Court dismissed claim that 1994 sales contract was never concluded and denied damages for marital property loss.
Legislator summary
AI generatedThe court dismissed the plaintiff's request to declare a 1994 sales contract void and to award damages for alleged loss of marital property. The defendant argued that the property was marital joint ownership and that the husband's unauthorized sale caused the loss, while the plaintiff claimed the contract was never legally concluded. The court rejected these arguments, finding no evidence that the contract was invalid and ruling that the defendants had no legal obligation to compensate for the husband's potential misconduct.
Legislator headnote
AI generatedZakon o obveznim odnosima; Zakon o braku i porodičnim odnosima: A sales contract remains valid and binding even if one spouse sells marital property without the other's consent, and the innocent spouse cannot claim damages from the buyer solely based on the lack of spousal authorization.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedRelated Decisions
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUDU SESVETAMA
STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU
Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13
Poslovni broj: P-486/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] zastupana po punomoćniku Slađani Čanković, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženice MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Andreji Kušec Kovačević, odvjetnici iz Vrbovac, radi utvrđenja i naknade štete, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 27. svibnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i tužiteljice osobno i punomoćnika tuženice i tuženice osobno, 10. srpnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a koji glasi:
"1. Utvrđuje se da Kupoprodajni ugovor datiran 15. travnja 1994.g. u kojem su kao kupci naznačeni tužena MŽ, [adresa] i ĐŽ, [adresa], a kao prodavatelj HŽ, po punomoćniku PŽ nikada nije zaključen stoga ne postoji i ne proizvodi pravne učinke.
2. Nalaže se MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužiteljici ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati s osnova imovinske štete iznos od 35.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana od donošenja presude.
3. Nalaže se MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužiteljici ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana od donošenja presude.“
II Nalaže se tužiteljici da tuženoj isplatiti parnični troška u iznosu od 4.000,00 Eur-a (četiri tisuće eura) u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da su njen suprug HŽ i ona bili vlasnici nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica] kuća, dvorište i vinograd ukupne površine 212 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (dalje u tekstu: predmetna nekretnina), dok je u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan suprug tužiteljice. Da je pravo sa HŽ preneseno temeljem Rješenja o ispravnom postupku Općinskog suda u Sesvetama, Zemljišnoknjižnog odjela Vrbovec 23. travnja 1999., poslovni br. Rz- 39/99 u korist tuženice i njenog sada pok. supruga ĆŽ.
Da je predmetno rješenje doneseno u tijeku zemljišnoknjižnog ispravnog postupka temeljem kojeg je obavljen očevid na licu mjesta te je sastavljen zapisnik Z-709/99 RRz-39/99. U navedenom postupku da je sud izvršio uvid u kupoprodajni ugovor od 15. travnja 1994. sklopljen između ovdje tužene i njenog pok. supruga kao kupaca i HŽ kao prodavatelja, te da je navedeno da predmetni ugovor nema izvršenu ovjeru potpisa, već samo pečat o plaćenom porezu. Da je sud zatim izvršio uvid u „Ovlašćenje“ kojim je HŽ pred Opštinskim sudom u Nišu u predmetu br.
II OV-2160/96 ovlastio - opunomoćio kćerku PŽ da ga zastupa u postupku prijenosa predmetne nekretnine s njegovog imena. U predmetnom rješenju da je utvrđeno da su tužena i njen pok, suprug ĐŽ stekli pravo vlasništva na nekretnini te je određena uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Tužiteljica navodi da ona i njen suprug nikada nisu potpisali ugovor čiji je predmet bio kupoprodaja obiteljske vikendice i vinograda koji se nalaze na predmetnoj nekretnini. Da je tužiteljica za vrijeme Domovinskog rata živjela s kćeri u naselju Središće u Zagrebu, a da je njen suprug u to vrijeme bio pukovnik JNA koji se povukao sa vojskom u Srbiju.
Da su ona i njena kći u to vrijeme bile izložene svakodnevnom uznemiravanju, napadima i nasilju hrvatskih vojnika, kojima je bila namjera da ih deložiraju iz stana u kojem su živjele, a što da se u konačnici i dogodilo u svibnju 1993. godine. Da je tužena zajedno sa svojim pok. suprugom početkom 1993. nepozvana pristupila stanu tužiteljice s namjerom da od kćeri tužiteljice ishode falsifikat potpisa kojim bi kći tužiteljice potvrdila da im je njen otac HŽ prodao predmetnu nekretninu. Nakon što ih je kći tužiteljice obavijestila da to što od nje traže predstavlja kazneno djelo da im je tužiteljica navela da se o istom ne moraju brinuti jer da je ista zaposlenica suda u [adresa], te da će dogovoriti sa sutkinjom da sve prođe bez problema.
Nadalje, da je tužena inzistirala da kći tužiteljice potpiše papir koji su stavile pred nju i da ode u Srbiju jer da će u protivnom doživjeti strašne probleme. Da je kći tuženice uslijed učestalih uznemiravanja i činjenice da je tada bila u drugom stanju u očaju strahu i bespomoćnosti potpisala papir koji je tužena stavila pred nju, bez da ga je prethodno pročitala. Tužiteljica navodi da je predmetna nekretnina bila bračna stečevina nje i njenog supruga koju su stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice jer da je predmetna nekretnina stečena temeljem kupoprodajnog ugovora od 6. veljače 1985. za vrijeme trajanja bračne zajednice nje i njenog supruga.
Da je tužiteljica pokušala ishoditi Kupoprodajni ugovor od 15. travnja 1994., te „ovlašćenje“ br. II OV-2160/96, ali da je od Zemljišnoknjižnog odjela Vrbovec dobila odgovor da istih nema u spisu pojedinačnog ispravnog postupka jer da su samo pokazani na uvid tijekom postupka. Da je postupak prijenosa vlasništva na MŽ i njenog pok. supruga ĐŽ iskonstruiran u cilju stjecanja materijalnih koristi uslijed rata i ratom stvorenih okolnosti na štetu tužiteljice, radi čega da je tužiteljica 26. lipnja 2024. podnijela kaznenu prijavu protiv tužene i ĐŽ radi ratnog profiterstva, a koji kazneni postupak da se vodi pred Općinskim državnim odvjetništvom u Novom Zagrebu pod brojem KR-DO-307/24.
Tužiteljica ističe da njena kći nije potpisala kupoprodajni ugovor niti da je njen suprug ovlastio njihovu zajedničku kći na potpisivanje istog, kao i da njen suprug nije dao izjavu volje usmjerenu na prodaju predmetne nekretnine. Dakle, ističe da je premetni ugovor nepostojeći, odnosno da nikad nije nastao i ne proizvodi pravne učinke. Tužiteljica od tužene potražuje da joj nadoknadi imovinsku štetu u iznosu od 35.000,00 Eur-a te ističe kako nije nastupila zastara radi činjenice da je šteta počinjena kaznenim djelom, a da kaznena djela radi ratnog profiterstva ne zastarijevaju.
