Rev-2077/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2077/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z.J. i Đ.P., oba iz O., koje zastupa punomoćnik D.S., odvjetnik u O., protiv tuženika DP "M. " iz O., koga zastupa punomoćnik V.F., radi poništenja odluke o prestanku rada i isplate osobnog dohotka, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u O. od 14. travnja 1994. godine br. Gž 485/94-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u O. od 7. prosinca 1993. godine br. Pr 143/92-28, u sjednici održanoj, u sjednici održanoj 4. travnja 1996. godine

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija, te se ukidaju presude Županijskog suda u O. od 14. travnja 1994. godine br. Gž 485/94-2 i Općinskog suda u O. od 7. prosinca 1993. godine br. Pr 143/92-28, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom su poništene odluke disciplinske komisije tuženika o prestanku radnog odnosa oba tužitelja, te je tuženik obvezan vratiti ih na rad, priznati im sva prava iz radnog odnosa te im naknaditi štetu zbog izgubljene plaće, svakom u ukupnom iznosu od po 848.707 HRD sa zakonskom zateznom kamatom koja teče za mjesečno dospjele iznose plaće od prvog u mjesecu do isplate i da im naknadi parnični trošak. Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se obje presude ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Protiv oba tužitelja i još petero radnika (ukupno sedam) vođen je disciplinski postupak zbog teže povrede radne obveze te je tužiteljima izrečena mjera prestanka radnog odnosa a na temelju čl. 72. st. 1. toč. 4. i 6. Pravilnika o radnim odnosima tužene (dalje Pravilnik). Oni su u disciplinskom postupku proglašeni odgovornim za to što su "28. 11. 1990. godine svojim istupom podržavali prekid radnog procesa (sindikat se ogradio od tog prekida) te su svojim radnjama ometali druge radnike u procesu rada, odnosno sudjelovali u sprječavanju pojedinih pogona u izvršavanju njihovih radnih odnosa (tapetarija) te su tim svojim radnjama nanijeli štetu poduzeću, odnosno pridonjeli šteti koja je iznosila 3,245.439 dinara", čime su povrijedili radnu obvezu u čl. 72. st. 1. toč. 4. i 6. Pravilnika.

U povodu tužbe tužitelja, da se ponište odluke disciplinske komisije i da im tužena plati izgubljenu plaću sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev.

Iz obrazloženja sudova proizlazi da u parničnom postupku nije utvrđeno da su tužitelji počinili radnje koje im se stavljaju na teret a kojima bi ometali proces rada, a zatim da nije utvrđeno kojim su radnjama pridonijeli šteti.

Sudovi nalaze utvrđenim da je kritične zgode, kada je došlo do prekida rada u pogonima tapetarije došlo do štrajka, koji je organizirao štrajkaški odbor, koji je štrajk poduzet radi "ostvarivanja socijalnih i ekonomskih prava radnika" a da okolnost što se je sindikat ogradio od štrajka ne može utjecati na zakonitost pobijane presude (drugostupanjski sud).

Za prekid rada - ističe prvostupanjski sud - da je do njega došlo "voljom većine radnika".

Iz iskaza tužitelja, saslušanih svjedoka i podataka u disciplinskom predmetu tuženika, nesumnjivo proizlazi da je 28. 11. 1990. godine došlo do prekida procesa rada u pogonu tapetarije i da su u taj pogon došli i neki radnici iz drugog pogona.

Tužitelj J. izjavio je da on toga jutra nije započeo raditi svoj posao jer da je počeo štrajk. Tužitelj P., koji je radio u drugom pogonu otišao je u pogon tapetarije, gdje se je obratio radnicima (rekavši da će morati raditi 28. 11. te godine).

Sudovi ističu da je kritične zgode bio štrajk u pogonu tužene, koji je organizirao štrajkaški odbor i da sudjelovanje u njemu ne predstavlja povredu radne obveze.

U vrijeme kada se odigrao prekid rada, bio je na snazi Ustav SRH koji nije predviđao pravo na štrajk. Ni zakoni koji su regulirali radno zakonodavstvo (Zakon o radnim odnosima i Zakon o osnovnim pravima radnika) niti posebni zakon, također nisu predviđali prava radnika na štrajk, koji dakle nije bio reguliran propisima.

Događaji od 28. 11. 1991. godine ne mogu se smatrati legalnim - dopuštenim štrajkom, koji bi opravdao postupak radnika - tužitelja i njihovo sudjelovanje u prekidu rada u pogonu tuženika, kada nisu izvršavali svoje radne obveze zbog čega je nastala šteta (čiju visinu sudovi nisu utvrđivali jer o tome nisu niti raspravljali).

Tužitelj J. nije ni počeo raditi iako mu je predranik dao posao, a P. je prešao u drugi pogon, gdje se nije radilo i gdje je došlo do prekida a očigledno je došlo do nemira među radnicima i zastoju u procesu rada.

Iz iskaza samih tužitelja i saslušanih svjedoka proizlazi da su dvojica tužitelja bili aktivni u djelovanju grupe radnika, koje je dovelo do prekida rada, pa ne stoji utvrđenje sudova da nema dokaza o ulozi tužitelja u ometanju procesa rada. Time je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku na koju ukazuje tuženik u reviziji.

Radnje koje su počinili tužitelji. U konstelaciji događaja koji su doveli do prekida procesa rada predstavljaju biće teže povrede radne obveze iz čl. 72. st. 1. toč. 4. i 6. Pravilnika tužene. Time su pridonjeli šteti koja je nastala za tuženu, kako je u disciplinskom postupku utvrđeno, u iznosu od 3,245.439 dinara što međutim sudovi nisu posebno raspravili.

Kako je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka i pogrešan je pravni pristup u primjeni materijalnog prava, trebalo je prihvatiti reviziju tuženika, te obje presude ukinuti prema odredbi čl. 394. st. 1. i čl. 395. st. 2. ZPP i vratiti predmet na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

Sudovi će u nastavku postupka, vodeći računa o izloženom ocjeniti odlučne okolnosti pa će donijeti novu i zakonitu odluku vodeći računa o tome da gubitak plaće radnika za vrijeme dok nije radio zbog nezakonitog prestanka rada, ne predstavlja štetu već pravo koje proizlazi iz radnog odnosa.

Zbog svega navedenog riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. travnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

/Štefica Klepac/