Rev-1501/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., F. Z., kojeg zastupa punomoćnik R. H., odvjetnik u Z., protiv tuženice M. M. iz S. T., koju zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u D. S., radi naknade štete i povrata stečenog bez pravne osnove, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž- 1804/09 od 17. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku poslovni broj P-268/06 od 25. rujna 2009., u sjednici održanoj 2. rujna 2010.,
Legislator headnote
AI generatedRev-1501/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: revizijskim navodima obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i ne proturječe stanju spisa, pa nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP opisno istaknut u reviziji.
Full text
Broj: Rev 1501/10-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., F. Z., kojeg zastupa punomoćnik R. H., odvjetnik u Z., protiv tuženice M. M. iz S. T., koju zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u D. S., radi naknade štete i povrata stečenog bez pravne osnove, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž- 1804/09 od 17. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaboku poslovni broj P-268/06 od 25. rujna 2009., u sjednici održanoj 2. rujna 2010.,
r i j e š i o j e:
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju iznos od 162.169,86 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i dospijećem kako je to pobliže navedeno u izreci, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 48.460,11 kn sa pripadajućom zateznom kamatom. Pod toč. II. izreke ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 41.722,17 kn je odbijen.
Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njezina žalba (toč. I. izreke), tuženica je izjavila reviziju iz razloga navedenih u čl. 385. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 - dalje: ZPP). Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
S. revizijskim navodima obje nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi su jasni i ne proturječe stanju spisa, pa nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP opisno istaknut u reviziji.
Također, nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 392. a st. 1. ZPP).
Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat novčanog iznosa temeljem odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) - stjecanje bez pravne osnove, te zahtjev za naknadu štete temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZOO.
U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:
- da je u parnici kod Općinskog suda u Donjoj Stubici vođenoj pod brojem P-9/96 po tužbi sadašnje tuženice protiv ovdje tužiteljice radi naknade štete 6. ožujka 1996. donesena presuda kojom je tuženici dosuđena naknada štete kao i parnični trošak,
- da su nakon donošenja presude (zaključenja glavne rasprave) od 6. ožujka 1996. stranke 1. listopada 1996. sklopile izvansudsku nagodbu po kojoj je tužiteljica na ime naknade štete iz štetnog događaja od 25. travnja 1985. isplatila tuženici (pored već isplaćene akontacije) ugovoreni iznos od 58.000,00 kn, a tuženica se odrekla svih potraživanja po toj pravomoćnoj presudi,
- da je, unatoč tomu, tuženica pokrenula ovrhu temeljem navedene presude te je Općinski sud u Donjoj Stubici donio rješenje o ovrsi posl.broj I-285/96 od 8. studenoga 1996.,
- da je povodom toga tužiteljica pokrenula parnicu radi proglašenja navedene ovrhe nedopuštenom,
- da je presudom Općinskog suda u Zaboku posl.broj P-169/97 od 11. lipnja 1997., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.broj Gž-1592/98 od 12. svibnja 1998. taj tužbeni zahtjev odbijen, međutim, povodom revizije tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.broj Rev-2590/98 od 4. prosinca 2001. preinačio navedene presude tako što je utvrdio da je nagodba od 1. listopada 1996. kojom se tuženica odrekla svih tražbina po presudi Općinskog suda u Donjoj Stubici posl.br. P-9/96 od 6. ožujka 1996. pravovaljana i ovrhu u predmetu Općinskog suda u Donjoj Stubici broj I-285/96 proglasio nedopuštenom,
- da je tuženici u ovršnom postupku isplaćen iznos od 144.176,51 kn,
- da je u spomenutim postupcima (ovršni postupak, parnica radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe) tužiteljica imala izdatke u vidu sudskih troškova u ukupnom iznosu od 17.993,35 kn.
Slijedom tih činjeničnih utvrđenja, a suprotno navodima revidentice, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove na strani tuženice.
Odredbom čl. 210. st. 1. ZOO propisano je da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.
Sklapanjem izvansudske nagodbe stranke su drukčije riješile imovinskopravne odnose iz spomenute presude i na taj način je potraživanje tužiteljice (ovdje tuženice) M. M. utvrđeno presudom prestalo (zbog čega je ovrha proglašena nedopuštenom), a na strani tuženice „C. o.“ d.d. Z. (sada tužiteljice) nastala je nova obveza iz izvansudske nagodbe.
Kako je unatoč tomu tuženica M. M. pokrenula ovrhu temeljem navedene presude, slijedom čega je na njezinoj strani došlo do stjecaja bez osnove, dužna je vratiti ono što je stekla na takav način - konkretno iznos naplaćen u ovršnom postupku.
Obzirom na navedeno pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 210. st. 1. ZOO kada su obvezali tuženicu na isplatu primljenog iznosa od 144.176,51 kn, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama u smislu čl. 214. ZOO. Stoga suprotna razlaganja revidentice u reviziji nemaju nikakvog opravdanja i ne mogu se prihvatiti.
Dio revizijskih navoda svodi se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih se razloga revizija prema odredbi čl. 385. ZPP ne može izjaviti.
Također, pravilno je prihvaćen i dio tužbenog zahtjeva tužiteljice po osnovi naknade štete.
Odredbom čl. 154. st. 1. ZOO propisano je da tko drugome uzrokuje štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Odlučujući u skladu s citiranom odredbom o pitanju odštetne odgovornosti tuženice, sudovi su s osnovom zaključili da je tuženica odgovorna za nastalu štetu tužiteljici u iznosu od 17.993,35 kn (čl. 155. st. 1. ZOO), jer je ista uzrokovana nezakonitim traženjem ovrhe (protivno zaključenoj nagodbi) od strane tuženice.
Iz izloženog, dakle, slijedi da su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su tužiteljici po obje navedene osnove dosudili ukupan iznos od 162.169,86 kn, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.
Prema tome, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 2. rujna 2010.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ivan Kaladić, v.r.