2. Tuženica u odgovoru na tužbu u bitno navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare tražbine tužiteljice. Ne spori da su tužena i njen pok. suprug bili upisani na predmetnoj nekretnini kao vlasnici iste temeljem Rješenja o ispravnom postupku, a da je raniji vlasnik te nekretnine bio HŽ. Da je u tom pojedinačnom ispravnom postupku bio izvršen uvid u kupoprodajni ugovor sklopljen između predlagatelja kao kupca te HŽ kao prodavatelja kao i da je izvršen uvid u „Ovlašćenje“ kojim je HŽ pred Opštinskim sudom u Nišu ovlastio svoju kćer PŽ da ga zastupa u postupku prijenosa predmetne nekretnine s njegovog imena.
Da se ne može očitovati je li predmetna dokumentacija predana u spis ili je samo dana na uvid, ali da je radi proteka vremena više ne može pronaći. Da nisu istiniti navodi da je tužena ikada sa svojim suprugom nepozvana pristupila u stan tužiteljice, jer da istu kao i njenu kći nikada nije ni vidjela. Da je sve dogovore oko kupnje predmetne nekretnine obavljao suprug tuženice krajem 1993. ili 1994., a kojeg je susjed ZŽ obavijestio da HŽ namjerava prodati svoju parcelu koja se sastoji od klijeti sa vinogradom jer trajno odlazi u Srbiju.
S obzirom da je ĐŽ bio zainteresiran za kupnju da su dogovorili sastanak na kojem da su bili prisutni pok. ZŽ, pok. HŽ, ali i ŠŽ. Nadalje, da je tom prigodom pok. suprug tužene HŽ isplatio punu dogovorenu kupoprodajnu cijenu, a da se isti obvezao kćeri poslati punomoć kojom će je ovlastiti na sklapanje ugovora o kupoprodaji. Da tužena nema saznanja zašto predmetni ugovor nije ovjeren, ali da joj suprug nikada nije govorio o bilo kakvom problemu ili odbijanju kćeri tužiteljice da predmetni ugovor potpiše. Da je činjenica da i sama tužiteljica u tužbi navodi da je predmetni ugovor njena kći potpisala.
Da tuženica nema saznanja da li je predmetna nekretnina bila bračne stečevina, ali da suprug tužene ni ona nisu bili dužni to istraživati jer da su postupali sa povjerenjem u zemljišne knjige. Da je od sklapanja ugovora prošlo punih 30 godina, i da je potpuno neživotno i nelogično da bi tužiteljica tek sad saznala da predmetna nekretnina nije u vlasništvu njenog supruga. Da je iz dostavljene dokumentacije vidljivo i da je HŽ preminuo tek 2011. pa bi pokrenuo postupke ako je smatrao da nekretninom nije raspolagao. Također, da tužiteljica nije dostavila ni rješenje o nasljeđivanju iza svog supruga pa je očito kako predmetna nekretnina nije prijavljena kao ostavinska imovina.
3. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica navodi kako nije moguće da je HŽ sudjelovao na bilo kakvom sastanku 1993./1994. jer da je isti otišao sa vojskom iz Hrvatske sredinom 1992., slijedom čega da nije mogao niti je bio u Hrvatskoj 1993./1994 i da nije isplatio kupoprodajnu cijenu. Također, da Izjava- ovlašćenje HŽ br. II OV-2160/96 „ podrazumeva staranje o namirenju dospelih poreskih i drugih obveza fiskalne politike utvrđene zakonom Republike Hrvatske“, te da ne predstavlja posebnu (specijalnu) punomoć kojom se opunomoćnik ovlašćuje za poduzimanje točno određenih pravnih radnji oko točno određene nekretnine, već da je isključivo ovlastio svoju kći na zbrinjavanje o tekućim obvezama predmetne nekretnine.
4. Tuženica u daljnjem tijeku postupka navodi da je moguće da su se dogovori oko prodaje predmetne nekretnine odvijali i nekoliko godina prije 1993./1994 godine, a da zbog proteka vremena ne može točno navesti. Nadalje, da je kupoprodaja u cijelosti bila konzumirana prije davanja „ovlašćenja“, a da se ne može očitovati je li to „ovlašćenje“ koje tužiteljica dostavlja isto ono koje je dano u spis pojedinačnog ispravnog postupka. Također, spori i aktivnu legitimaciju tužiteljice u ovom postupku.
5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem i uvidom u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu i to: povijesni zk izvadak ze nekretninu kčbr. [katastarska čestica] (list 8-13 spisa), izvod iz matične knjige vjenčaih (list 15 spisa), zapisnik iz spisa Općinskog suda u Vrbovcu, zemljišno-knjižnog odjela broj Z-709/99 RRz-39/99 od 23. travnja 1999. (list 16-18 spisa), e.mail koresponecija (list 19 – 20 spisa), Naredba od 24. rujna 1991. godine (list 46-47 spisa), Izjava- Ovlašćenje II OV-2160/96 (list 48 spisa), saslušani su svjedoci LŽ, ČŽJ, ŠŽ, CŽ i BŽ na ročištu kod ovog suda 26. ožujka 2025. (list 70-77 spisa), saslušane su parnične stranke na ročištu kod ovog suda 27. svibnja 2025. (list 86-90 spisa) priklopljen je spis zemljišnoknjižnog odjela [adresa] Z-709/99, od Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu zatražena je podatak o podnesenoj kaznenoj prijavi (list 62 spisa). Sud nije proveo dokaz očevidom na licu mjesta i vještačenjem po vještaku građevinske struke na okolnost vrijednosti nekretnine radi ekonomičnosti postupka i jer isto ne bi imalo utjecaj na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.
6. U predmetnom postupku među strankama nije sporno da su tuženica i njen pok. suprug stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine Rješenjem donesenim u pojedinačnom ispravnom postupku Općinskog suda u Sesvetama, Zemljišnoknjižnog odjela u Vrbovcu od 23. travnja 1999., poslovni br. Rz-39/99.
7. Među strankama u ovom parničnom postupku sporno je ima li tužiteljica aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka, da li je zaključen ugovor o kupoprodaji od 15. travnja 1994., kao i pripada li pravo tužiteljici na naknadu radi činjenice da prethodno navedeni ugovor nije ni nastao.
8. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP-a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjevi tužiteljice nije osnovan, a sve iz razloga kako slijedi.
9. Uvidom u povijesni zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu nekretninu (list 8-13 spisa) utvrđeno je da je kčbr. [katastarska čestica] kuća, dvorište i vinograd površine 212 čhv upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. Varoš temeljem kupoprodajnog ugovora od 5. veljače 1985. bila upisana za cijelo na ime EŽ. Nadalje, ista je Rješenjem o zemljišnoknjižnom ispravnom postupku od 23. travnja 1999. Rz-39/99 upisana kao suvlasništvo tužene i njenog supruga ĐŽ svakog u ½ dijela. Nadalje ista je temeljem Ugovora o kupopoprodaji nekretnina od 3. kolovoza 2005. i tabularne isprave od 2. siječnja 2007. upisana kao vlasništvo za cijelo IŽ.
10. Uvidom u izvadak iz matice vjenčanih (list 15 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica bila u braku sa EŽ od 8. listopada 1961., te je da je brak prestao smrću HŽ, koja je upisana u matičnu knjigu za Grad Valjevo za 2011.
