Revr-267/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 267/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz Z., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje - Središnje službe Z., zastupanog po punomoćnici V. D., diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1914/07-2 od 22. siječnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-6296/05 od 10. svibnja 2007., u sjednici održanoj 22. listopada 2013.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

- u stavku I. podstavak I., odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju „neisplaćene razlike između bruto plaće za puno radno vrijeme, kao da je radio, i neto mirovine koju je primao za dio od 13. lipnja 1995. s pripadajućom zateznom kamatom pa do isplate“, a sve u pojedinačnim iznosima određenim u izreci presude do zaključno s iznosom za svibanj 2002.,

- u stavku I. podstavak II., odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju:

„- bruto iznos od 7.000,00 kn za jubilarnu nagradu za navršenih 35 godina staža 1. veljače 1995. koji bi tužitelj stekao uvjete prema Pravilniku o osobnim dohocima radnika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Središnje službe, da je radio 1. veljače 1995. s dospijećem 2. veljače 1995. sa zateznom zakonskom kamatom od 2. veljače 1995. pa do isplate,

- bruto iznos od 7.800,00 kn za jubilarnu nagradu za navršenih 40 godina staža koje bi tužitelj navršio 1. veljače 2002. da je nastavio raditi s dospijećem 2. veljače 2002. sa zakonskom zateznom kamatom od 2. veljače 2000. do isplate,

- neto iznos od 2.500,00 kn pomoći za slučaj smrti člana uže obitelji (sin tužitelja pok. D. M. poginuo je ...) s dospijećem 22. veljače 1996. sa zakonskom zateznom kamatom od 22. veljače 1996. pa do isplate,

- naknadu za pogrebne troškove u bruto iznosu od 689,00 kn koje bi kao zaposlenik primio od HZZO-a Z. koji iznos nije imao pravo kao umirovljenik s dospijećem 22. veljače 1996. sa zakonskom zateznom kamatom od 22. veljače 1996. pa do isplate,

- regres za godišnji odmor u bruto iznosu 2.000,00 kn za 1995. s dospijećem 15. travnja 1995. sa zakonskom zateznom kamatom od 16. travnja 1995. pa do isplate,

- regres za godišnji odmor za 1996. u bruto iznosu 4.200,00 kn s dospijećem 15. travnja 1996. sa zakonskom zateznom kamatom od 16. travnja 1996. pa do isplate,

- božićnicu za 1998. u bruto iznosu 3.300,00 kn s dospijećem 15. prosinca 1998. sa zakonskom zateznom kamatom od 16. prosinca 1998. pa do isplate, a sve kako je Pravilnikom tuženika.",

- u stavku II., tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju 2.550,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, odnosno da se preinače i tužbeni zahtjev usvoji.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud je revizijom osporenu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sve sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08).

Suprotno tvrdnji revidenta da pobijana presuda ne sadrži razloge koji bi je opravdavali i ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati („nerazumljiva je, proturječi sama sebi i razlozima“), pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima o svim odlučnim činjenicama iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju razliku između bruto plaće koju bi primao za puno radno vrijeme da je radio odnosno „ostao u radnom odnosu“ (dakle „s svim doprinosima, porezima, prirezima i drugim obvezama“) i neto mirovine koju je primao od lipnja 1995. do svibnja 2002., s pripadajućim zateznim kamatama - ali i s jubilarnim nagradama za navršenih 35 i 40 godina staža, regresom za godišnji odmor za 1995. i 1996., božićnicom za 1998. te naknadom za pogrebne troškove za poginulog sina i pomoći za slučaj smrti člana obitelji koju tuženik isplaćuje svojim djelatnicima - a koju naknadu kao umirovljenik nije primio.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je Odlukom tuženika o prestanku radnog odnosa od 25. srpnja 1994. utvrđeno da tužitelju radni odnos prestaje 29. kolovoza 1994. „radi odlaska u punu starosnu mirovinu“ jer da (prema obrazloženju Odluke) toga dana navršava 40 godina staža osiguranja,

- da je prethodno navedena Odluka donesena na temelju pogrešnog utvrđenja (prema pogrešnom upisu u radnoj knjižici tužitelja) da je tužitelj u B. z. d. b. J. (P. b. J.) bio u radnom odnosu od 1. ožujka 1958. do 31. kolovoza 1960., a sve budući da je u toj Bolnici stvarno radio od 1. veljače 1959. do 15. kolovoza 1960. - tako da 29. kolovoza 1994. nije navršio 40 godina staža osiguranja (već 39 godina, 2 mjeseca i 16 dana) i (prema ispravnoj evidenciji) u „mirovinu je poslan“ 9 mjeseci i 14 dana prije nego je za to ispunio uvjete,

