Rev-2894/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2894/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V.K. iz Č., koju zastupa punomoćnik A.Š., odvjetnik iz V., protiv tuženika J.K. iz Č., radi razvoda braka, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 6. svibnja 1993. kojom su potvrđene presuda Općinskog suda u Osijeku od 17. lipnja 1992. br. Ps 34/91 i dopunska presuda istog suda od 8. veljače 1993. br. Ps 34/91, u sjednici održanoj dana 27. listopada 1993.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana u dijelu koji se odnosi na odluku o povjeravanju sina stranaka mldb. M.K. na čuvanje i odgoj tuženiku te na odluku o načinu održavanja osobnih odnosa tužiteljice sa sinom.

r i j e š i o j e :

1. Odbacuje se revizija tužiteljice u dijelu koji se odnosi na odluku o razvodu braka.

2. Predmet se vraća Općinskom sudu u Osijeku radi donošenja odluke o uzdržavanju sina stranaka mldb. M.K.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja od 17. lipnja 1992. odlučeno je kako slijedi:

"Brak zaključen dana 07. lipnja 1986. g. u Mjesnom uredu M.P., između tužiteljice K. rođ. S.V., rođ. ….1967.g. u B., SO V., kći J. i E., rođ. K. i

tuženog K.J., rođ. …….1962.g. u Č., SO D. M., sin A. i B., rođ. M.,

r a z v o d i se temeljem odredbe čl. 54. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima RH. Zajedničko mldb. dijete stranaka K.M. rođ. 24. kolovoza 1986. g. povjerava se na čuvanje i odgoj ocu K.V.

Svaka stranka snosi svoj parnični trošak."

Dopunskom presudom suda prvog stupnja od 8. veljače 1993. odlučeno je kako slijedi:

"Određuje se kontakt između majke K.V. i mldb. djeteta K.M. za vrijeme ljetnih praznika u neprekidnom trajanju od 30 dana, te za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika u neprekidnom trajanju od 14 dana, kada majka ima pravo dijete uzimati k sebi."

Presudom suda drugog stupnja potvrđene su navedene presude suda prvog stupnja.

Protiv te presude suda drugog stupnja izjavila je tužiteljica reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja ukinu.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija djelomično nije osnovana a djelomično nije dopuštena.

Iako tvrdi da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka, tužiteljica u reviziji ne ukazuje konkretno ni na jednu od njih, a iz njenih izlaganja je vidljivo da ona zapravo smatra da je činjenično stanje pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Pravilnost činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stupnja ovaj revizijski sud nije ovlašten preispitivati (čl. 385. st. 3. preuzetog Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", br. 53/91 - u daljnjem tekstu: ZPP), a što se tiče odluke o povjeravanju djeteta i njegovim kontaktima s tužiteljicom materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. U dosadašnjem tijeku postupka utvrđene su, naime, slijedeće odlučne okolnosti:

- Roditelji stranaka žive u Č. i kuće su im susjedne.

- Tuženik živi sa svojim roditeljima, a mldb. M. boravi i kod tužitelja i njegovih roditelja i kod roditelja tužiteljice.

- Tužiteljica živi u Austriji gdje u vrijeme zaključenja glavne rasprave i donošenja presude suda prvog stupnja nije imala dozvolu ni za stalan boravak ni za rad.

S obzirom na navedeno i ovaj Vrhovni sud smatra da su sudovi nižeg stupnja pobijanu odluku o povjeravanju mldb. M. na čuvanje i odgoj donijeli vodeći upravo računa o njegovim interesima.

Revizijski navodi, iz kojih slijedi da je nakon donošenja presude suda prvog stupnja tužiteljica u Austriji dobila dozvolu boravka i rada, su neodlučni ne samo zato što se nove činjenice koje se tiču merituma stvari ne mogu iznositi u reviziji (čl. 385. st. 3. i čl. 387. ZPP), nego se ni u žalbi ne mogu iznositi takove činjenice, ako su nastale nakon momenta do kojeg je strankama bilo moguće da ih iznose u postupku pred sudom prvog stupnja. Ne može se, naime, opravdano smatrati da je sud pogrešno odnosno nepotpuno utvrdio činjenično stanje, ako je činjenično stanje drugačije od onog utvrđenog nastalo tek pošto je sud donio svoju odluku. Činjenice nastale nakon tog momenta mogu ponekad djelovati na pravni odnos stranaka, ali nemaju nikada utjecaja na zakonitost sudske odluke donesene prije njihovog nastanka.

U reviziji se ne iznose razlozi zbog kojih bi odluka o održavanju kontakata tužiteljice s mldb. sinom stranaka bila nezakonita, a takve razloge ne nalazi ni ovaj revizijski sud. Tužiteljica nije žalbom pobijala onaj dio presude suda prvog stupnja kojim je brak stranaka razveden (a to nije ni mogla, jer je u tom pogledu njen zahtjev usvojen). U reviziji ona, međutim, predlaže ukidanje uz ostalo i presude suda prvog stupnja, dakle, i onog njenog dijela koji nije pobijan žalbom te stoga postao pravomoćan. Kako se revizija može izjaviti samo protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju (čl. 382. st. 1. ZPP), to je glede odluke o razvodu braka revizija tužiteljice odbačena (čl. 392. ZPP).

Sud prvog stupnja nije donio odluku o doprinosu tužiteljice za uzdržavanje mldb. M. smatrajući da to nije dužan učiniti, budući da je tuženik izjavio da ne traži alimentaciju za dijete. Stav tog suda, da iz navedenih razloga ne treba donijeti odluku o uzdržavanju je pogrešan. Naprotiv, u smislu odredbe čl. 342. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", br. 51/89 i 59/90 - u daljnjem tekstu: ZBPO) sud je ne samo ovlašten već je ex offo dužan donijeti takvu odluku, a prema odredbi čl. 309. st. 1. ZBPO, kad se radi o uzdržavanju malodobne djece, stranke se ne mogu odreći svog zahtjeva, a kamoli spriječiti sud da o tome odluči po službenoj dužnosti. Zato su sudovi nižeg stupnja trebali donijeti odluku o uzdržavanju mldb. sina stranaka bez obzira na to što tuženik nije u tom pogledu postavio zahtjev. Kako to oni nisu učinili, predmet je vraćen sudu prvog stupnja radi donošenja takve odluke.

U Zagrebu, 27. listopada 1993.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić v.r.