Rev-x-1120/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 1120/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. J. iz P., koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u S., protiv I-tuženika E. o. d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik N. Č., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & P. iz Z. i II-tuženika H. u. z. o. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici Z. P. i M. D., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-72/10 od 16. kolovoza 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1703/02 od 28. kolovoza 2008., u sjednici održanoj 8. prosinca 2015.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija I-tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-72/10 od 16. kolovoza 2012., u dijelu u kojem je tuženicima naložena solidarna isplata iznosa od 28.800,00 kn (u točki I. izreke pobijane presude) i sudi:

Nalaže se I-tuženiku E. o. d.d. S. iz osnove naknade nematerijalne štete isplatiti tužiteljici iznos od 5.760,00 kn, te II-tuženiku H. u. z. o. d.d. Z. iznos od 23.040,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja je dosuđena pobijanom presudom, dok se tužbeni zahtjev za preostali iznos od 23.040,00 kn u odnosu na I-tuženika, te za iznos od 5.760,00 kn u odnosu na II-tuženika, kao i na solidarnu isplatu dosuđene naknade štete, odbija.

r i j e š i o j e:

Nalaže se tužiteljici nadoknaditi I-tuženiku troškove postupka u iznosu od 14.175,18 kn, u roku od 15 dana.

Odbacuje se revizija II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-72/10 od 16. kolovoza 2012., kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točkama I. do III. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženicima isplatiti tužiteljici na ime nematerijalne štete svakom po 10.600,00 kn te je I-tuženiku naloženo na ime materijalne štete iz osnove tuđe njege i pomoći isplatiti tužiteljici iznos od 348,50 kn, kao i materijalne štete na vozilu iznos od 12.116,59 kn, sve to sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je djelomično tužbeni zahtjev na ime nematerijalne štete u iznosu od 21.200,00 kn te na ime materijalne štete (troškova liječenja, tuđe njege i pomoći i za štetu na vozilu) u ukupnom iznosu od 15.768, 09 kn. Točkom V. izreke naloženo je tužiteljici nadoknaditi I-tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.108,79 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a II-tuženiku iznos od 6.353,28 kn.

Dopunskom presudom prvostupanjskog suda br. P-1703/02 od 15. prosinca 2009. odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na ime nematerijalne štete u daljnjem iznosu od 13.200,00 kn te na ime materijalne štete u daljnjem iznosu od 3.453,35 kn. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke djelomično je prihvaćena žalba tužiteljice i odbijena žalba I-tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. i IV. izreke i suđeno na način da je tuženicima naložena solidarna isplata naknade nematerijalne štete tužiteljici u iznosu od 28.800,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u iznosu od 3.000,00 kn tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Osim toga, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te su potvrđeni presuda i rješenje suda prvog stupnja. Točkom II. izreke te presude djelomično je prihvaćena žalba I-tuženika i prvostupanjska presuda preinačena u točki II.i III. izreke tako da je tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu za ukupno 7.479.06 kn odbijen. Točkom III. izreke djelomično je prihvaćena, a djelomično odbijena žalba tužiteljice i preinačena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu iz točke IV. izreke i dopunska presuda na način da je tužiteljici na ime naknade štete za tuđu njegu i pomoć dosuđena naknada u iznosu od 557,60 kn i za štetu na vozilu naknada u iznosu od 19.386,54 kn sve s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

Protiv dijela drugostupanjske presude, tj. dosuđujuće točke I. izreke te presude i drugostupanjskog rješenja o troškovima postupka I-tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog pravnog pitanja naznačenog u sadržaju revizije predlažući preinačenje pobijane presude na način da se tužiteljici na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 5.760,00 kn i preostali dio tužbenog zahtjev odbije ili njezino ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Ujedno osporava i odluku o parničnim troškovima.

Protiv dijela drugostupanjske presude, tj. dosuđujuće točke I. izreke kojom je tuženicima naložena solidarna isplata nematerijalne štete, kao i dijela te presude sadržanog u točki III. izreke, u kojem je II-tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 19.386,54 kn na ime štete na vozilu, II-tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. ZPP-a, ističući da je podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Istovremeno podnosi i reviziju iz članka 382. stavak 2. točke 1. ZPP-a. Predlaže preinačenje pobijane presude sukladno revizijskim navodima.

