Rev-2015/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2015/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Augusta Husinca kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Vesne Milošević kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja D. J. iz B., M. K. iz V. i V. M. iz T., te A. P. iz P., koje zastupa S. O., odvjetnik u P., protiv tuženika L. i T. Š., oboje iz K. koje zastupa S. R., odvjetnica iz Z., radi poništenja ugovora, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 5. ožujka 1990, br. Gž-162/90-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 14. studenog 1989. br. P-1524/87-20, u sjednici održanoj dana 6. studenog 1990,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom prvostepenog suda utvrđeno je da je sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništav, te da nekretnine koje su pripale tuženicima tim ugovorom ulaze u ostavinu pokojne F. V. - M.. Tuženici su dužni naknaditi tužiteljima parnični trošak.

Drugostepeni sud je potvrdio presudu prvostepenog suda.

Protiv presude drugostepenog suda tuženici su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, a ni Javi tužilac Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tužitelji su u ostavinskom postupku iza pokojne F.

V. - M. prednice tužitelja, te tuženice L. S. upućeni na parnicu radi utvrđenja da je sporni ugovor što ga zaključila pokojnica za života kao primateljica uzdržavanja i tuženici kao davaoci uzdržavanja nevaljan, odnosno da imovina kojom je ona tim ugovorom raspolagala spada u njezinu ostavinu.

Spomenutim ugovorom je pokojnica ostavila tuženicima svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu za slučaj svoje smrti time da je oni do smrti uzdržavaju.

Nije sporno da je spomenuti ugovor sastavljen u pismenom obliku i da je potpise stranaka na tom ugovoru odnosno rukoznak pokojnice ovjerio radnik općine.

Na temelju tih činjenica nižestepeni sudovi su zauzeli pravilno pravno stajalište da se radi o ugovoru o doživotnom uzdržavanju predviđenom u članu 122. Zakona o nasljeđivanju.

Po odredbi st. 4. spomenutog člana navedenog zakona takav ugovor mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od suca.

Stoga je isto tako pravilno i daljnje pravno stajalište tih sudova da spomenuti ugovor nije valjan.

Ti sudovi su također ocijenili prigovor tuženika da se zapravo radi o ugovoru o darovanju za slučaj smrti, pa su isto tako pravilno zaključili da nije održana propisana forma za valjanosni tok ugovora.

Darovanje za slučaj smrti, kao posebna vrsta darovnog ugovora, predstavlja strogo formalni ugovor za čiju je valjanost potrebna forma sudskog zapisnika. To slijedi iz samog karaktera tog darovanja, koje se ima ispuniti tek nakon darodavčeve smrti i za koje je akt zaključenja ugovora vremenski nužno odvojen od akta izvršenja, a za takvo se darovanje traži forma sudskog zapisnika.

Kako nije sporno da pokojnica u času zaključenja navedenog ugovora nije mogla čitati ni pisati, to spomenuto pismeno ne može predstavljati ni njezinu pismenu oporuku, jer je ona kao valjanu mogla sačiniti samo sudsku oporuku (član 71. Zakona o nasljeđivanju), također pravilno ocijenili da to pismeno ne predstavlja valjanu usmenu oporuku zbog nedostatka izvanrednih prilika (čl. 78. st. 1. Zakona o nasljeđivanju).

Iz navedenih razloga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim.

Tuženici navodima svoje revizije ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost takve odluke.

Iz tih razloga revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 6. studenog 1990.

Predsjednik vijeća:

August Husinec v.r.