Supreme Court allows extraordinary review, overturning lower court for misapplying Water Law regarding public water ownership.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court granted the State Prosecutor's request for an extraordinary review of a final administrative judgment concerning public water ownership. Lower courts had ruled that specific land parcels belonged to public water based solely on their registration in the land registry, ignoring the actual transfer of ownership to the municipality prior to the Water Law's enactment. The court found this reasoning erroneous because the law defines public water as including assets owned by local authorities regardless of land registry entries, thus overturning the lower decisions and remanding the case.
Legislator headnote
AI generatedZakon o vodama; Zakon o upravnim sporovima: The Supreme Court established that lower courts erred by determining public water ownership exclusively through land registry entries, failing to recognize that assets owned by local self-governance units on the relevant date constitute public water irrespective of registration status.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: U-zpz 35/17-7
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, u upravnoj stvari tužiteljice Općine M., M., koju zastupa punomoćnica L. R., odvjetnica u Đ., protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Hrvatske vode d.o.o., Z., i Republike Hrvatske zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, V., radi utvrđenja javnog vodnog dobra, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-65/2017-2 od 25. kolovoza 2017. za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-3175/16-2 od 6. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu broj UsI-1078/14-12 od 15. lipnja 2016., u sjednici održanoj 21. veljače 2018.,
r i j e š i o j e:
Usvaja se zahtjev i ukidaju se presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-3175/16-2 od 6. travnja 2017. i presuda Upravnog suda u Zagrebu broj UsI-1078/14- 12 od 15. lipnja 2016. i predmet vraća Upravnom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-3175/16-2 od 6. travnja 2017., potvrđena je presuda Upravnog suda u Zagrebu broj UsI-1078/14-12 od 15. lipnja 2016., a kojom je poništeno rješenje tuženika, Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, Uprave vodnoga gospodarstva klasa: UP/I-325-02/14-02/47, ur.broj: 525-12/0997-14-2 od 7. veljače 2014., a kojim je rješenjem utvrđeno da zemljišne čestice zk.č.br 7180/2 oranica u H., površine 752 hvati i zk.č.br.7180/4, šljunčara u H., površine 368 hvati, obje iz zk.ul.br. 5209 k.o. M., pripadaju javnom vodnom dobru u vlasništvu Republike Hrvatske, kojim upravljaju Hrvatske vode te je određen upis javnog vodnog dobra u općoj uporabi i uknjižba vlasništva Republike Hrvatske, u zemljišne knjige.
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti navedene pravomoćne presude zbog povrede Zakona o vodama ("Narodne novine" 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14- dalje: ZV/09). Predlaže da ovaj sud prihvati zahtjev i preinači pobijanu presudu na način da usvoji žalbu zainteresirane osobe i preinači prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbe, odnosno da ukine pobijanu presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
Tužitelj u odgovoru na zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude osporava navode iz zahtjeva i predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan. Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti je osnovan. Sukladno odredbi iz čl. 78. st. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 - dalje: ZUS) pobijana presuda je ispitana samo u granicama podnesenog zahtjeva.
U postupku koji je prethodio podnošenju zahtjeva nije bilo sporno da se zk.č.br. 7180/2 i zk.č.br 7180/4, upisane u z.k.ul. broj 5209 k.o. M. nalaze u obuhvatu inundacijskog pojasa obale rijeke D. te da kao takve, u smislu čl. 8. Zakona o vodama, predstavlja vodno dobro. Sporno je, je su li navedene nekretnine vodno dobro u vlasništvu treće osobe tj. Općine M. ili javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske kojim upravljaju Hrvatske vode.
Odredbom čl. 8. st. 1. ZV/09, između ostalog, propisano je da vodno dobro čine zemljišno knjižne čestice koje obuhvaćaju uređeno (toč. 2.) i neuređeno inundacijsko područje (toč. 3.).