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizija I-tuženika je osnovana dok revizija II-tuženika nije dopuštena.

Prema članku 382. stavak 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi iz članka 382. stavak 3. ZPP-a, u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U svojoj reviziji I-tuženik je određeno naznačio slijedeće pravno pitanje:

„Je li se osoba koja zadobije tjelesne ozljede upravljajući osobnim automobilom (tužiteljica) zbog sudjelovanja u prometnoj nezgodi u kojoj su sudjelovali i drugi automobili koji su bili u pokretu može smatrati trećom osobom u smislu odredbe članka 178. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) ili se za takvu osobu (tužiteljicu) primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovi krivnje, odnosno odredbe članka 178. stavak 1. i 2. ZOO?“

Revident ističe da je o tom pitanju revizijski sud u odluci broj Rev-58/2004 od 4. veljače 2004. već zauzeo shvaćanje, ali pobijana odluka nije podudarna s tim shvaćanjem.

Glede primjene odredbe iz članka 178. stavak 4. ZOO-a II-tuženik u svojoj reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje, ali se izlažući razloge važnosti poziva na različitu praksu istog drugostupanjskog suda sadržanu u odluci broj Gžp-830/10 od 17. ožujka 2011.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica niti jednim svojim činom nije pridonijela nastanku prometne nezgode jer su za njezin nastanak krivi osiguranica I-tuženika, koja se na raskrižju kretala brzinom većom od dopuštene i nepoznato vozilo koje je neoprezno i naglo skrenulo u lijevo s glavne ceste na sporednu cestu, a da pritom nije propustilo vozilo osiguranice I-tuženika, koje se kretalo glavnom cestom zadržavajući svoj smjer kretanja, zbog čega je osiguranica I-tuženika, radi izbjegavanja sudara s nepoznatim vozilom, instinktivno skrenula u kolničku traku kojom se kretala tužiteljica gdje je i došlo do sudara. O tužbenom zahtjevu je odlučeno primjenom odredbe iz članka 178. stavak 1. i 2. ZOO-a uz utvrđenje da postoji doprinos tuženika nastanku prometne nezgode u omjeru 50% : 50%.

Donoseći pobijanu odluku sud drugog stupnja, na temelju odredbe iz članka 373. točka 3. ZPP-a, preinačuje prvostupanjsku presudu izražavajući shvaćanje da je u konkretnom slučaju tužiteljica treća osoba pa da su joj tuženici, sukladno članku 178. stavak 4. ZOO-a, dužni solidarno naknaditi nematerijalnu štetu. Uz to, pobijanom presudom drugačije je utvrđen i omjer suodgovornosti tuženih stranaka (I-tuženik 20% : II-tuženik 80%).

Pravilno I-tuženik ističe da ovakvo pravno shvaćanje nije podudarno shvaćanju iz revizijske odluke Rev-58/2004 jer je u toj odluci izraženo suprotno shvaćanje prema kojem tužitelj, koji je upravljajući svojim vozilom bez da postoji njegov doprinos nastanku prometne nezgode, zadobio tjelesne ozljede zbog sudara s drugim automobilima koji su bili u pokretu, nema svojstvo treće osobe u smislu članka 178. stavak 4. ZOO-a.

Člankom 178. ZOO-a propisano je: (1) U slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovi krivnje. (2) Ako postoji obostrana krivnja, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje. (3) Ako nema krivnje nijednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo. (4) Za štetu što je pretrpe treće osobe imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno. Slijedom toga, ako tužiteljica u konkretnom slučaju nije bila treća osoba već imalac motornog vozila koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi do koje je došlo bez njezinog doprinosa, odnosno krivnje, ali uz obostranu krivnju drugih imalaca motornih vozila, tada se primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovi krivnje iz članka 178. stavak 1. i 2. ZOO-a.