11. Uvidom u Zapisnik sastavljen na licu mjesta u [adresa] od 23. travnja 1999., u predmet broj Z-709/99 RRz-39/99 utvrđeno je da se zemljišnoknjižni ispravni postupak vodio po prijedlogu tužene i ĐŽ radi ispravka stanja u zemljišnim knjigama u odnosu na nekretnine kč. br. [katastarska čestica] vinograd krč od 212 čhv, kčbr. [katastarska čestica] vinograd od 212 čhv, obje ležeće u k. o. [katastarska općina] . U tom postupku saslušani su svjedoci JŽ i RŽ koji su u bitnom naveli da je prijašnji vlasnik kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bio HŽ, koji je za vrijeme ratnih zbivanja otišao u Srbiju, te da im je poznatu da su predlagatelji kupili vinograd te da ga unazad nekih pet godina nesmetano posjeduju i da ih nitko u tom pravu vlasništva ne ometa. Nadalje, utvrđeno je i da je u tom postupku izvršen uvid u kupoprodajni ugovor od 15. travnja 1994., za kčbr. [katastarska čestica] vinograd krč u [adresa] od 212 čhv te je utvrđeno da je isti sklopljen između predlagatelja VŽ i MŽ kao kupaca i FŽ po punomoćniku NŽ koji da međutim nema izvršenu ovjeru potpisa već samo pečat o plaćenom porezu na promet. Također, utvrđeno je i da je izvršen uvid u izjavu – „Ovlašćenje“ kojim je uknjiženi vlasnik GŽ pred Opštinskim sudom u Nišu u premetu II OV-2160/96 ovlastio - opunomoćio kćer AŽ da ga zastupa u postupku prijenosa predmetne nekretnine s njegova imena. Rješenjem donesenim na zapisnik po provedenom zemljišnoknjižnom postupku utvrđeno je da su predlagatelji stekli pravo vlasništva na nekretninama te je dozvoljena uknjižba prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica] sa 212 čhv na ime tužene i njenog supruga ĐŽ svakog u ½ dijela.
12. Uvidom u Naredjenje od 24 rujna 1991. (list 46-47 spisa) utvrđeno je da je GŽ određen u komisiji za rad na premeštanju Tehničke srednje vojne škole iz Zagreba na lokaciju Kruševac.
13. Uvidom u Izjavu – Ovlašćenje od 14. lipnja 1996., ovjerenu pred Opštinskim sudom u Nišu utvrđeno je da je HŽ istim ovlastio svoju kći PŽ da može bez bilo kakve naknade upravljati njegovom imovinom koja se sastoji od nedovršene vikend kuće i vinograda krč od 212 čhv na zemljišnoknjižnoj čestici 597/2 u selu [adresa] k. o. [katastarska općina]. Da ovlašćenje podrazumijeva staranje o namirenju dospelih poreskih i drugih obaveza fiskalne politike utvrđene zakonom Republike Hrvatske.
14. Uvidom u spis zemljišnoknjižnog odjela [adresa], poslovni br. Z-709/99 (veza Z-1059/99) utvrđeno je da navedenom spisu prileži prijedlog predlagatelja ovdje tužene i ĐŽ od 22. travnja 1999., zapisnik sastavljen na licu mjesta od 23. travnja 1999. (pobliže opisan u točki 11. obrazloženja ove Presude), te vlasnički list od 16. travnja 1999. U spisu ne prileži ni izvornik ni preslika Ugovora o kupoprodaji od 15. travnja 1994. koji se odnosi na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao ni Izjava – „Ovlašćenje“.
15. Uvidom u korespondenciju između punomoćnika tužiteljice i zemljišnoknjižnog referenta u [adresa] (list 19-20 spisa) utvrđeno je da je punomoćnica tužiteljice nakon traženja dostave kupoprodajnog ugovora od 15. travnja 1994. i Izjave – Ovlašćenja obaviještena kako istih nema u spisu jer su isti pokazani na uvid tijekom postupka, a što da je vidljivo iz zapisnika.
16. Iz iskaza saslušanog svjedoka LŽ, saslušanog na ročištu kod ovog suda 26. ožujka 2025. (list 70-71 spisa) u bitnom proizlazi da je pojedinačni ispravni postupak koji se vodio po prijedlogu predlagateljice MŽ, ovdje tužene, bio kao i svaki drugi, te da se istog sjeća samo radi situacije da je MŽ bila zaposlenica suda u Vrbovcu i radi situacije da je dotadašnji vlasnik te nekretnine bio oficir JNA. Da su se pojedinačni ispravni postupci provodili na način da se ponekad izlazilo na teren sa vještakom mjernikom, a ponekad i nije bilo potrebe da se na teren izlazi. Također, saslušavali su se svjedoci i vršio se uvid u isprave, ako su iste postojale. Koliko se može sjetiti da u konkretnom predmetu ništa nije bilo sporno. Nadalje, da su se u postupku vršili uvidi u dokumentaciju te da je izvornik dokumentacije uvijek bio vraćen stranci, a da su se ponekad za spis ostavljale preslike te dokumentacije. Nadalje, da u postupku u kojem predlagatelji mirno uživaju određenu nekretninu, se iskazima svjedoka upotpunjuje to stanje jer obično od dokumentacije uvijek nešto i nedostaje.
Iskaz saslušanog svjedoka ovaj sud u cijelosti cijeni kao istinit i vjerodostojan, jer je isti iskazivao vezano za provođenje pojedinačnih ispravnih postupaka u kojima je bio rješavatelj, dakle o kojem ima neposredna saznanja i jer je iskaz potkrijepljeni i materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu.
17. Iz iskaza saslušane svjedokinje PŽ, saslušane na ročištu kod ovog suda 26. ožujka 2025. (list 71-73 spisa) u bitnom proizlazi da je njen pokojni otac bio oficir, pukovnik JNA. Vezano za nekretninu u [adresa] da je njen otac prvotno kupio samo zemljište i to negdje 85., i na tom zemljištu da je sagradio vikendicu i vinograd. Kada su počela događanja vezano za Domovinski rat, da je otac obnašao vojne dužnosti i to na način da je u početku bio u vojnom učilištu Ivan Gošnjak na Črnomercu, negdje od 1986. pa do 1992. godine. Sredinom 1992. da je otac sa vojskom otišao u Srbiju i nakon toga on se nikada više nije vratio u Hrvatsku.
Ona i majka da su ostale živjeti u [adresa], time da su do 4. svibnja 1993. godine živjele u stanu u [adresa] u [adresa] na kojem da je njen otac imao stanarsko pravo, a točno navedenog dana iz tog stana da ih je deložirala hrvatska vojska. Da je u jesen 1992. godine hrvatski branitelj učestalo dolazio u dom njene majke i nje u [adresa] kojom prilikom su bile podvrgnute učestalim vrijeđanjima, psihičkim i fizičkim zlostavljanjem, i da je to trajalo dok ih nisu deložirali iz stana, te da je ona tada bila u visokom stupnju trudnoće. Da su 1993. godine dvije osobe pozvonile u njihov stan u [adresa], koje ona do tada nikada nije ranije vidjela, a koje osobe da su se predstavile kao MŽ i ĐŽ i rekle su da žele razgovarati o vikendici njenog oca u [adresa] koja je razrušena, te ih je ona pustila u stan.
