Rev-2263/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2263/1991-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja K.K. iz B., I.G. …, protiv tuženika GIP T. iz Z., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. travnja 1991. br. Gž-1915/91, kojom je potvrdjena presuda Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu od 6. rujna 1990. br. S-2366/89, u sjednici održanoj dana 3. prosinca 1992.,

r i j e š i o j e :

Revizija se prihvaća, obje nižestepene odluke - presuda Okružnog suda u Zagrebu od 9. travnja 1991. broj Gž-1915/91 i odluka Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu od 6. rujna 1990. broj S-2366/89 ukidaju i predmet vraća Općinskom sudu u Zagrebu kao nadležnom prvostepenom sudu.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom odlukom udovoljeno je zahtjevu tužitelja (ranije predlagatelja) te poništena odluka Komisije za radne odnose pravnog prednika sadašnjeg tuženika (ranijeg predloženika bivšeg OOUR-a S. u sastavu GRO T.) od 26. IV. 1989. o prestanku radnog odnosa tužitelja te je naloženo tuženiku, da tužitelja vrati na rad na radno mjesto VKV autoelektričara i naknadi mu parnični trošak u iznosu od 788 HRD.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrdjena prvostepena odluka.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda, dok podredno predlaže, da se obje nižestepene odluke ukinu i predmet vrati sada nadležnom prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se javni tužitelj nadležan za podizanje

Rev 2263/91

zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužitelja kojim traži poništenje odluke Komisije za radne odnose prednika tužene organizacije od 26. IV. 1989. godine o prestanku radnog odnosa tužitelja zbog izostanka s posla uzastopno 7 dana, kojem zahtjevu su niži sudovi udovoljili, jer su našli nakon provedenog postupka, da je tužitelj opravdano izostao s posla zbog zdravstvenih problema koje je imao upravo kroz vrijeme izostanka s posla.

Revident osim ostalog u reviziji ističe, da tužitelj nije ostvario pretpostavke za sudsku zaštitu, jer da protiv spomenutog prvostepenog rješenja Komisije za radne odnose prednika tuženika o prestanku radnog odnosa nije podnio prigovor Radničkom savjetu prednika tužene organizacije kao nadležnom drugostepenom organu u svojoj organizaciji, već se odmah obratio radi zaštite prava tada nadležnom osnovnom sudu udruženog rada.

Prvostepeni sud je naveo, kako je nesporno da tužitelj nije uložio prigovor protiv pobijanog rješenja o prestanku radnog odnosa radničkom savjetu prednika tuženika, ali smatra da takav propust tužitelja u konkretnom slučaju nije mogao dovesti do gubitka njegovog prava na sudsku zaštitu, jer je utvrdjeno u postupku pred prvostepenim sudom, da je u vrijeme kad je tužitelju tekao rok za podnošenje prigovora imenovani uslijed psihičkih smetnji bio privremeno bitno smanjeno uračunljiv, dok drugostepeni sud nije uopće cijenio da li je tužitelj stekao pravo na sudsku zaštitu.

Prema odredbi čl. 224. st. 1. i 2. ranijeg Zakona o udruženom radu koje odredbe su bile mjerodavne u vrijeme donošenja pobijane prvostepene odluke prednika tuženika i u tijeku roka za podnošenje prigovora protiv tog rješenja - bilo je propisano, da ako radnik nije zadovoljan odlukom ili ako nadležni organ u osnovnoj organizaciji ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva radnik ima pravo u daljnjem roku od 30 dana tražiti zaštitu prava pred sudom, te zaštitu prava pred sudom ne može tražiti radnik koji prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u osnovnoj organizaciji, osim ako ostvaruje novčano potraživanje.

Spomenute odredbe po shvaćanju ovog revizijskog suda treba tumačiti u pravcu, da traženje zaštite prava pred nadležnim organom u (osnovnoj) organizaciji uključivši traženje zaštite pred prvostepenim i drugostepenim organom u (osnovnoj) organizaciji predstavlja na strani radnika pretpostavku za traženje zaštite pred sudom (osim ako se radi o ostvarivanju novčanog potraživanja) pa radnik koji prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u svojoj organizaciji ne može tražiti zaštitu prava pred sudom što znači da će sud u slučaju kad nije ispunjena spomenuta procesna pretpostavka tužbu odbaciti.

