Revr-572/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 572/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz R., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2118/12-2 od 3. siječnja 2013., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-933/12-32 od 15. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2118/12-2 od 3. siječnja 2013. i Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-933/12-32 od 15. listopada 2012. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 55.778,46 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci, kao i zahtjev za nadoknadu parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je pod točkom II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom pod stavkom I. izreke djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke i u dijelu pod točkom II. izreke kojom je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu 4.000,00 kn, dok je pod stavkom II. izreke preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke na način da je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu 1.000,00 kn. Pod stavkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da ukine presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju.

Revizija je dopuštena i osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranke trebaju određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg su je podnijeli uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatraju da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeće pretpostavke: određeno naznačeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi oduka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, jer u protivnom revizija nije dopuštena.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena (čl. 392.a st. 2. ZPP).

U reviziji tužitelj postavlja pitanje koje glasi:

„Je li radnik u sudskom - parničnom postupku aktivno legitimiran potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće, odnosno ima li pravo radnik u sudskom - parničnom postupku potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće?“

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjem tužitelj navodi da je o tom pitanju ovaj sud već zauzeo shvaćanje (presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr 741/09 od 11. siječnja 2011., Revr 587/09 od 15. rujna 2009. i Revr 1342/09 od 5. siječnja 2010.) koje se svodi na mišljenje da takva potraživanja radnika nisu u nadležnosti suda, već upravnih tijela, ali smatra da bi trebalo preispitati takvu sudsku praksu. Ujedno se poziva i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010. „koje konvergira s izloženim tužiteljevim shvaćanjem“.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu doprinosa za obvezno osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, na dio isplaćenih neto iznosa na ime tzv. terenske dnevnice (do 250,00 kn po danu), koji temelji na tvrdnji da tuženica nije uplatila sve doprinose i druga davanja - jer je pogrešno terensku dnevnicu podvela pod terenski dodatak zbog čega su porezi i doprinosi obračunati samo na iznos dodatka preko (neoporezivog) iznosa od 250,00 kn do 65,00 EUR. Tužitelj smatra da se isplaćeni iznosi smatraju plaćom pa da na njih treba u cijelosti obračunati i uplatiti doprinose i druga davanja.

Tijekom postupka utvrđeno je:

- da su stranke sklopile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme sudjelovanja u sastavu Međunarodnih snaga za sigurnu pomoć I. u A. (dalje: Ugovor),

- da je predmet Ugovora upućivanje i sudjelovanje tužitelja u sastavu Međunarodnih snaga za sigurnu pomoć I. u A. (dalje: Misija),

- da je u čl. 6. tog Ugovora određeno da za vrijeme sudjelovanja u Misiji djelatnik ostvaruje pravo na terensku dnevnicu u neto iznosu od 65 EUR po danu provedenom u Misiji;

- da je tužitelj od 23. kolovoza 2005. do 1. ožujka 2006. bio u sastavu Oružanih snaga Republike Hrvatske u A.,

- te da je tužitelju kroz predmetno razdoblje isplaćen navedeni neto iznos, time da mu je kao neoporeziv dio isplaćivan iznos od 250,00 kn dnevno, dok je na preostali isplaćeni dio (od 250,00 kn do 65,00 EUR) obračunat porez i druga javna davanja.

Na temelju iznesenih utvrđenja sudovi su zaključili da tužbeni zahtjev nije osnovan jer tužitelj kao radnik nije aktivno legitimiran budući da se predmetni tužbeni zahtjev inicijalno ne odnosi na bruto plaću niti dio bruto plaće u smislu istih pravila, već na dio javnih prihoda, u odnosu na koje je, kao samostalnu tražbinu, pravo ostvarenja zadržano za državno upravno tijelo. Pritom je prvostupanjski sud iznio shvaćanje prema kojem bi radnik isplatu tih iznosa mogao zahtijevati u svoje ime i za svoj račun samo kada zahtjeva isplatu cjelokupne plaće (bruto plaće), jer je tada sporna sama osnova isplate razlike bruto i neto plaće.

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pogrešno primijenili materijalno pravo zauzimanjem pravnog shvaćanja prema kojem tužitelj kao radnik nije aktivno legitimiran tražiti isplatu doprinosa i drugih javnih davanja na isplaćene neto iznose plaće.

Iz odredbe čl. 83. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) i čl. 433.a ZPP proizlazi da je radnik ne samo ovlašten, nego i dužan utužiti plaću u bruto iznosu, osim u slučaju kada su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu kapitaliziranu štednju, kada radnik može utužiti i neto iznos, ali je dužan izrijekom navesti da zahtijeva neto iznos.

Iz odredbi Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja („Narodne novine“, broj 147/02, 175/03 i 177/04 - dalje: ZOD), Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima („Narodne novine“, broj 49/99, 63/00, 103/03, 177/04, 140/05, 71/07, 124/10, 114/11 i 51A/13), Zakona o obveznim mirovinskim fondovima („Narodne novine“, broj 19/14 i 93/15), Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04) i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave („Narodne novine“, broj 117/93, 69/97, 33/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02 i 147/03) proizlazi da je radnik obveznik doprinosa iz osnovice (plaće), poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a da je poslodavac taj koji je dužan obračunati, obustaviti i plaćati u ime i u korist radnika obvezne doprinose iz plaće, porez na dohodak i prireza porezu na dohodak. Bruto plaća radnika predstavlja imovinu radnika, a ona se sastoji od iznosa koji se isplaćuje radniku i od iznosa koji se ne isplaćuje radniku, već se iznosi doprinosa iz osnovice po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti plaćaju u državni proračun, porez na dohodak dijeli se između države, općine, grada i županije, prirez porezu na dohodak pripada općini ili gradu, dok se na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, time da su sredstva na tom računu osobna imovina radnika.

Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010. proizlazi da je u tom predmetu (sporu radnika protiv poslodavca), u kojem su se sudovi u postupku koji je prethodio reviziji oglasili nenadležnim i odbacili tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva za plaćanje doprinosa, zauzeto shvaćanje da postoji sudska nadležnost u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu doprinosa pri čemu je Ustavni sud nadležnost za odlučivanje o utuženim doprinosima povezao sa zakonskim određenjem pojma plaće iz čl. 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 114/03), koji je stupio na snagu 19. srpnja 2003. godine i kojim je dopunjen članak 83. Zakona o radu dodavanjem stavka 5. na način da je propisano da se plaćom u smislu Zakona o radu smatra bruto plaća.

U odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010. navodi se da „odbijanje sudova da odluče o tome je li poslodavac dužan uplatiti (i) doprinose na plaću podnositelja i upućivanje podnositelja da o tome zatraži odluku upravnog tijela, uz istodobno prihvaćanje sudova da odlučuju o postojanju radnog odnosa podnositelja i njegovom pravu na plaću (bez doprinosa), predstavlja ograničavanje podnositeljevog prava na pristup sudu koje, osim što nije utemeljeno na mjerodavnom pravu, ne osigurava na djelotvoran način zaštitu podnositeljevih prava, jer ga stavlja u položaj suprotan samoj biti njegovog prava – u položaj u kojem je onemogućeno odlučivanje o njegovom zahtjevu“.

Iz navedene ustavnosudske prakse proizlazi da se o pravu na bruto plaću odlučuje u jednom sudskom parničnom postupku, dok je postojanje aktivne legitimacije radnika u sporu protiv poslodavca radi zaštite prava na plaću u smislu odredbi radnog prava nikada nije ni dovedeno u pitanje.

Temeljna obveza poslodavca i pravo radnika iz radnog odnosa je radniku za obavljeni posao isplatiti plaću koja se ugovara (određuje) u bruto iznosu. Čak i ako je ugovorena neto plaća, poslodavac radniku duguje bruto plaću koja se sastoji od ugovorene neto plaće uvećane za obvezna javna davanja iz plaće. Dakle, osim neto plaće i doprinos za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak predstavljaju novčanu tražbinu radnika prema poslodavcu iz radnog odnosa, bez obzira što se taj dio tražbine ne isplaćuje izravno radniku i što radnik tim dijelom tražbine ne može slobodno raspolagati, već se tim dijelom imovine radnika namiruju javna davanja tako što ih poslodavac obračunava i isplaćuje u državni proračun, proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a dijelom i na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda. Stoga isplatom neto plaće radniku ne prestaje ta tražbina radnika prema poslodavcu u cijelosti.

Od tih prava i obveza iz radnog odnosa treba razlikovati prava i obveze sudionika porezno-pravnog odnosa odnosno porezno-dužničkog odnosa, primjerice obveze poslodavca da obračuna, obustavi i plati obvezne doprinose iz plaće, porez i prirez porezu na dohodak što može biti predmet odlučivanja u upravnom postupku u kojem porezno tijelo ima pravo na naplatu poreza i drugih javnih davanja sukladno odredbama Općeg poreznog zakona i odredbama posebnih zakona o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima.

Iz sadržaja postavljenog pitanja zapravo proizlaze dva pitanja, prvo koje se tiče sudske nadležnosti koju sudovi u postupku koji je prethodio reviziji prihvaćaju, dok se drugo pitanje odnosi na aktivnu legitimaciju koju sudovi u postupku koji je prethodio reviziji osporavaju.

Polazeći od ustavne obveze Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda, da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3189/2007 od 14. siječnja 2010., ovaj sud prihvaća pravno stajalište zauzeto u pobijanim presudama sudova u postupku koji je prethodio reviziji o postojanju sudske nadležnosti za odlučivanje u sporu u kojem radnik potražuje razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće. Ovo stoga što bi se zauzimanjem suprotnog shvaćanja onemogućilo odlučivanje o takvom zahtjevu u sudskom postupku, iako se radnicima kojima nije uopće isplaćena plaća omogućuje odlučivanje o tužbenom zahtjevu za isplatu te tražbine u bruto iznosu u sudskom postupku (to je i njihova obveza da utuže plaću u bruto iznosu).

Stoga je za odlučivanje o tužbenom zahtjevu postavljenom s osnova isplate plaće, novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, nadležan sud u parničnom postupku, a radnik kao subjekt prava i obveza iz radnog odnosa u povodu kojega je došlo do parnice ima aktivnu građanskopravnu legitimaciju potraživati razliku bruto plaće (doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), nakon što mu je isplaćen neto iznos plaće, bez obzira što se utuženi dio novčane tražbine ne isplaćuje izravno radniku.

U smislu izloženog, zbog pogrešnog pravnog pristupa u pogledu postojanja aktivne legitimacije radnika, u postupku nisu utvrđene odlučne okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu utuženog iznosa.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 14. prosinca 2016.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.