Da je MŽ tom prigodom pred nju stavila papir koji je uspjela letimično pročitati, te da se radilo se o kupoprodajnom ugovoru po kojem je njen otac prodao njima tu vikendicu u [adresa] za cijenu od 5.000,00 DEM. Time da naglašava da taj dokument nije sadržavao naslov Kupoprodajnog ugovora niti datum sklapanja istog, ali da je u sadržaju bilo navedeno…"Ja HŽ prodajem MŽ i VŽ nekretninu u [adresa] za 5.000,00 DEM" time da nije bio posebno niti naznačena oznaka te nekretnine. Da je tužena MŽ tražila od nje da ona potpiše svoga oca na tom dokumentu.
Da je ona isto odbila, te da je rekla da ona ne može to potpisati s obzirom da ta nekretnina nije njeno vlasništvo, također da je falsificiranje potpisa kazneno djelo, no da je tužena i nadalje inzistirala da potpiše taj dokument navodeći kako ona radi na sudu u [adresa] i kako će ona to riješiti sa sutkinjom. Nadalje, da je tom prigodom suprug tužene ĐŽ rekao da se oni više ne mogu pojavljivati u [adresa] i da će imati velikih problema ako tamo dođu. Naposljetku da je ona taj dokument i potpisala iz razloga što je bila u strahu za vlastiti život i u strahu da će se možda ponovno na njenim vratima pojaviti i hrvatski vojnik.
Nakon što je potpisala taj dokument da su tužena i njen suprug otišli iz stana, te da ona više nikada nije za njih čula. Da je ona prošle godine kada je pokrenula kaznene postupke za ratno profiterstvo saznala da predmetna nekretnina više nije u vlasništvu njenog oca te kada je u svibnju prošle godine skupila hrabrost pa je s prijateljima otišla vidjeti tu vikendicu, i da ista nije devastirana, već da je vidljivo da vinograd nije održavan, ali da je primijetila da je promijenjena PVC stolarija na kući i po tome se da zaključiti da netko tamo živi.
Kada je shvatila da nekretnina nije devastirana, a što je bio argument i razlog koji je njoj i njenoj majci naveden kao razlog da odu u Srbiju, onda je odlučila da će pokrenuti odgovarajuće postupke. Nadalje, da joj njen pok. otac nikada nije spominjao da ima namjeru prodavanja predmetne nekretnine, da je isti uvijek govorio da vikendica mora biti udaljena od mjesta stanovanja do 50 km da se do iste može lako doći te je planirao u mirovini tamo i povremeno živjeti zajedno sa njenom majkom, odnosno htio je u svakom slučaju imati kuću na koju može doći, ujedno je volio raditi i uživao je i u vinogradu.
Nadalje, da su otac, majka i ona često dolazili u [adresa], ali da susjede nisu poznavali, da se s njima nisu družili niti su se posjećivali. Nadalje, da kada bi sreli susjede na cesti da bi se pozdravili, ali da nikakav daljnji odnos niti druženja nisu imali, odnosno nikoga nisu niti imenom poznavali. Nadalje, da je njezin otac nikada nije ovlastio na prodaju nekretnine u [adresa], jer da isti nikada nije imao namjeru prodati nekretninu u [adresa], niti je istu prodao. Time da posebno napominje da je njen otac bio visoko obrazovana osoba, isti je bio inženjer strojarstva, bio je profesor na vojnom učilištu i da je radio bilo kakvu prodaju, to bi radio na zakonit način.
Nadalje, da nikada ocu nije rekla što se desilo vezano za vikendicu jer da je njenom ocu ta vikendica jako mnogo značila i da pored svega što im se događalo nije imala snage ocu reći i što se ustvari dogodilo sa vikendicom, iako je on često pitao i govorio joj da ide pogledati vikendicu i plati poreze. U odnosu na Ovlašćenje koje se nalazi u spisu na listu 48 da je navedeni dokument njoj dao njezin otac, a upravo s ciljem da po potrebi plaćanja poreza ili nekih drugih davanja vezanih za vikendicu ista to može obaviti umjesto oca, da ne zna kako je tužna došla u posjed navedene izjave ali da samo može pretpostaviti da je moguće njen pok. otac tu istu izjavu poslao i na Općinski sud u Vrbovcu, a kako bi na sudu bilo poznato da je svjedokinja ovlaštena da plaća poreze odnosno druga davanja vezana za predmetnu nekretninu.
Da je postupke tek sada pokrenula radi straha, odnosno da se bojala odmazde, da ona ima dijagnosticiran PTSP i da godinama ide na psihoterapije i da je u razgovoru sa svojom psihoterapeutkinjom postigla to da "izbaci" iz sebe. Da nikada nije kontaktirala tuženicu ili njenog supruga. Nadalje, da je njen otac umro 2011., da predmetna nekretnina nije prijavljena kao ostavinska imovina iza smrti pok. otac koji je umro u Srbiji, time da navodi kako ona i majka nisu bile na sprovodu. Nadalje, da ne zna da li je u Srbiji provedena ostavina iza njenog pok. oca.
Da je ona svog oca posjećivala nakon što je rat završio ali da on nikada više nije došao u Hrvatsku.
Iskaz saslušanje svjedokinje PŽ ovaj sud djelomično drži istinitim i uvjerljivim u dijelu iskaza u kojem ista iskazuje vezano za odlazak njenog oca u Srbiju, odnosno u dijelu koji se odnosi na odnos nje i oca nakon prestanka ratnih zbivanja, kao i činjenicu smrti njenog oca i provođenja ostavinskog postupka. Ne drži ga uvjerljivim i dokazanim u dijelu iskaza da bi tužena i njen suprug ĐŽ došli kod nje u stan 1993. i istu prijetnjama prisilili da potpiše kupoprodajni ugovor kojim njen otac prodaje istima predmetnu nekretninu jer u tom dijelu iskaz svjedokinje nije potkrijepljen nijednim drugim dokazom u spisu osim iskazom same tužiteljice koja tom prigodom nije bila u stanu već saznanja o tom događaju ima posredno po kazivanju svoje kćeri. Isti iskaz je u tom dijelu u cijelosti suprotan s iskazom tužene koja iskazuje da PŽ nikada nije vidjela. Iskaz u ovom dijelu nije moguće dovesti ni u vezu za kupoprodajnim ugovorom iz 1994. jer taj ugovor nije dostavljen u ovaj spis, niti je isti bio moguće po prijedlogu tužiteljice pribaviti. Nadalje, isti iskaz ne cijeni ni u dijelu da njen otac nikada nije imao namjeru prodati predmetnu nekretninu, jer je isto kontradiktorno iskazima ostalih saslušanih svjedoka i to ŠŽ, UŽ i ŽŽ.
