I Kž-417/1999-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-417/1999-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Milana Petranović, Senke Klarić-Baranović, Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. K. zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. prosinca 1998. godine br. K-212/93, u sjednici održanoj 10. veljače 2000., u nazočnosti braniteljice optuženika, V. L.-D., odvjetnice iz Z. i zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. D.K. te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D.K. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisan u toč. 1. i 3. izreke te presude počinio kaznena djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne od tri godine zatvora za svako djelo, a na način i pod okolnostima opisanim u toč. 2. da je počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 79. st. 2. KZRH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, pa je optuženik za sva ta kaznena djela uz primjenu propisa za djela u stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. lipnja 1993. godine pa dalje.

Istom presudom, na temelju čl. 340. ZKP, optuženik je oslobođen od optužbe zbog kaznenog djela pokušaja silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, a na temeljučl. 339. ZKP protiv njega je zbog jednog kaznenog djela silovanja u pokušaju optužba odbijena.

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženik (osobno i po braniteljici) i državni odvjetnik. Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda ukine u cijelosti ili samo u odnosu na oslobađajući dio odnosno, da se preinači u odluci o kazni i optuženiku utvrde strože pojedinačne kazne a onda i stroža jedinstvena kazna time da se za kazneno djelo iz toč. 2. utvrdi kvalifikacija iz čl. 79. st. 2. KZRH.

Optuženik se žali (u oba podneska) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. tč. 11. ZKP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka te je predložio, da se pobijana presuda ukine u cijelosti (optuženik) ili samo u odnosu na kazneno djelo iz toč. 1. izreke (u žalbi braniteljice) a u ostalom dijelu da se preinači u odluci o kazni i izrekne mu blaža kazna kao i u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da se oslobodi plaćanja dosuđenih troškova.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika ("prigovor") optuženik je predložio, da se ta žalba odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon uvida u spis pismeno je podržao žalbu državnog odvjetnika dok je u odnosu na žalbu optuženika predložio da se ista odbije.

Nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja nije na sjednici vijeća osigurana jer vijeće to nije smatralo svrhovitim (čl. 374. st. 2. ZKP) ali je sjednici uz zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske bila nazočna braniteljica optuženika, V.L. -D., odvjetnica iz Z.

Žalbe nisu osnovane.

Nije osnovana žalba državnog odvjetnika da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i povredu kaznenog zakona jer da je izreka presude glede kaznenog djela pod toč. 2. kontradiktorna s njezinim obrazloženjem.

Naprotiv, i prema izreci presude i to kako prema činjeničnom opisu tako i pravnom opisu i pravnoj kvalifikaciji optuženik je u toč. 2. izreke proglašen krivim zbog kvalificiranog kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 2. KZRH a tako je navedeno i u obrazloženju pobijane presude (list 17 presude).

Radi se samo o tomu, da je sud kod utvrđivanja pojedinačne kazne za to kvalificirano kazneno djelo naveo da se kazna utvrđuje temeljem čl. 79. st. 1. KZRH, umjesto temeljem čl. 79. st. 2. KZRH, pa je očito da se s obzirom na sve gore naprijed navedeno, radilo o omaški u pisanju.

Nije osnovana ni žalba optuženika iz iste žalbene osnove koju on vidi u nedostatku razloga o odlučnim činjenicama o kojima ovisi utvrđivanje pojedinačnih kazni i odmjeravanje jedinstvene kazne, budući da presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i u tom dijelu (kao što je i navedeno u žalbi, na str. 17. i 18. presude) a druga je stvar što ti razlozi za žalitelja nisu prihvatljivi i što on nije zadovoljan s pojedinačno utvrđenim kaznama i slijedom toga izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora.

Stoga nisu ostvarene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti je ostvarena neka druga povreda na koju ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, radi čega nisu osnovane žalbe stranaka u tom dijelu.

Optuženik pobija presudu suda prvog stupnja i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i to u žalbi podnesenoj putem branitelja samo u odnosu na kazneno djelo silovanja za koje je proglašen krivim u toč. 1. izreke, dok u osobno podnesenoj žalbi vrlo opširno polemizira s razlozima presude suda prvog stupnja i iznosi sva subjektivna stajališta, kojima međutim nisu dovedena u pitanje temeljna zaključivanja suda prvog stupnja o počinjenju kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim i o njegovoj kaznenoj odgovornosti za ta kaznena djela.

Činjenično stanje kako je utvrđeno pobijanom presudom rezultat je svih izvedenih dokaza kako iskaza oštećenica tako i drugih, mnogobrojno izvedenih dokaza, pa nije ostala nikakova dvojba o učinima tih kaznenih djela, osobito kada su oštećenice veoma okolnosno opisale događaje, tako da je ispravan konačni zaključak suda prvog stupnja da se radi o takovim iskazima oštećenice koje nije moguće iznijeti sa toliko detalja i uvjerljivosti kao što su to one iznijele a da ga svaka od njih nije doživjela.