Odredba čl. 11. st. 1. ZV/09 glasi:
"Javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz članka 8. ovoga Zakona koje su do dana stupanja na snagu Zakona o vodama ("Narodne novine" 107/95) bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro – vode, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, odnosno koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao: javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo s naznakom ili bez naznake nositelja prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, općenarodna imovina, opće dobro i sl.“
Prvostupanjski sud izrazio je shvaćanje da prijeporne nekretnine nisu mogle postati javno vodno dobro, jer je na dan stupanja na snagu Zakona o vodama ("Narodne novine" 107/95) u zemljišnoj knjizi bila upisana, kao njihov vlasnik, fizička osoba, što da proizlazi iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka, a da u postupku nisu pruženi dokazi da su navedene nekretnine na dan 4. siječnja 1996. bile vlasništvo jedinice lokalne samouprave, u konkretnom slučaju Općine M., sve do provedbe rješenja broj RZ-45/10 od 3. kolovoza 2011. po kojem je rješenju uslijedila uknjižba na Općinu M.
Drugostupanjski sud prihvatio je utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda o nedokazanosti činjenica za predmnijevu vlasništva neovisno o stanju zemljišne knjige iz čl. 11. st. 1. ZV/09, uz obrazloženje da je pravo vlasništva na tužiteljicu preneseno tek na temelju rješenja Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu broj Rz-45/10 od 3. kolovoza 2011., iz čega da proizlazi zaključak da se iz priloženih dokaza u postupku nije moglo utvrditi da su sporne nekretnine do siječnja 1996. bile u vlasništvu Općine M.
Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenje broj RZ-45/10 od 3. kolovoza 2011., a koje nižestupanjski sudovi uzimaju u obzir i prileži upravnom spisu, doneseno u pojedinačnom z. k. ispravnom postupku u smislu čl. 200. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" 91/96), a povodom prijedloga tužiteljice od 26. studenoga 2010. Obrazlažući osnovanost prijedloga tužiteljica navodi "da upisano zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju jer je nekretnine navedene u prijedlogu, kao pravni sljednik Mjesne zajednice M. stekla kupoprodajom i u katastru zemljišta vodi se kao posjednik istih".
Mjesne zajednice prestale su postojati stupanjem na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" 90/92) dana 7. siječnja 1993., čime su jedinice lokalne samouprave postale pravni slijednici mjesnih zajednica na njihovom području.
Za stjecanje prava društvenog vlasništva na temelju pravnog posla od fizičkih osoba, uknjižba u zemljišnim knjigama nije bila propisani način stjecanja već se društveno vlasništvo i pravo korištenja stjecalo samim sklapanjem pravnog posla.
Iz stanja spisa, a s obzirom na tvrdnju same tuženice u z. k. ispravnom postupku, proizlazilo bi da su sporne nekretnine bile društveno vlasništvo s pravom korištenja Mjesne zajednice M., koja da je to pravo stekla na temelju pravnog posla. Prestankom postojanja mjesnih zajednica 7. siječnja 1993., neovisno o neizvršenom upisu u zemljišnu knjigu, još tada, i prije uknjižbe, proizlazilo bi da je tužiteljica postala vlasnik navedenih nekretnina. Tijekom postupka nijedna od stranaka nije ni tvrdila da bi sporne nekretnine na dan 1. siječnja 1996. bile vlasništvo fizičke osobe, iako je tada egzistirao upis fizičke osobe kao vlasnice u zemljišnim knjigama.
Budući da prema odredbi čl. 11. ZV/09 javno vodno dobro čine čestice iz čl. 8. ZV/09 koje su na dan 1. siječnja 1996., po bilo kojoj osnovi bile, između ostaloga, vlasništvo jedinice lokalne samouprave i društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, a ne samo one nekretnine koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao vlasništvo jedinice lokalne samouprave, vodno dobro i sl., proizlazi osnovanom tvrdnja podnositelja zahtjeva da su nižestupanjski sudovi, ocjenjujući postojanje predmnijeve iz čl. 11. ZV/09 samo kroz činjenicu upisa u zemljišnoj knjizi, ne uzimajući u obzir i izvanknjižno vlasništvo ovih nekretnina kao vodnog dobra na dan stupanja na snagu Zakona o vodama ("Narodne novine" br. 107/95), pogrešno primijenili materijalno pravo. Valjalo je stoga, temeljem odredbe čl. 78. st. 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" br. 20/10, 143/12 i 152/14), usvojiti zahtjev, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Zagreb, 21. veljače 2018.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud, v.r.