18. Iz iskaza saslušanog svjedoka ŠŽ, saslušanog na ročištu kod ovog suda dana 26. ožujka 2025. (list 73-74 spisa) u bitnom proizlazi da je HŽ predmetnu nekretninu nudio za prodaju njegovom ocu, da njegov otac to nije želio kupiti pa je onda otac tu nekretninu ponudio i njemu. Kako ni on nije bio zainteresiran za istu, a u to vrijeme da je radio sa ĐŽ u [adresa], da je on njemu rekao da GŽ prodaje nekretninu i da mu je hitno pa da vidi ako je zainteresiran. Da on više dalje ne znam što se točno događalo oko te nekretnine, ali zna da je SŽ bio pošten i da zasigurno ako je istu i kupio da je istu i platio. Da nikada izravno nije pričao sa HŽ. Da se ne može točno sjetiti kada je HŽ predmetnu nekretninu nudio na prodaju njegovom ocu ali da misli da se to događalo negdje 1993., 1994. ili 1995. i zna da je ta ponuda za kupnju nekretnine bila osobno, odnosno da je HŽ u tom trenutku bio prisutan u [adresa]. Ta saznanja vezana za prodaju te nekretnine je njemu rekao njegov otac, on HŽ tada nije vidio, te da nikada s njim nije pričao. Nadalje, da je SŽ zasigurno sve isplatio za tu zemlju jer da je bio bilo kakav problem da i njemu njegov otac zasigurno to i rekao. Zna da je SŽ kasnije od drugog prodavatelja kupio vinograd, a koji je onda išao u produžetku te nekretnine, jer mu je ona sama bila malo. Da se njegov otac i HŽ nisu družili, ali da su često razgovarali kada bi HŽ išao u dućan prolazio bi pored njihove kuće pa bi stao da malo porazgovaraju i koliko je njemu poznato GŽ je prvo tu nekretninu ponudio njegovom ocu. Nadalje, da misli da je cijena za nekretninu koju je tražio HŽ bila oko 7.000,00 DEM.
Ovaj sud cijeni iskaz saslušanog svjedoka kao istinit i vjerodostojan jer je isti svjedok iskazivo detaljno vezano za okolnost prodaje predmetne nekretnine, uzimajući u obzir nesigurnost oko vremenskih detalja odvijanja predmetnog događaja radi proteka vremena. Ne drži ga vjerodostojnim u dijelu koju bi se odnosio na godine kada su se događali pregovori i kupoprodaje predmetne nekretnine (jer iz stanja spisa proizlazi da se isto događalo par godina ranije) ali isto je životno i razumljivo obzirom na protek vremena od predmetnog događaja. Isti iskaz u cijelosti se podudara i nadopunjuje sa iskazom ostalih saslušanih svjedoka i to CŽ i BŽ.
19. Iz iskaza saslušanog svjedoka CŽ, saslušanog na ročištu kod ovog suda dana 26. ožujka 2025. (list 75 spisa) u bitnom proizlazi da predmetnu nekretninu uživa ĐŽ jer da ga je viđao da on na toj nekretnini radi, te da je od susjeda čuo da je on tu nekretninu kupio od HŽ te da zna da je još jednom susjedu DŽ bila ponuđena ta nekretnina ali koji nije pristao. Da se on ne sjeća HŽ. Nadalje, da se ne sjeća točno kada je viđao ĐŽ na toj nekretnini, ali da je to bilo jako davno, ali da je siguran da je ĐŽ na toj nekretnini viđao sigurno 5-6 godina. Da se sjeća da je sudjelovao u pojedinačnom ispravnom postupku, ali da se ne sjeća kada je to bilo i da ĐŽ koliko on zna nitko nije osporavao to pravo vlasništva.
Ovaj sud u cijelosti cijeni iskaz saslušanog svjedoka kao istiniti i vjerodostojan, isti iskaz se poklapa i podudara sa iskazom ostalih saslušanih svjedoka i to ŠŽ i BŽ, a poklapa se i njegovom iskazu danom u pojedinačnom ispravnom postupku.
20. Iz iskaza saslušanje svjedokinje BŽ, saslušane na ročištu dana 26. ožujka 2025. (list 76 spisa) u bitnom proizlazi da ona sa obitelji živi blizu te predmetne nekretnine. Zna da je HŽ njenim roditeljima nudio tu nekretninu za prodaju. Tom prigodom razgovarao je sa njenom majkom. Da su ona i majka bile u dvorištu obiteljske kuće, a HŽ je bio izvan. To je bilo negdje 1990. ili 1991. godine, možda i 1992., ne može se točno sjetiti s obzirom da je bilo jako davno. Zna da je za tu nekretninu tražio oko 7.000,00 DEM. Da njena majka nije bila zainteresirana za kupnju ali je isto prenijela njenom svekru koji je onda išao i gledati tu nekretninu, ali se nije odlučio za kupnju. Nadalje, navodi kako je njen otac ponudio tu nekretninu svom sinu, njenom bratu KŽ, a kako ni on nije bio zainteresiran, onda je KŽ tu nekretninu ponudio ĐŽ, time da ističe da su HŽ jako brzo trebali novci, a to zna jer bi možda i njena obitelj bila zainteresirani da se nije radilo o tome da je bilo hitno platiti kupoprodajnu cijenu. Nadalje, zna da je ĐŽ tu nekretninu i kupio i da je tamo i često dolazio. Da je u [adresa] viđala samo HŽ, a nije viđala njegovu suprugu i kći. Da HŽ nije govorio zbog čega tako hitno prodaje nekretninu, ali da se vidjelo da hitno-"pošto poto" želi prodati predmetnu nekretninu, a znalo se da on želi otići iz Hrvatske, da su to svi znali. Da nikada nitko nije osporavao pravo vlasništva SŽ i MŽ od trenutka kupnje pa do ovog postupka, odnosno da ona nije čula da bi netko osporavao pravo vlasništva. Da su se njen otac i HŽ znali iz viđenja, odnosno HŽ je znao da oni imaju zemlju pa je vjerojatno mislio da bi im bilo zanimljivo i njegova zemlja za kupnju.
Ovaj sud u cijelosti cijeni iskaz saslušane svjedokinje kao istiniti i vjerodostojan, isti iskaz se poklapa i podudara sa iskazom ostalih saslušanih svjedoka i to ŠŽ i CŽ, a ista je imala i neposrednih saznanja vezanih za pregovore oko kupnje predmetne nekretnine, odnosno nuđenja iste od strane HŽ susjednima u [adresa] na prodaju.
21. Iz iskaza saslušane tužiteljice, saslušane na ročištu 27. svibnja 2025. godine (list 86 – 88 spisa) u bitnom proizlazi da je njen suprug 1992. godine otišao u Srbiju sa vojskom, a početkom 1993. da joj je uzeta vikendica. Da joj je njena kći rekla da je kod nje doma došla gospođa, da je ona tada bila na placu, ali kada se vratila da je našla kći uplakanu i sva je drhtala te joj je rekla da je došla gospođa da uzme vikendicu, odnosno ne zna da li je vikendicu htjela kupiti. Da ona tu gospođu tada nije vidjela, odnosno da je nije nikada ni vidjela.
Da joj je kći rekla da se radi o ovdje tuženoj. Da njena kći tada nije potpisala bilo kakav dokument sa tuženom, odnosno ako je, to je bilo pod prisilom. Nadalje, da je ovdje predmetna nekretnina bila nekretnina njenog supruga, koju je on kupio 1985. godine. Da je sa suprugom povremeno odlazila na predmetnu nekretninu, a kada je zadnje bila da se ne može točno sjetiti, ali misli da je bilo negdje prije početka rata. Nadalje, da njen suprug nakon rata tamo nije mogao doći, odnosno nikada više nije niti došao u Hrvatsku. Nadalje, navodi da njen suprug nikada nije htio prodati predmetnu nekretninu, niti je ikada s ikim o tome razgovarao.