- da bi (prema navedenom), a uz pravilno računanje razdoblja rada i ostvarivanja staža osiguranja, tužitelj 12. lipnja 1995. navršio 40 godina radnog staža i stekao uvjete za punu starosnu mirovinu,

- da je (prema sadržaju Rješenja tuženika od 17. srpnja 1997., a donesenog povodom zahtjeva tužitelja od 16. rujna 1994. za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu - i koje nije bilo predmetom pobijanja) 30. kolovoza 1994. tužitelj „na vlastiti zahtjev otišao u prijevremenu starosnu mirovinu“.

Tužitelj drži da 29. kolovoza 1994. ne samo što nije navršio 40 godina staža osiguranja - već ni (što sudovi utvrđuju) 39 godina, 2 mjeseca i 16 dana, a sve budući je tada „navršio 35. godina i 6 mjeseci efektivnog radnog staža i 3. godine i 3 mjeseca benificiranog staža (zbog tjelesnog oštećenja 70%)“ - tako da je mogao raditi „još najmanje 6 godina do napunjenja 40 godina radnog staža“, te da o njegovom zahtjevu stoga ne bi trebalo odlučivati primjenom Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 31/91) - već primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 - dalje: ZR-a), za razdoblja važenja kojeg je navedene uvjete („40 godina radnog staža“) stekao i prema odredbama kojeg je u radnom odnosu mogao biti do navršenih 65 godina života. Tvrdi da bi i odabrao ostati na radu do navršenih 65 godina života (odnosno do svibnja 2002.) - i da bi slijedom toga u tome razdoblju ostvarivao sva primanja koja su ostvarivali i drugi radnici tuženika, pa (da) mu (a obzirom ova nije ostvario) pripadaju svi utuženi iznosi.

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da je radnopravni status tužitelja u svakom slučaju riješen 1994. ili prije 1. siječnja 1996. i primjene ZR-a (a sve obzirom da je 1994. na vlastiti zahtjev otišao u prijevremenu starosnu mirovinu, odnosno obzirom da bi mu ionako radni odnos prestao čak i da nije podnio zahtjev za prijevremenu starosnu mirovinu - jer bi tijekom 1995. navršio 40 godina staža osiguranja) - tako da nisu postojali razlozi za udovoljenje zahtjevu kojeg tužitelj temelji na suprotnom shvaćanju (na shvaćanju da mu radnopravni status nije riješen sve do 2002.) i na odredbama ZR-a te tvrdnji da mu pripadaju prava iz toga Zakona - a slijedom toga i utužena potraživanja.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Prije svega, tužitelj je, da bi uspio u sporu, trebao dokazati ono što tvrdi i na čemu temelji tužbeni zahtjev:

- da je uz pravilno računanje njegova staža osiguranja i poštivanje njegovih ovlasti imao pravo ostati na radu kod tuženika do navršenih 65 godina života, odnosno u svom utuženom razdoblju (do svibnja 2002.), pa (dakle) i nakon 1. siječnja 1996. i primjene ZR-a, s time da bi to pravo i koristio,

- da mu je korištenje prethodno navedenog prava neosnovano onemogućeno. Budući da to, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), odnosno odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), ne samo što nije dokazao - već je utvrđeno da je na vlastiti zahtjev 1994. otišao u prijevremenu starosnu mirovinu i da mu je umirovljenjem prestao radni odnos, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su njegov zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili - uz pravilan zaključak da nakon umirovljenja 1994. tužitelj ne može s uspjehom potraživati utuženu razliku između mirovine koju je primao i plaće te drugih primanja iz radnog odnosa obzirom da on tu plaću i ta primanja više ne bi niti mogao ostvarivati.

Konkretno, kako tužitelj u utuženom razdoblju nije bio a niti mogao biti u radnom odnosu - kada je sam (dobrovoljno) odabrao „umirovljenje“ i prestanak toga odnosa, ne može s uspjehom potraživati utužene iznose koji bi mu pripadali (što i sam ističe) samo da je bio u takvome (radnopravnom) odnosu.

