I Kž-345/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 345/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, mr. sc. Marijana Svedrovića, mr. sc. Branka Brkića, Hajrije Novoselec i Ranka Marijana kao članova vijeća te više sudske savjetnice Vlaste Patrčević kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. V. zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika D. V., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. siječnja 2010. broj K-211/09 u sjednici održanoj 19. siječnja 2011., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske D. P.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika D. V., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženik D. V., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, za koje je proglašen krivim presudom suda prvoga stupnja, na temelju istog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne u vremenu od 8. svibnja 2009. do 19. lipnja 2009., od 19. lipnja 2009. do 9. rujna 2009., te od 28. siječnja 2010. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba optuženika D. V., te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom od 28. siječnja 2010. broj K-211/09, Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženika D. V. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ te ga je, na temelju istog zakonskog propisa, osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, u koju kaznu je optuženiku, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne u vremenu pobliže označenom u izreci prvostupanjske presude.

Na temelju čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06 – u nastavku teksta: ZKP), oštećenici su sa ostvarivanjem imovinskopravnog zahtjeva upućeni na parnični postupak.

I Kž 345/10-4

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP, optuženik je oslobođen plaćanja troškova provedenog kaznenog postupka i to troškova iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 8. ZKP, kao i nagrade i nužnih izdataka branitelja koji mu je postavljen po službenoj dužnosti.

Ovu presudu, pravodobno podnesenom žalbom, pobija optuženik po branitelju B. G., odvjetniku u Z.

Žalba je podnesena iz svih osnova iz kojih se presuda može pobijati s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

U skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje. Vraćajući spis 29. travnja 2010. pod brojem KŽ- DO-751/10 Državno odvjetništvo Republike Hrvatske dostavlja pisano mišljenje u kojem predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrdi presudu suda prvoga stupnja.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Neosnovano se optuženik žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. Ponajprije navodi u žalbi da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, čime ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Optuženik ne obrazlaže u čemu bi se sastojala proturječnost razloga pobijane presude niti zbog čega bi oni bili nejasni, pa se ovaj žalbeni navod svodi na puko parafraziranje zakonskog teksta te postupovne povrede. Budući je, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, sud prvoga stupanja dao razloge o svim odlučnim činjenicama, u njima nema nejasnoća niti su međusobno proturječne, nije točna tvrdnja žalitelja da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Kao daljnju bitnu povredu zakona o kaznenom postupku optuženik navodi povredu odredbe čl. 367. st. 3. ZKP koju nalazi u propustu državnog odvjetništva koju veže uz odredbu čl. 203. st. 2. ZKP i tvrdi da državno odvjetništvo optužnicu u ovom kaznenom predmetu nije podnijelo u roku od petnaest dana, kako je to predviđeno spomenutom odredbom. Žalitelj ovaj rok drži prekluzivnim.

Protivno tvrdnji žalitelja, rokovi iz čl. 203. st. 2. ZKP instruktivne su naravi, a činjenica da je nakon dovršene istrage (svibanj 2002.) optužnica u ovom kaznenom predmetu podignuta 3. listopada 2008., dakle šest godina nakon dovršene istrage, suprotno stavu žalitelja nije utjecala niti je mogla utjecati na presudu. Valja istaći, da unatoč spomenutom vremenskom odmaku ovlašteni tužitelj nije izgubio pravo na kazneni progon, niti je za počinjeno kaznenog djelo nastupila relativna zastara kaznenog progona, kako je to predviđeno odredbom čl. 19. KZ.

I Kž 345/10-4

Zbog iznesenoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povrede odredaba kaznenog postupka.

Žalitelj bezuspješno pokušava dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda opetovano ističući prigovore istaknute i tijekom prvostupanjskog postupka. Pritom žalitelj ne nudi dokaze kojima bi i u najmanju sumnju doveo činjenična utvrđenja suda prvoga stupnja, već se isključivo bavi preocjenom dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku i iz njih izvodi zaključke suprotne onima suda prvoga stupnja. Nasuprot prigovorima žalbe, i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, sud prvoga stupanja proveo je sve nužne dokaze kojima je na jasan i nedvojben način utvrđeno činjenično stanje potrebno za pravilno presuđenje.

Neutemeljeno žalitelj sugerira da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi ili o nužnoj odbrani ili o ubojstvu iz nehaja. Ove prigovore, argumentacijom koju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, otklonio je već sud prvoga stupnja.

Postupanje u nužnoj obrani isključeno je, uz ostale dokaze provedene tijekom postupka, već i obranom samog optuženika iz koje proizlazi da je prihvatio fizički obračun s oštećenikom. Naime, oštećenik i optuženik, obojica pod utjecajem alkohola, najprije se prepiru oko načina odlaska kući (oštećenik traži da ga optuženik odveze automobilom što ovaj odbija), a ovaj verbalni sukob prerasta u međusobni fizički obračun koji se nastavlja i nakon što je oštećenik onesposobljen za bilo kakav daljnji sukob jer pada na tlo nakon čega zadobiva još čitav niz udaraca nogom u glavu. Upravo takvo ponašanje optuženika otklanja bilo kakvu sumnju da bi se radilo o postupanju u nužnoj obrani ili o ubojstvu iz nehaja, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

Povredu kaznenog zakona, kao žalbenu osnovu, optuženik izvodi iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega smatra da je i kazneni zakon pogrešno primijenjen.

Protivno ovakvom stavu žalitelja, prvostupanjski sud je na potpun i pravilan način utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenjen kazneni zakon, pa je i u tome dijelu neosnovana žalba optuženika.

U pravu je, međutim, optuženik kada tvrdi da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna. Naime, prvostupanjski sud je premalo cijenio utvrđene olakotne okolnosti (dosadašnja neosuđivanost optuženika, činjenica što je otac dvoje malodobne djece i što je tempore criminis smanjeno ubrojiv), dok je utvrđenim otegotnim okolnostima (žestina napada na oštećenika koja ukazuje na vrlo visok stupanj kriminalne volje) dao preveliki značaj. Osim toga, prvostupanjski sud propustio je cijeniti protek vremena od počinjenog kaznenog djela (radi se o gotovo deset godina), a što sve, po stanovištu ovoga suda, opravdava izricanje blaže kazne optuženiku. Zato je u tome dijelu osnovana žalba optuženika, pa ju je trebao prihvatiti i optuženika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, kako je to navedeno u izreci ove presude, a sve u uvjerenju da će se i takvom kaznom postići svrhe kažnjavanja predviđene odredbama čl. 6. i 50. KZ.

Slijedom svega iznesenoga trebalo je djelomično prihvatiti žalbu optuženika i pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni kako je to navedeno u izreci ove presude (čl. 390.

I Kž 345/10-4

st. 1. ZKP), dok je u ostalom dijelu žalbu optuženika trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 387. ZKP), s time što je prvostupanjska presuda, prethodno, ispitana i po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. i toč. 2. ZKP, kojim ispitivanjem nisu utvrđene povrede zakona.

U Zagrebu, 19. siječnja 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vlasta Patrčević, v.r.

Senka Klarić Baranović, v.r.