On je želio imati vikendicu da tamo ide i obrađuje vinograde, a da kasnije tu vikendicu ostavi unuku. Da je njen pok. suprug preminuo u travnju 2011. godine, u Valjevu, time da je zadnje 3-4 godine bio loše te da kći i ona nisu bile na sahrani, nego ga je sahranila vojska. Da nema rješenje o nasljeđivanju, odnosno da nikada nije ni dobila poziv za pristupanje ostavinskom postupku iza istog. Da je u braku sa HŽ od 1961. godine, te da je sa istim obrađivala predmetnu nekretninu, odnosno da je ona radila u vrtu, a on u vinogradu, a s njima je na predmetnu nekretninu ponekad išla i njihova kći.
Da nikada sa suprugom nije razgovarala o prodaji predmetne nekretnine i da on istu nije želio prodati već je istu želio ostaviti svom unuku. Da je supruga zadnje vidjele nekih 10 godina prije njegove smrti, na pitanje kako nije živjela sa istim tužiteljica je odgovorila da nije da je živjela sa svojom kćeri u Hrvatskoj, a na upit tko je onda brinuo o njenom pok. suprugu, tužiteljica navodi da je isti dugo bio po bolnici. Nadalje, da nije nikada pokušala kontaktirati tuženu ili njenog supruga vezano za ovdje predmetnu nekretninu. Također, da HŽ nije kontaktirala i pitala da li je predmetnu nekretninu i prodao jer da mu nisu ni htjele reći da nekretnina više nije njegova, jer bi ga to jako pogodilo.
Da ga nije pitala da li je predmetnu nekretninu prodao jer zna da nije, s nikim nije niti kontaktirao osim što su im dolazili prijatelji pretežno iz Slovenije i nitko više. Da ona nikoga od susjeda ne poznaje u [adresa], da nitko do njih nije dolazio kod nje i supruga, kad bi se vidjeli na cesti pozdravili bi se sa "Dobar dan", ali se s nikim nisu družili niti je itko dolazio kod njih. Da je tek sad podnijela tužbu nakon svih godina radi straha, a i da je bila operirana od tumora dojke. Da ju je bilo strah od svačega, a na pitanje kako je sada nije strah ista navodi da kada bolje razmisli da je željela tražiti svoje.
Da je njen suprug HŽ zadnje 3-4 godine bio teško bolestan, da nije nikoga prepoznavao, da misli da je bolovao do demencije i Alzheimera.
Iskaz saslušane tužiteljice ovaj sud djelomično cijeni kao istinit i vjerodostojan i to u dijelu koji se odnosi na odlazak njenog supruga iz Hrvatske uslijed ratni događanja, jer se iskaz u tom dijelu poklapa sa iskazom njene kćeri TŽ. Ne drži ga uvjerljivim i dokazanim u dijelu koji se odnosi na činjenicu da je tužena došla u stan njene kćeri i da je istu prisilila na sklapanje ugovora, jer tužiteljica tog događaja nije bila prisutna, saznanja o navodnom događaju ima posredno od svoje kćeri, a isti događaj tužiteljica ne dokazuje ničim osim iskazom svoje kćeri, koji je u cijelosti kontradiktoran iskazu tuženice. Također iskaz tužiteljice u dijelu koji se odnosi na činjenicu zašto nije živjela sa svojim suprugom nakon njegovog odlaska u Srbiju i činjenicama vezanim za brigu o suprugu u trenucima bolesti drži u tom dijelu manjkavim, pa sud zaključuje da u tom smislu tužiteljica koja ne želi odgovoriti ili nema saznanja o životu svoga supruga kao ni o činjenici o tome da li je iza istog provedena ostavina, sa HŽ i nije bila u izrazito bliskom kontaktu i vezi. A to potvrđuje i sama tužiteljica u dijelu iskaza u kojem navodi da je HŽ zadnje vidjela 10 godina prije njegove smrti te da ni ona ni kći nisu bile na njegovom sprovodu.
22. Iz iskaza saslušane tuženice, saslušane na ročištu kod ovog suda 27. svibnja 2025. (list 88-90 spisa) u bitnom proizlazi da je njen suprug radio u Austriji te da je jednog petka došao nakon puta iz Austrije i rekao joj kako mu je njegov kolega ponudio za kupnju jednu vikendicu, odnosno tom kolegi je tu vikendicu prvo ponudio njegov otac, a kako on nije bio zainteresiran za kupnju, onda je taj kolega tu vikendicu ponudio njenom suprugu. Vikendicu je prodavao čovjek koji je odlazio u Srbiju i to je bilo hitno. Ona se s tim nije slagala jer je vikendica nosila i određene obveze sa sobom, trebalo je brinuti oko vinograda, što je njoj tada iziskivalo dodatan posao, a obzirom da je imala bolesne roditelje.
Neovisno o tome što se ona s njim nije slagala da ju je suprug obavijestio da je on tu vikendicu ipak kupio, te da joj je rekao da je isplatio kupoprodajnu cijenu, a da se čeka još punomoć na kći da se izvrši upis na ime njenog supruga. Što se nakon toga događalo, da ona točno ne znam, jer da ona nije bila za kupnju te vikendice. Da li je njen suprug otišao kod kćeri tužiteljice po tu punomoć da ona to ne zna, ali da ona nikada nije bila kod kćeri tužiteljice niti kod tužiteljice. Da su ona i suprug tu nekretninu uživali jedno 5 godina, a kasnije kako se ona nije mogla brinuti oko vinograda, a njenog supruga tu nije niti bilo, da su oni tu nekretninu zajedno s još jednom nekretninom prodali.
Time da navodi kako je prije toga njen suprug taj vinograd i počupao i kupio nekretninu do. Da nikada dok nije primila ovu tužbu nije bila upoznata da postoji bilo kakvi problem oko te vikendice. Nadalje, da nije točno kako je tužiteljica navela da ona i njezina kći nisu baš s nikim od susjeda komunicirale i družile se, jer znam da su dolazile u dvorište susjeda KŽ i da su tamo razgovarale sa njim i njegovom obitelji. Nadalje, da je njoj njen suprug rekao da je novce dao HŽ za kupnju predmetne nekretnine. Ona kako za to nije bila zainteresirana, ne zna što se dogodilo sa tim ugovorom niti s tom punomoći, ali zna da je kupoprodajna cijena bila isplaćena i to u iznosu od 7.000,00 DEM.
Nadalje, da ona nije potpisala kupoprodajni ugovor, ali se sjeća da je njen suprug u pojedinačnom ispravnom postupku donio ugovor i punomoć koji su pokazani i da joj se čini da taj ugovor nije bio potpisan. Da je ona po svojim dokumentima u kući pokušavala naći taj ugovor, ali nije uspjela, da je prošlo više od 30 godina i da nemam sve te stare dokumente, odnosno da ona niti ne zna gdje je taj ugovor s obzirom da je u pojedinačnom ispravnom postupku suprug taj ugovor donio na uvid zajedno sa punomoći. Da je njen suprug odmah kad se dogovorio sa HŽ za kupnju predmetne nekretnine istom i dao novce za istu, jer zna da joj je suprug rekao da čovjek brzo odlazi u Srbiju, da je bitno da se to brzo realizira i da će kćer nešto potpisati jer ona ima njegovu punomoć.