Jednako se to odnosi i na iskaz oštećenice S.F. koji, koristeći njihovo ranije intimno poznanstvo, optuženik očito pokušava dezavuirati, međutim bezuspješno.

Naime, suprotno stajalištu žalbe, okolnost što je ova oštećenica prihvatila optuženikov poziv na piće unatoč toga što ga je od ranije poznavala kao agresivnu osobu, prije ukazuje da je oštećenica u vrijeme i na mjestu njihovog slučajnog susreta, takav poziv prihvatila u strahu od optuženika odnosno, bojeći se da odbijanjem poziva ne bi kojim slučajem izazvala optuženika u čemu nažalost unatoč toga, prema utvrđenom slijedu događaja nije uspjela, kada je optuženik upotrebom sile i prijetnje u dva navrata prisilio na obljubu.

Prema tomu, nema govora ni o dobrovoljnom pristanku oštećenice ili nekoj njezinoj osveti prema optuženiku za nešto što se između dogodilo prije nekoliko godina nakon čega se sve do inkriminiranog događaja nisu vidjeli ni čuli, a niti je optuženik imao "pravo" na oštećenicu koje bi se, prema njegovom shvaćanju, podrazumijevalo.

Zbog svega naprijed izloženog, a jer izneseni prigovori ni najmanje nisu doveli u dvojbu ispravnost i cjelovitost činjeničnog stanja, dostatno obrazloženog u pobijanoj presudi, to žalba optuženika ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika iz te žalbene osnove.

Naime, ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja sadržanog u oslobađajućem dijelu pobijane presude prema kojem iz ponašanja optuženika u odnosu na oštećenicu Z.R. nije moguće sa nedvojbenom sigurnošću uzeti, da je njegovo ponašanje, kada je fizičkom silom oborio ovu oštećenicu na tlo a zatim pokušao sjesti na nju, to učinio u namjeri silovanja.

Ovo i neovisno o tomu, što se taj događaj zbio samo dan nakon što je optuženik počinio kazneno djelo silovanja prema oštećenici S.F. (djelo opisano pod toč. 1. izreke) i što je u oba slučaja optuženik upotrijebio nož skakavac, kada nije sigurno je li sila prema oštećenici upotrijebljena radi obljube, budući da se iz okolnosti što je optuženik tek pokušao sjesti na oštećenicu koju je prethodno oborio na tlo, ne može zaključivati o radnji obljube odnosno, uzeti da ta radnja predstavlja radnju obljube.

Stoga je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je primjenom načela in dubio pro reo optuženika za ovo kazneno djelo oslobodio od optužbe.

Nisu osnovane ni žalbe stranaka zbog odluke o kazni.

Ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja optuženika da je njemu izrečena prestroga kazna, kao ni suprotstavljeno stanovište državnog odvjetnika, da mu je izrečena preblaga kaznena sankcija, pa i s obzirom na njegovu dosadašnju neusklađenost sa zakonom, iako je sud prvog stupnja - s obzirom na obavijest Ministarstva pravosuđa - uzeo da je optuženik formalno neosuđivana osoba.

Naime, ni dosadašnja neusklađenost optuženika sa zakonom kao ni njegovo držanje tijekom glavne rasprave u kojem je doista došao do izražaja njegov krajnje nekorektan stav prema oštećenicama, po stajalištu ovog suda nisu takovog značenja da bi nužno zahtijevale utvrđivanje strožih pojedinačnih kazni a slijedom toga i izricanje dulje jedinstvene kazne zatvora optuženiku.

Utvrđene pojedinačne kazne za osnovna kaznena djela silovanja od tri godine za svako djelo a pet godina za kvalificirano kazneno djelo silovanja, predstavljaju primjerene kazne i s obzirom na postizanje specijalne svrhe kažnjavanja u odnosu na optuženika i s obzirom na potrebu adekvatne društvene osude počinjenih kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja takovih kaznenih djela. Stoga ni blaža kazna ne bi ostvarila propisane svrhe.

Kako dakle, ovaj sud nalazi, da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina koja je izrečena optuženiku, u svemu primjerena kazna i da će ona u cijelosti postići svrhu kažnjavanja iz čl. 50. u svezi čl. 6. KZ.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, jer je sud prvog stupnja, s obzirom na imovinske prilike, optuženika osnovano obvezao na nadoknadu samo paušala u iznosu od 3.000,00 kn, što ne znači da se naknadno ne može postupiti sukladno odredbi čl. 122. st. 4. ZKP.

Slijedom svih izloženih razloga, sa žalbama stranaka postupljeno je kao u izreci, na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 10. veljače 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.