Okolnost na koju se poziva - da je u prijevremenu starosnu mirovinu otišao jer je na to „bio prisiljen“ teškim uvjetima u kojima je (kao osoba bez posla) s obitelji živio, ne može sve da je i istinita revidenta u ovome postupku dovesti u povoljniju poziciju: njemu nije radni odnos prestao odlukom ili propustom poslodavca - već po njegovom odabiru i njegovoj volji, a u tim uvjetima tuženik kao njegov poslodavac ne može odgovarati za posljedice ili motive njegovog odabira.

Zahtjev na ostvarenje utuženih potraživanja kojeg tužitelj vezuje uz tvrdnju da bi imao pravo ostati na radu kod tuženika do navršenih 65 godina života (rođen je ...), odnosno u svom utuženom razdoblju (do svibnja 2002.), pa (dakle) i nakon 1. siječnja 1996. i početka primjene ZR-a (kada su prema shvaćanju revidenta ta potraživanja dospjela), s time da bi to pravo i koristio, bio bi neosnovan sve i da tužitelj nije na vlastiti zahtjev i dobrovoljno 1994. otišao u prijevremenu starosnu mirovinu.

Naime, takav bi zahtjev u odnosu na pravnu osnovu na kojoj ga tužitelj temelji u takvome slučaju valjalo raspraviti u smislu:

- odredbe čl. 75. st. 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 19/92, 26/93 i 29/94 - dalje: ZOPRO-a) kojom je propisano da „radniku koji navrši 40 godina staža osiguranja ili 65 godina života prestaje radni odnos ako poslovodni organ odnosno poslodavac, u skladu s uvjetima što su utvrđeni zakonom, općim aktom i kolektivnim ugovorom, ne odluči da radnik može ostati u radnom odnosu“, i prema sadržaju koje radni odnos radniku prestaje ispunjenjem uvjeta iz te odredbe i konačnošću odluke o prestanku radnog odnosa s (na čemu pravilno i revident ustraje) konstitutivnim učinkom,

- odredbe čl. 103. toč 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 - dalje: ZR-a) prema kojoj ugovor o radu prestaje: „kada radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja“,

- odredbe čl. 143. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83, 48/83, 5/86, 42/87, 34/89, 40/90, 9/91, 26/93 i 44/94 - dalje: ZMIO) prema kojoj mirovinski staž na osnovi kojeg se stječu i ostvaruju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja (između ostalog) obuhvaća vrijeme provedeno u osiguranju koje se računa u staž osiguranja po odredbama tog istog zakona, dakle (u svezi s odredbom čl. 156. ZMIO) svo vrijeme provedeno u osiguranju i računato u stažu osiguranja: s efektivnim trajanjem i koje se računa s povećanim trajanjem,

- te polazeći od utvrđenja da je tuženik donio konstitutivnu odluku o prestanku radnog odnosa tužitelju u smislu odredbe čl. 75. st. 4. ZOPRO-a, s time da je spornim ostao samo trenutak kada je tužitelju radni odnos prestao primjenom te odredbe.

S prethodnim odredbama i utvrđenjem u svezi, a obzirom da se u staž osiguranja - kada radni odnos prestaje zbog ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu - uračunava i staž osiguranja „koji se računa s povećanim trajanjem“, pravilnim valja prihvatiti i shvaćanje nižestupanjskih sudova da bi uz pravilno (prema izloženom pravnom shvaćanju o onome što se uračunava u staž osiguranja) računanje razdoblja rada i ostvarivanja staža osiguranja tužitelj 12. lipnja 1995. ili u svakom slučaju prije 1. siječnja 1996. (tužitelj ističe 30. listopada 1995.) navršio 40 godina radnog staža i ispunio uvjete za mirovinu - i da bi mu (time, čak i da nije prethodno otišao u prijevremenu starosnu mirovinu) u smislu odredaba čl. 75. st. 4. ZOPRO-a (jer tuženik nije odlučio da tužitelj može ostati i dalje u radnom odnosu kao njegov radnik, a donio je potrebnu konstitutivnu odluku o prestanku radnog odnosa tužitelju u smislu te odredbe) i čl. 143. ZMIO-a (glede onog što se računa u staž osiguranja), na snazi u tome razdoblju - imajući na umu da je ZR (s odredbom čl. 103. toč. 3.) na snagu stupio 16. lipnja 1995. ali primjenjuje se na odnose nastale tek od 1. siječnja 1996., tada prestao radni odnos: tako da i u takvoj situaciji ne bi imao osnove s uspjehom potraživati utužene iznose koji bi mu pripadali samo da je bio u radnom odnosu.

Stoga, a jer iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 22. listopada 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.