Dakle, novci su isplaćeni negdje 1992. godine, odnosno prije nego je on otišao u Srbiju. Nadalje, da ona nikada prije današnjeg ročišta nije vidjela tužiteljicu, a da joj se susjed KŽ pričao da je tužiteljica sa kćeri dolazila na njegovo dvorište. Da joj suprug nije rekao da bi mu HŽ potpisao neki dokument odnosno potvrdu da je primio novce za predmetnu nekretninu. Nadalje, da vjeruje da je moguće da je prilikom isplate kupoprodajne cijene bio prisutan ZŽ, jer zna da je i SŽ bio zainteresiran za tu nekretninu, ali nije imao novce za istu, međutim, s obzirom da je njen suprug preminuo, da ona sada ne može točno reći da je to tako bilo, ali vjeruje da je imao nekog svjedoka, odnosno dokaz da je ta kupoprodajna cijena i isplaćena.
Iskaz saslušane tuženice ovaj sud drži istinitim i vjerodostojnim u dijelu u kojem se taj iskaz podudara i nadopunjuje sa iskazom ostalih saslušanih svjedoka i to ŠŽ, CŽ i ŽŽ.
23. U ovom postupku prvenstveno je za istaknuti kako tužiteljica postavlja petit tužbenog zahtjeva na utvrđenja da ugovor o kupoprodaji od 15. travnja 1994. kojim su kao kupci naznačeni tužena i njen pok. suprug ĐŽ a kao prodavatelj HŽ, po punomoćniku PŽ nikada nije zaključen stoga da je isti nepostojeći i ne proizvodi pravne učinke, a posljedično potražuje i naknadu štete u visini od 35.000,00 Eur-a.
24. Nadalje, iako tužiteljica temelji tužbeni zahtjev na činjenici da predmetni ugovor nije ni nastao jer da je nedostajala volja HŽ za prodaju predmetne nekretnine, ista u navodima tužbe i u daljnjem tijeku postupka navodi kako tužbu podnosi sa naslova brače stečevine.
25. Iako su navodi tužbe proturječni sami sebi, u nastavku presude obrazložiti će se svaki od navedenih osnova. Prvenstveno će se obrazložiti navodi u vidu nepostojećeg ugovora čije se utvrđenje traži tužbenim zahtjevom.
26. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da se utvrdi da nije nastao ugovor o kupoprodaji od 15. travnja 1994. godine ovaj sud smatra da tužiteljica kao supruga pok. HŽ kojoj nitko od stranaka isto i ne osporava ima pravni interes u skladu sa odredbom čl. 109. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, dalje u tekstu ZOO) tražiti tužbenih zahtjevom utvrđenje da takav ugovor nije nastao.
Međutim, tužiteljica u spis za vrijeme trajanja postupka nije dostavila ugovor za koji traži da se utvrdi da nije ni nastao, niti se isti ugovor nalazi u spisu pojedinačnog ispravnog postupka u kojem je taj ugovor dan na uvid prilikom donošenja odluke. Dakle, tužiteljica traži da sud utvrdi da neki ugovor nije ni nastao bez mogućnosti da sud izvrši uvid i pročita isti.
Po mišljenju ovog suda radi se o ključnom materijalnom dokazu, bez postojanja kojeg je nemoguće udovoljiti tužbenom zahtjevu tužiteljice u tom smislu.
Neovisno o navedenom, za istaknuti je kako slijedi.
Predmetni ugovor bio je dan na uvid u zemljišnoknjižnom pojedinačnom ispravom postupku, a što je utvrđeno na zapisniku sastavljenom na licu mjesta u [adresa] od 23. travnja 1999. Dakle, rješavatelju u tom postupku isti ugovor je bio predočen, i isti je nakon uvida u isti kao i uvida u ostalu materijalnu dokumentaciju i nakon saslušanja svjedoka donio rješenje kojim je utvrdio da su tužena i ĐŽ stekli predmetnu nekretninu svaki u ½ dijela. Iako u spisu predmeta ne prileži predmetni ugovor iz iskaza saslušanog svjedoka LŽ, tadašnjeg rješavatelja tog predmeta proizlazi da je bilo uobičajeno da se vršio uvid u izvornik ugovora te da se isti tada vraćao stranci. Dakle, osnov uknjižbe prava vlasništva predmetne nekretnine na ime tužene i njenog supruga svakog u ½ dijela nije bio predmetni kupoprodajni ugovor, već je to bilo Rješenje doneseno u zemljišnoknjižnom pojedinačnom ispravnom postupku. Dakle osnov za uknjižbu prava vlasništva tužene i njenog supruga bila je sudska odluka.
Nadalje, u odnosu na navode tužiteljice kako je tom ugovoru nedostajala volja HŽ kao prodavatelja na sklapanje istog, za istaknuti je kako ovaj sud drži da je HŽ imao stvarnu namjeru i da je i prodao predmetnu nekretninu, a isto proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka ŠŽ, CŽ i ŽŽ koji su svi iskazivali da je HŽ predmetnu nekretninu hitno prodavao te da je istu u konačnici i prodao ĐŽ i to za iznos od 7.000,00 njemačkih maraka. U tom smislu svjedokinja ŽŽ je imala i neposrednih saznanja jer je bila prisutna kada je Milan Đidera 1990., 1991. ili 1992. predmetnu nekretninu prvo nudio njenim roditeljima, a kada isti kao i kasnije njen brat ŠŽ nisu bili zainteresirani za istu, u konačnici je istu prodao ĐŽ. Također, upravo su i svi svjedoci iskazivali da je prodaja bila hitna, odnosno, da su HŽ hitno trebali novci. Kada se uzme u obzir da se radilo o ratnom stanju, i da je HŽ kasnije i otišao u Srbiju negdje 1992. godine te da je bio visokopozicioniran u srpskoj vojsci, te da se nikada više nije vratio u Hrvatsku u potpunosti je životno i logično njegovo postupanje u pogledu prodaje predmetne nekretnine. Čak i da namjera istog prije ratnih zbivanja nije bila da tu nekretninu zbilja i otuđi, uslijed ovakvih izvanrednih ratnih okolnosti ponašanje istog se drži u potpunosti životnim i logičnim. S tim u vezi ovaj sud drži da je moguće i da tužiteljica i njegova kći nisu ni znale za takvo postupanje HŽ, pa sama činjenica kako iste iskazuju da isti nikada nije imao namjeru prodavati predmetnu nekretninu ovaj sud i drži istinitima u vremenima prije rata, ali ne i u vremenu i u situaciji u kojoj se odvila predmetna prodaja.
Čl. 26.st.1. ZOO-a propisano je da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Iz svega prethodno navedenog prozilazi da je postojala volja HŽ na sklapanja ovdje predmetnog ugovora, odnosno, proizlazi da je isti sklopljen.
Kako tužiteljica u spis nije dostavila ugovor u odnosu na koji traži da se utvrdi da isti nije ni nastao, te kako iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da je HŽ predmetnu nekretninu prodao ĐŽ a koji se onda zajedno sa svojom suprugom, ovdje tuženom i upisao kao vlasnik iste temeljem rješenja o pojedinačnom ispravnom postupku u kojem je između ostalog taj ugovor i dan na uvid, to tužiteljica nije dokazala da predmetni ugovor nije nastao.
