Rev-2272/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2272/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz L., koju zastupa punomoćnica Z. V., odvjetnica u L., protiv tuženika M. S. d.d. R., koju zastupa punomoćnik M. Z. i dr., odvjetnici u L., radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tuženika proitv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 8. veljače 1999. godine broj Gž-288/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu od 22. rujna 1998. godine broj P-201/97, u sjednici održanoj dana 9. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništena je odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljice koju je donio tuženik 27. travnja 1994. godine broj 691/94 kao i odluka Upravnog odbora tuženice od 25. svibnja 1994. godine kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužiteljice. Istovremeno je naloženo tuženiku da tužiteljicu primi u radni odnos sa danom 27. travnja 1994. godine te da joj za razdoblje od tog datuma pa do ponovnog stupanja na posao prizna sva prava koja joj iz radnog odnosa pripadaju, isplati plaću zajedno sa svim doprinosima sve sa zateznom kamatom koja dospijeva svakog 15-tog u mjesecu za plaću od prethodnog mjeseca uz naknadu troška postupka u iznosu od 2.440,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena navedena prvostupanjska presuda.

Tuženik je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude preinače te odbije tužbeni zahtjev a podredno da ovaj sud ukine drugostupanjsku odluku i predmet dostavi na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud ocijenjuje da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) na koju pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu konfekcionara ručnog rada, da je odlukom tuženika od 27. travnja 1994. godine broj 691/94 tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika uz njezinu suglasnost, jer je pismeno izjavila da želi raskinuti radni odnos. Utvrđeno je također da je protiv navedene odluke tužiteljica pravodobno izjavila zahtjev za zaštitu prava iz razloga da je izjavu o raskidu radnog odnosa dala u stanju neuračunljivosti te da je zahtjev odbijen kao neosnovan odlukom Upravnog odbora tuženika od 25. svibnja 1994. godine.

Liječničkim vještačenjem te uvidom u medicinsku dokumentaciju utvrđeno je da tužiteljica boluje od teške duševne bolesti shizofrenije, a da se u vrijeme kada je tužiteljica potpisala izjavu da želi raskinuti radni odnos njezino zdravstveno stanje pogoršalo u toj mjeri da nije bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka, jer se nalazila u stanju neuračunljivosti.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev te poništili pobijane odluke tuženika, jer su iste i po ocjeni ovog suda nezakonite. Tužiteljica se u vrijeme sastavljanja pismene izjave da želi raskinuti radni odnos nalazila u stanju neuračunljivosti pa stoga odluka tuženika o prestanku radnog odnosa na zahtjev tužiteljice nije pravno valjana. Da bi radniku mogao prestati radni odnos uz njegovu suglasnost u smislu odredbe čl. 75. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 19/92 i 26/93) za pravovaljanost pismene izjave traži se prije svega da ju je dala osoba koja je u vrijeme davanja te izjave bila svijesna svih posljedica potpisivanja izjave o sporazumnom prestanku radnog odnosa, a suprotno revizijskim navodima taj uvjet za pravovaljanost pismene izjave se nije ostvario jer je tijekom postupka na siguran način utvrđeno da tužiteljica ne samo boluje od teške duševne bolesti, već da se njezino zdravstveno stanje u vrijeme pisanja navedene izjave pogoršalo u toj mjeri da ona nije mogla shvatiti značaj i posljedice takvog postupka.

Dio revizijskih navoda koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje glede zdravstvenog stanja tužiteljice u vrijeme sastavljanja pismene izjave ovaj sud nije ocijenjivao jer se revizija u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Revizijski navodi koji se odnose na spremnost tuženika da tužiteljicu primi ponovo u radni odnos temeljem natječaja nisu od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, pa nisu ni razmatrani.

Ocijenjujući revizijske navode koji su od odlučnog značaja utvrđeno je da ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je presuđeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 9. veljače 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.