fizičkih bolova koje je tužiteljica trpila kao posljedicu ozljedjivanja, tok liječenja i tegobe u vezi s tim, kao i sve posljedice koje su zadobivene ozljede ostavile na psihičko (intenzitet straha) i fizičko zdravlje tužiteljice (posttraumatske glavobolje, omaglice, vertiginozne senzacije, nervozu i nesanicu, smetnje pamćenja i koncentracije brzo zamaranje, te intenziviranje tegoba kroz promjene vremena i vrućine) kao i postotak umanjenja opće životne i radne sposobnosti tužiteljice (15%) te činjenicu da je tužiteljica ozljedjena u životnoj dobi od 30 godina, a po zanimanju službenik.

Iz navedenih razloga ovaj sud smatra da tužbenom zahtjevu tužiteljice nije trebalo udovoljiti u cijelosti, pa je suprotan revizijski prigovor odbijen kao neosnovan na temelju odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku, koji je, takodjer, prihvaćen kao zakon Republike Hrvatske.

U Zagrebu, 11. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin v.r.