Dakle, kako tužiteljica nije dokazala da predmetni ugovor nije nastao, nisu se ostvarile ni daljnje posljedice pripisane čl. 104.st.1. ZOO-a, sijedom čega je u tom dijelu trebalo odbiti tužbeni zahtjev iste.
27. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva u odnosu na koji tužiteljica traži da joj tužena isplati iznos od 35.000,00 Eur-a a na ime naknade štete u skladu s odredbom čl. 185. ZOO-a prvenstveno se ističe da bi to pravo naravno pod pretpostavkom dokazivanja i ostalih elemenata za dosudu naknade štete (štetne radnje, protupravnog postupanja, uzročnoposljedična veze i posljedično nastale štete) pripadalo nasljednicima pok. HŽ obzirom da je isti preminuo.
Za cijelo trajanje postupka, tužiteljica u spis ne dostavlja dokaz u vidu rješenja o nasljeđivanju iza pok. HŽ, odnosno, dokaz da pred nadležnim tijelom u Srbiji ostavina iz istog nije provedena. U nedostatku navedenih dokaza, a posebice imajući u vidu činjenicu da je HŽ od 1992. pa do smrti 2011. živio u [adresa], da njegova supruga i kći koja je u ovom postupku saslušana kao svjedok nisu živjele sa njim, a da ga sama tužiteljica nije vidjela 10 godina prije smrti te da nije ponudila nikakav odgovor na pitanje zašto s istim nije živjela, kao ni da ona ni njena kći nisu bile na pogrebu istog dovode do zaključka da u ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljica nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju. Naime, po stanju spisa nije moguće utvrditi da je tužiteljica jedina nasljednica pok. HŽ, jer pored nje zakonska nasljednica bila bi i njena kći ovdje saslušana svjedokinja PŽ, a pitanje je da li je isti imao potencijalno i ostalih zakonskih nasljednika ili pak oporučih u situaciji ako je ostavina iza istog i provedena.
Neovisno o navedenom, tužiteljica nije dokazala ni ostale pretpostavke odgovornosti za štetu u vidu odredbe čl. 154. ZOO-a, pa je i ovom dijelu tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, a radi navedenog nije bilo svrsishodno provoditi dokaz vještačenjem predmetne nekretnine radi ocjene visine tužbenog zahtjeva, pa je sud navedeni dokaz nije ni proveo.
28. U odnosu na navode brače stečevine, prvenstveno se ističe da iako tužiteljica navodi da bi predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu nje i HŽ, da ista tužbeni zahtjev ne postavlja u tom smislu.
Dakle, ovaj sud činjenicu da ista navodi kao je predmetna nekretnina bračna stečevina nje i HŽ nikako ne može dovesti u vezu sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje da nije nastao ugovor o kupoprodaji iz 1994. jer da ista takav ugovor nije potpisala i da njen suprug nije dao volju za sklapanje takvog ugovora, a posljedično tome i tužbenog zahtjeva upravljenog prema tuženici za isplatu s naslova naknade štete.
Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da je pok. HŽ bio upisan u zemljišnim knjigama u odnosu na predmetnu nekretninu kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine temeljem Ugovora o kupoprodaju od 1985. Isto proizlazi iz povijesnog zk izvatka koji prileži spisu. Među strankama nije sporna ni činjenica da su tužiteljica i HŽ u tom trenutku bili u braku, međutim navedene okolnosti nije od utjecaja za drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari.
Nadalje, kako je sud već obrazložio u postupku je dokazano kako je HŽ predmetnu nekretninu prodao SŽ, a isto proizlazi kako iz iskaza saslušanih svjedoka tako i zapisnika iz pojedinačnog ispravnog postupka iz kojeg proizlazi da je sud izvršio uvid u ugovor o kupoprodaji iz 1994. te da istim ugovorom HŽ kao prodavatelj prodaje ĐŽ i ovdje tuženoj kao kupcima predmetnu nekretninu. Kako je HŽ bio upisan kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine, tužena ni njen suprug nisu imali razloga posumnjati da je predmetna nekretnina bračna stečevina tužiteljice i HŽ.
Naime, u skladu sa tada važećim Zakonom o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine br. 11/1978, 27/1978) i to čl. 271. istog propisano je da imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina.
Dakle, ako je HŽ protivno zakonu i prodao dio nekretnine koji bi s naslova bračne stečevine imao pripasti tužiteljici, isto u ovakvoj situaciji ne bi rezultiralo naknadom štete za koju je tužena odgovorna tužiteljici. U ovom smislu ne nalazi se u postupanju tužene i njenog supruga protupravnosti postupanja u vidu činjenice da isti nisu istraživali potencijalno drugačije izvanknjižno stanje predmetne nekretnine od onog koje je bilo upisano u zemljišnim knjigama. Drugim riječima ako je itko oštetio tužiteljicu jer je nezakonito prodao dio nekretnine koji je imao pripasti tužiteljici s naslova bračne stečevine, to bi eventualno bio njen pok. suprug, a ne tužena, odnosno njen suprug koji su predmetnu nekretninu kupili od isključivog upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika.
29. Naposljetku, u odnosu na činjenicu da je tužiteljica podnijela kaznenu prijavu za ratno profiterstvo protiv tužene i ĐŽ za istaknuti je da ista nije u spis dostavila kaznenu prijavu. Nadalje, od nadležnog Općinskog državnog odvjetništva u postupku je zatražena obavijest o pokretanju tog postupka, ali nije uslijedio odgovor očigledno uslijed tajnosti postupanja u izvidima, pa u tom smislu a imajući u vidu dokaze koji su provedeni u ovom postupku na okolnosti tužbenog zahtjeva nije bilo potrebe prekidati ovaj parnični postupak. U slučaju eventualnog uspjeha u kaznenom postupku po kaznenoj prijavi tužiteljici ovisno o odluci u tom spisu tužiteljica će potencijalno imati novu pravnu osnovu protiv tužene neovisno o ishodu ove parnice.
30. U skladu sa svim navedenim, trebalo je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbiti i riješiti kao u izreci ove presude.
31. U pogledu troškova parničnog postupka, isti je u skladu sa odredbom čl. 154. i 155. ZPP-a u cijelosti trebalo priznati tuženoj koja je u postupku uspjela. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora u visini od 35.000,00 Eur-a istoj je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) trebalo priznati sastav Odgovora na tužbu (Tbr. 8.1.) u iznosu od 1.000,00 Eur-a, pristup ročištu 18.2.2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 1.000,00 Eur-a, pristup ročištu od 26. ožujka 2025. (Tbr. 9.1.) u iznosu od 1.000,00 Eur-a te pristup na ročište od 27. svibnja 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 1.000,00 Eur-a, dakle ukupno 4.000,00 Eur-a, pa je riješeno kao u točki II. izreke Presude.
Dugo Selo, 10. srpnja 2025.
Sutkinja
Natalia Suvaljko Ljubek
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).
Dna:
1. Tužiteljici po pun putem OPS
2. Tuženici po pun putem OPS