Iz navedenih razloga ovaj sud nalazi, da se ne može prihvatiti kao pravilno pravno shvaćanje prvostepenog suda izraženo u pravcu, da bi u odredjenom slučaju (u konkretnom slučaju zbog nemogućnosti radnika da pravovremeno traži zaštitu u svojoj organizaciji) radnik

mogao ostvariti pravo na sudsku zaštitu, iako nije prethodno zatražio zaštitu prava u svojoj organizaciji. Naime, po shvaćanju ovog suda ako radnik ovdje tužitelj nije bio u mogućnosti u odredjenom roku poduzeti radnju u pravcu zaštite svojeg prava u osnovnoj organizaciji to

ga ne ovlašćuje da preskaće zakonom propisan redovni pravni put u pogledu zaštite svojeg prava, što znači da je u takvom slučaju propuštenu radnju (uz eventualno opravdanje u pogledu propuštanja roka) radnik mogao poduzeti isključivo pred onim organom u svojoj organizaciji koji je nadležan da o njegovom zahtjevu odlučuje, čime se ne oduzima radniku pravo, da nakon što iscrpi redovni pravni put zaštite u svojoj organizaciji traži i zaštitu pred sudom.

Ovaj sud je uvidom u spis predmeta ustanovio, da nižestepeni sudovi nisu raspravili i ocijenili odlučne činjenice o tome, da li je tužitelj podnio prigovor Radničkom savjetu svoje organizacije protiv pobijane odluke o prestanku radnog odnosa i da li je to učinio pravovremeno u skladu sa odredbom tada važećeg čl. 224. st. 1. Zakona o udruženom radu.

Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo kako je navodno nesporno, da tužitelj protiv pobijane odluke o prestanku radnog odnosa nije podnio prigovor nadležnom radničkom savjetu organizacije, a ta je okolnost zapravo ostala sporna izmedju stranaka, jer je tužitelj u tužbi naveo da je protiv pobijane odluke Komisije za radne odnose o prestanku radnog odnosa podnio žalbu (prigovor) tuženiku, ali da prednik tuženika odnosno njegov nadležni organ Radnički savjet nije odlučivao o takvom prigovoru tužitelja, a kod takve tvrdnje tužitelj je ostao i ustrajao do kraja postupka što proizlazi i iz navoda njegovog punomoćnika na ročištu održanom dana 9. studenog 1989. o tome da je nakon provjere u urudžbenom zapisniku tuženika ustanovio da tamo nije evidentiran prigovor tužitelja ali da unatoč tome ostaje kod tvrdnje, da je tužitelj žalbu (prigovor) uložio kod tuženika.

Kako prvostepeni sud nije uopće raspravio i provjerio ovu tvrdnju tužitelja koju osporava tuženik, a drugostepeni sud se u svojoj odluci nije uopće osvrnuo na (ne)postojanje spomenute procesne pretpostavke - iz toga slijedi da su niži sudovi zbog svojeg pogrešnog pravnog pristupa propustili utvrditi odlučne okolnosti na temelju kojih su trebali ocijeniti, da li je tužitelj ostvario pravo na sudsku zaštitu, pa je stoga valjalo prihvatiti reviziju, ukinuti obje nižestepene odluke i predmet vratiti sada nadležnom prvostepenom sudu (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP - "NN" br. 53/91).

U nastavku postupka prvostepeni sud će biti dužan prvenstveno raspraviti i ocijeniti suprotne tvrdnje stranaka o tome da li je tužitelj (pravovremeno) podnio prigovor predniku tuženika odnosno njegovom radničkom savjetu protiv pobijane odluke o prestanku radnog odnosa kako to tužitelj tvrdi a tuženik osporava, pa ako ustanovi da je to tužitelj propustio učiniti i da zbog toga nije stekao pravo na sudsku zaštitu valja u takvom slučaju tužbu odbaciti.

U protivnom, ako bi ustanovio da je tužitelj ostvario pretpostavke u pogledu sudske zaštite, prvostepeni sud će u takvom slučaju biti dužan ponovno raspraviti i odlučiti o tužbenom zahtjevu.

U Zagrebu, 3. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović v.r.