I Kž-347/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 347/1996-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Jelić Katice, Šibl Neve, Klarić-Baranović Senke i Vrbetić Vesne, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. S. S. zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 20. veljače 1996. br. K-13/95, u sjednici održanoj 26. lipnja 1996., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dujmić Tomislava,

p r e s u d i o j e :

Žalba opt. S.S. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. S.S. zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, pa je za to krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina u koju mu je, na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. rujna 1995. godine, pa dalje.

Ujedno je odlučeno da će se troškovi krivičnog postupka, na temelju čl. 90. st. 4. ZKP, isplatiti iz proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici Đ.T., odvjetnici iz Š., zbog "svih žalbenih razloga iz čl. 353. ZKP", s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Usprkos isticanja "svih žalbenih razloga", žalitelj žalbom, u stvari, osporava utvrđeno činjenično stanje nalazeći da obrana optuženika dana u prethodnom postupku, kao i njegova pisma upućena sudu (list 18 - 29 spisa), nisu mogli biti temeljem osuđujućoj presudi, pa kako, po mišljenju žalitelja, ne postoje niti drugi pouzdani dokazi da bi optuženik počinio predmetno krivično djelo, trebalo ga je osloboditi od optužbe.

Međutim, ovakove tvrdnje žalbe nisu osnovane budući da je, u konkretnom slučaju, upravo na temelju priznanja optuženika danog pred istražnim sucem, a koje je potkrijepljeno, kako iskazima svjedoka B.A., B.M., P.I. i T.M., tako i materijalnim dokazima o nastaloj šteti na imovini prognanih Hrvata s područja I Kž 347/96

D. i S., nedvojbeno utvrđeno da je optuženik počinitelj predmetnog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Posve je promašena tvrdnja žalbe da je sud prvog stupnja, temeljeći svoju presudu na obrani optuženika danoj tijekom istrage, povrijedio odredbu čl. 337. ZKP i zasnovao svoju odluku na činjenicama i dokazima koje nisu iznesene na glavnoj raspravi.

Prije svega, obrana optuženika tijekom postupka, kao specifično sredstvo utvrđivanja materijalne istine, uvijek predstavlja jedinstvenu cjelinu bez obzira na to u koliko navrata je dana i kao takova u svojoj ukupnosti podliježe ocjeni suda. Zbog toga, ukoliko dođe do odstupanja od ranijeg iskaza, sud će na to upozoriti optuženika i predočiti mu razlike, te upitati za razloge odstupanja, a, po potrebi, i pročitati njegov prijašnji iskaz, odnosno dio tog iskaza.

S tim u vezi, a budući da je obrana optuženika iz istrage dana na ročištu od 2. rujna 1995. godine (list 34 spisa) u cijelosti pročitana na glavnoj raspravi od 14. prosinca 1995. godine, te je optuženik bio u prilici iznijeti zašto je odstupio od ranijeg priznanja, evidentno proizlazi da je postupljeno u skladu s odredbom čl. 307. st. 3. ZKP, te da se radi o punovrijednom dokazu na kojem je sud prvog stupnja s pravom temeljio svoju odluku.

Međutim, što se tiče same kvalitete obrane optuženika, okolnost da je on izmijenio svoju obranu na glavnoj raspravi na način da je porekao svoje priznanje iz istrage, u konkretnom slučaju, nije dovoljna da izazove sumnju u istinitost njegovog kazivanja pred istražnim sucem.

Ovo prije svega iz razloga što se optuženik pred istražnim sucem branio na način da je detaljno i okolnosno opisivao svoja postupanja vezana za podmetanje požara u objekte i krađu predmeta vlasništvo prognanih Hrvata, navodeći i one pojedinosti (položaj tih objekata, raspored prostorija i sl.) koje su mu mogle biti poznate isključivo kao počinitelju. S druge strane, navodi njegove obrane u potpunosti odgovaraju nađenom stanju na terenu, tj. prema sačinjenim zapisnicima o očevidu, procjeni štete i fotodokumentaciji zapaljene su i okradene upravo one kuće za koje to optuženik navodi. Kod toga, važna je okolnost da sam optuženik ističe da prilikom iskazivanja kod istražnog suca nitko na njega nije vršio pritisak ili mu sugerirao koje događaje i što mora opisivati, a takovih sugestija nije bilo niti kod davanja izjave pred djelatnicima policije. Čak što više, činjenica da je optuženik već prilikom svoje prve obrane porekao da bi u siječnju 1995. godine vezao za krevet B.M., pretukao ju i uzeo joj novac, te na isti način postupio i prema Š.N., iako je to bilo navedeno u krivičnoj prijavi, govori u prilog zaključku da se nije radilo o "slijepom potvrđivanju" onoga za što se optuženik tereti, kako on to sada želi prikazati, već o spontanom i iskrenom priznanju. Konačno, nakon što je na glavnoj raspravi pozvan da iznese razloge zbog kojih mijenja obranu, optuženik, osim gole tvrdnje da je bio prisiljen od strane djelatnika policije, ne navodi druge uvjerljive razloge za svoj postupak, pa doista proizlazi osnovanim zaključak suda prvog stupnja da je optuženik obranu izmijenio isključivo u cilju izbjegavanja vlastite krivične odgovornosti.

Isto tako, tvrdnja žalbe da bi pobijana presuda bila temeljena na pismu optuženika, kao nevaljanom dokazu, nije osnovana, budući da sud prvog stupnja, istina, u obrazloženju svoje presude spominje to pismo, ali samo kao kontrolni podatak, ali ne i kao dokaz na kojem bi se zasnovala presuda.

Konačno, nikakove dvojbe nema niti u pogledu dokazanosti radnji izvršenja djela vezanih za silovanje B.A. i maltretiranje, odnosno nečovječno postupanje prema B.M., budući da je optuženik u istrazi priznao učin tih radnji, a i oštećenice decidirano terete optuženika, pri čemu u žalbi isticano odstupanje ošt. B.A. u dijelu iskaza kojim ona opisuje redoslijed osoba koje su nad njom, uključivo s optuženikom, izvršile silovanje, doista nije relevantno za ocjenu inače dosljednog i uvjerljivog iskaza te svjedokinje. Slijedom izloženog, dakle, sud prvog stupnja je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, te je s

I Kž 347/96

pravom optuženika oglasio krivim zbog učina inkriminiranog krivičnog djela.

Što se tiče vrste i visine kazne izrečene optuženiku za počinjeno krivično djelo, taj dio presude ispitan je po službenoj dužnosti u smislu čl. 369. ZKP, pa je ocijenjeno da izrečena kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina odgovara okolnostima konkretnog slučaja, samoj ličnosti optuženika, a naročito težini i povećanoj društvenoj opasnosti predmetnog krivičnog djela. Sud prvog stupnja je, imajući u vidu niski obrazovni i mentalni prag optuženika, te neprijeporan utjecaj kojeg je njegova okolina imala na njega u cilju prihvaćanja velikosrpske ideje, a mržnje svega što je hrvatsko, odmjerio optuženiku kaznu znatno manju od predviđenog zakonskog maksimuma, smatrajući da će se i takvom kaznom na njega moći u potrebnoj mjeri utjecati, te da će ujedno biti ostvarena i predviđena svrha generalne prevencije.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, trebalo je pobijanu presudu potvrditi i na temelju čl. 374. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. lipnja 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Potrebica Ante v.r.