Gž-5627/2011-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: 38. Gž-5627/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Jasne Klarić, predsjednika vijeća, Daniele Ukić, suca izvjestitelja i člana vijeća, te Mirne Marinić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz S., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz Odvjetničkog društva S. &. L. &. K. iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupanog po zakonskoj zastupnici Z. V., zamjenici Općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Sesvetama, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-523/08-73 od 27. siječnja 2011. godine, ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-523/08-74 od 4. veljače 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 14. veljače 2012. godine,

p r e s u d i o j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-523/08-73 od 27. siječnja 2011. godine, ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-523/08-74 od 4. veljače 2011. godine u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, i sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja P. M. koji glasi:

'I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, da tužitelju P. M. iz S., …, isplati iznos od 31.000,63 kune (slovima: tridesetjednutisuću kuna i šezdesettri lipe) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25.02.2004. godine pa do isplate, po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje od 25.02.2004. godine pa do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine pa do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, prema čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05) kao i nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.997,50 kuna (slovima: šesttisućadevetstodevedesetsedam kuna i pedeset lipa), sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.' "

II. Nalaže se tužitelju P. M. da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.000,00 kuna, u roku od osam dana.

Obrazloženje

Presudom (ispravljenom) suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 31.000,63 kune, te parnični trošak u iznosu od 6.997,50 kuna, sa pripadajućom kamatom (točka I.).

Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 1.230,00 kn (točka II.).

Prvostupanjsku presudu u afirmativnom dijelu pod točkom I. izreke pobija tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 96/08., 123/08. i 57/11. - dalje: ZPP) s prijedlogom da sud drugog stupnja, u tom dijelu, preinači ili ukine navedenu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak parničnog postupka povodom žalbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće koja se odnosi na neisplaćeni gardijski doplatak, a koji mu je priznat rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: Zavoda) od 17. studenog 2003. godine.

Pošavši od utvrđenja da je tužitelj bio na profesionalnoj rehabilitaciji (rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 21. travnja 1997. godine o razrješenju dužnosti referenta za upotrebu avijacije i upućivanje na školovanje radi prekvalifikacije), da je Zavod isplatio Ministarstvu obrane temeljem rješenja od 17. studenog 2003. godine iznos od 57.497,92 kune, te pošavši od utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke da taj iznos nije isplaćen tužitelju u cijelosti kroz plaću, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, s obrazloženjem da u postupku nije utvrđeno da bi iznos sredstava isplaćen Ministarstvu obrane temeljem rješenja Zavoda bio vraćan Zavodu kao preplaćeni iznos, pri čemu je pravnog shvaćanja da predmet utuženja nije utvrđenje pravne osnovanosti bili kojeg od navedena dva rješenja obzirom da su oba pravomoćna, pa kako su isplate HZMIO osnovane, temeljene na rješenjima od 11. rujna 1997. godine i 17. studenog 2003. godine, prihvaća zahtjev za isplatu tužitelju neisplaćenog iznosa.

Žalitelj u žalbi ponovno ističe prigovore isticane i u tijeku postupka, a koji se odnose na nemogućnost istovremenog isplaćivanja i gardijskog i letačkog dodatka, već samo povoljnijeg, te da je u prethodnom razdoblju tužitelju isplaćeno za 142.369,10 kuna više no što je tužitelju priznato rješenjem HZMO.

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio odlučne činjenice glede utvrđenja vezanih za tužiteljevo upućivanje na profesionalnu rehabilitaciju, sadržaja citiranih rješenja Zavoda i Ministarstva, ali je njegovo pravno shvaćanje pogrešno, a takvo pogrešno pravno shvaćanje rezultat je nepostupanja tog suda sukladno odredbi članka 377. ZPP, jer on nije raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom ranijem rješenju, pa tako taj sud nije utvrdio sve odlučne činjenice i dao o istima potpune razloge.

Stoga je ovaj sud temeljem ovlasti iz članka 373.a ZPP (koji određuje, između ostalog, da će drugostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da je bitne činjenice moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze, te koji određuje da u slučaju u kojem su ispunjeni ti uvjeti za donošenje presude, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP), utvrdio činjenice, na iste primijenio materijalno pravo, te posljedično preinačio odluku, a iz razloga kao što slijedi.

Navedeno rješenje Zavoda (HZMIO) doneseno je temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", br. 108/96., 94/01. i 122/02.) koji u svom članku 12. određuje da hrvatski branitelj ima pravo na profesionalnu rehabilitaciju i da od dana stjecanje prava na profesionalnu rehabilitaciju do upućivanja na nju, kao i tijekom profesionalne rehabilitacije, hrvatski branitelj ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće pripadnika postrojbe istog čina i ustrojbenog mjesta.

Nadalje, članak 83. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 23/95. i 33/95.), temeljem kojeg Zakona je tužitelju doneseno odgovarajuće rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 27. prosinca 2000. godine, određuje da se djelatna vojna osoba upućena na školovanje razrješava dužnosti ako školovanje traje dulje od godine dana, odnosno ako je upućen na prekvalifikaciju, razrješava se dužnosti bez obzira na trajanje školovanja. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj razriješen dužnosti referenta za upotrebu avijacije, jer je upućen na prekvalifikaciju. Nastavno citirana odredba određuje da djelatnoj vojnoj osobi vrijeme provedeno na školovanju računa se vremenom provedenim u djelatnoj vojnoj službi, s pravima osobnog čina i dužnosti s koje je upućen na školovanje.

Rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 27. prosinaca 2000. godine je pojedinačna odluka temeljem koje se tužitelju određuje pravo na isplatu naknade plaće, a prema stanju spisa navedenom odlukom određeno je da tužitelju pripada plaća temeljem osobnog čina bojnik, ustrojbenog čina bojnik te letački doplatak, i to od 01. 10. 2000. godine. Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-1427/01-5 od 8. lipnja 2005. godine odbijena je tužba ovdje tužitelja kojom osporava rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske Pov-805-01/00-03/06, Ur broj: 512M2-010401-00-28 od 27. prosinca 2000. godine.

Stoga, kraj pravomoćnosti rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 27. prosinca 2000. godine kojim je određena naknada plaće tužitelju temeljem osobnog čina bojnik, ustrojbenog čina bojnik, te kao letački doplatak D4, pri čemu je utvrđeno da tužitelju pripada od 1. listopada 2000. godine pravo na naknadu plaće, te se mijenja ranije rješenje u točki 2., neosnovano tužitelj potražuje razliku koja se odnosi na neisplaćeni gardijski dodatak, kraj nesporne činjenice, da je naknada plaće sukladno citiranom rješenju Ministarstva obrane Republike Hrvatske izvršena. To zato jer pravna osnova temeljem koje tužitelj može zahtijevati isplatu plaće je citirano rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 27. prosinca 2000. godine, za sporno razdoblje od 1. listopada 2000. godine do 31. siječnja 2002. godine. O tom pravu je pravomoćno odlučeno te je sud vezan pravomoćnom odlukom upravnog tijela. Sud i ne može kao prethodno riješiti ona pitanja o kojima je nadležno tijelo već donijelo pravomoćnu odluku. Naime, prema odredbi čl. 12. st. 1. ZPP kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja, postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tome pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisom nije drukčije određeno. Upravna tijela su ona koja unutar svoje nadležnosti moraju donijeti odluku o zahtjevu za isplatu naknade plaće tužitelja, ako nekim slučajem tužitelj nije primio onaj iznos naknade plaće za koji smatra da ga je trebao primiti. Kraj odredbe članka 40. stavak 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 102/98.) koja određuje da troškove profesionalne rehabilitacije, za kategorije osiguranika kao što je tužitelj, isplaćuje poslodavac na teret Zavoda, te samog rješenja tog Zavoda od 17. studenog 2003. godine kojim je određeno da će se naknada plaće hrvatskom branitelju P. M. u visini od 11.191,00 kuna isplaćivati iz sredstava Ministarstva obrane Republike Hrvatske na teret sredstava Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, tužitelj ne može zahtijevati neposredno temeljem rješenja Zavoda isplatu (razlike) naknade plaće, niti se može pozivati da je taj zahtjev za isplatu ex lege stekao, jer se u konkretnoj stvari radi o pravima koja se stječu odlukom tuženika kojom se utvrđuje visina naknade plaće.

Dakle, ovdje je tuženik kao nadležno tijelo u upravnom postupku donio pravomoćna rješenja o visini plaće i na temelju njega je isplaćivao naknadu plaće. Zakonitost rješenja tuženika ispituje se u upravnom postupku. Pravna osnova za određivanje visine naknade plaće je pravomoćno rješenje tuženika po kojem je i isplaćivana naknada plaće. Sud nije ovlašten ocjenjivati zakonitost rješenja tuženika, pa tako ni utvrditi je li bi tužitelju pripadala naknada u većem iznosu od one koja mu se isplaćuje na temelju pravomoćnog rješenja tuženika, a niti se ta isplata može naložiti temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, neovisno što je sama naknada koja se isplaćuje na teret tog tijela utvrđena za tužitelja u većem iznosu, jer je pravna osnova za isplatu naknade plaće rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a ne rješenje Zavoda.

Kako ne postoji valjana pravna osnova po kojoj bi tuženik bio u obvezi tužitelju isplatiti utuženi iznos, to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odluku u pobijanom dijelu preinačiti.

Time je valjalo i preinačiti odluku o trošku zbog promjene uspjeha u sporu, te prihvatiti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka povodom žalbe. Odluka o trošku temelji se na odredbama članka 166. stavak 2. ZPP u svezi članka 154. stavak 1. ZPP, članka 155. ZPP, članka 163. i članka 164. ZPP. Priznat je trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 148/09 – dalje u tekstu: Tarifa) sa 25 boda, trošak sastava podneska od 30. siječnja 2007. godine i 19. veljače 2009. godine sa 100 bodova prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, sastavljanja žalbe od 2. kolovoza 2007. godine i 24. veljače 2011. godine, zastupanja na ročištu dana 1. lipnja 2005. godine prema Tbr. 9. točka 2. Tarife sa 50 bodova, ročištu dana 11. siječnja 2006. godine sa 25 bodova prema Tbr. 9. točka 5. Tarife, ročištu dana 21. veljače 2006. godine prema Tbr. 9. točka 2. Tarife – 50 bodova, kao i za zastupanje na ročištu dana 30. ožujka 2007. godine, trošak zastupanja na ročištu 30. ožujka 2007. godine sa 100 bodova – Tbr. 9. točka 1. Tarife, na ročištu 30. rujna 2008. godine i 6. srpnja 2010. godine – 50 bodova, Tbr. 9. točka 2. Tarife, te trošak zastupanja na ročištima 24. veljače 2009. godine, 14. travnja 2010. godine i 13. siječnja 2011. godine sa po 200 bodova prema Tbr. 9. točka 1., što sveukupno iznosi 1100 bodova, odnosno 11.000,00 kuna, a sve sukladno Tbr. 48. Tarife.

Radi navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 14. veljače 2012. godine

Predsjednik vijeća:

Jasna Klarić, v. r.