To znači da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer tuženici u ovom slučaju tužiteljici ne odgovaraju solidarno već razmjerno stupnju svoje krivnje, dakle, sukladno utvrđenoj suodgovornosti po drugostupanjskom sudu koju revidenti postavljenim pitanjima ni u čemu ne osporavaju, dakle, I-tuženik u omjeru od 20%, a II- tuženik u omjeru od 80%.

Zbog toga je pobijanu odluku, na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. ZPP-a, valjalo preinačiti u osporenoj točki I. izreke i naložiti tuženicima plaćanje naknade nematerijalne štete (bez solidarnosti) i to tako da I-tuženik naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 5.760,00 kn, a II-tuženik u iznosu od 23.040,00 kn, odnosno sukladno utvrđenoj suodgovornosti (članak 178. stavak 2. u vezi s člankom 192. ZOO), uz odbijanje odgovarajućeg dijela tužbenog zahtjeva koji sada svaki od tuženika nije dužan naknaditi. Kako se postavljena pravna pitanja ne odnose na dosuđenu ukupnu visinu ove štete, a time i na odbijajući dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.000,00 kn, to se revizijski sud nije mogao baviti ispitivanjem i ovog dijela presude.

Imajući na umu vrijednost predmeta spora i pobijanog dijela drugostupanjske presude u ovom predmetu prema vrijednosnom kriteriju nije dopuštena II-tuženikova revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP-a (tzv. redovna revizija).

U reviziji II-tuženika podnesenoj prema odredbama članka 382. stavak 2. ZPP-a, glede primjene odredbe iz članka 178. ZOO-a, koju ovaj tuženik kao i I-tuženi osiguratelj na određen način također problematizira, kako je već istaknuto, nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se revizija podnosi (članak 382. stavak 3. ZPP).

Suprotno tome, u odnosu primjenu članka 92. Zakona o osiguranju („Narodne novine“, broj 46/97-pročišćeni tekst, 116/99 i 11/02), II-tuženik je određeno naznačio pravno pitanje koje u ovom slučaju glasi: „Odgovara li Hrvatski ured za osiguranje za materijalnu štetu na vozilu nastalu od strane nepoznatog vozila?“ Međutim, u sadržaju II-tuženikove revizije, u smislu odredbe iz članka 382. stavak 2. točka 1. do 3. ZPP-a, nisu izloženi konkretni razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3.).

Zbog toga je reviziju II-tuženika, na temelju odredbe iz članka 392. stavak 1. i članka 392 b. stavak 2. ZPP-a, valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Troškovi postupka u odnosu na tužiteljicu i I-tuženika u pobijanoj odluci dosuđeni su primjenom odredbe iz članka 154. stavak 2. ZPP-a i to tako da svaka stranka snosi svoje troškove. Međutim, prihvaćanjem I-tuženikove revizije promijenio se uspjeh ovog tuženika, koji je u odnosu na tužiteljicu, uzimajući u obzir kvalitativna i kvantitativna mjerila koja su pravilno cijenili nižestupanjski sudovi, preinačenjem pobijane presude ostvario ukupan uspjeh od 70%. Polazeći od po sudu prvog stupnja pravilnog utvrđenja visine ukupnih parničnih troškova svake od navedenih stranaka, valja zaključiti da I-tuženika sukladno djelomičnom uspjehu pripada razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 11.675,18 kn. Ovog revidenta po tbr. 10. toč. 6. i tbr. 42. u vezi s člankom 48. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12) pripada i trošak za sastav revizije, koji je pravilno zatražen u iznosu od 1.875,00 kn, kao i trošak plaćenih sudskih pristojbi za reviziju u iznosu od 625,00 kn, tj. ukupno 2.500,00 kn.

Prema tome, primjenom odredbe iz članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a, tužiteljica je dužna nadoknaditi I-tuženiku parnične troškove u sveukupnom iznosu od 14.175,18 kn (članak 166. stavak 2. ZPP).

Iz navedenih je razloga valjalo presuditi i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 8. prosinca 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.