I Kž-948/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 948/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Gudelj Milana, mr. Frančula Rudolfa i Potrebica Ante, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Č. I., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st.

1. KZH, u vezi s čl. 19. KZ SFRJ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Gospiću od 30. listopada 1990. K 15/90, u sjednici održanoj 24. travnja 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Hranjski Marijana,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. Č. I. kao neosnovana te se potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Gospiću oglasio je krivim opt. Č. I. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ, pa je optuženik temeljem čl. 35. st. 1. KZH primjenom čl. 42. t. 1. i 51. 43. st. 1. t. 1. KZ SFRJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 98. st. 1. ZKP optuženik je dužan nadoknaditi na ime troškova krivičnog postupka iznos od 1.283,70 dinara.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik, putem svog branitelja L. M., odvjetnika iz G.. Žali se zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Javni tužilac Hrvatske temeljem čl. 370. st. 2. ZKP u pismenom prijedlogu predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, kod kojeg prijedloga je ostao i u sjednici vijeća.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 948/1990-5

Temeljem čl. 371. st. 1. ZKP, a na prijedlog optuženika, o sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženik i njegov branitelj, pa je sjednica vijeća održana u prisutnosti opt. Č. I., a temeljem čl. 371. st. 4. ZKP u odsutnosti branitelja optuženika.

Žalba nije osnovana.

Optuženik u svojoj žalbi prigovara da prvostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, posebice kada je riječ o umišljaju optuženika, navedeni razlozi su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP.

Ne stoji, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao drugostepenog suda, prigovor optuženika bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o obliku krivnje optuženika (tj. umišljaju), ti su razlozi jasni i nisu proturječni.

Takodjer, nije ostvarena niti bilo koja druga povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 1., 5, 6, 8.-

11. ZKP na koju drugostepeni sud mora uvijek, temeljem čl. 376. st. 1. ZKP, paziti po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik niti kada presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Prvostepeni sud je, nakon svestrane analize i ocjene izvedenih dokaza (kako pojedinačno tako i u njihovoj povezanosti), utvrdio sve odlučne činjenice. U obrazloženju presude taj sud je odredjeno i potpuno izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, posebnu ocjenu dao je vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, i kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja. Naime, prvostepeni je sud u potpunosti postupio, kada je riječ o obrazloženju presude, prema odredbama čl. 357. st. 6. i 7. ZKP, te je za svoja stanovišta dao valjane i prihvatljive razloge.

Nije zato u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da pobijana presuda nema analize provedenih dokaza, te da nema ocjene vjerodostojnosti, pogotovo proturječnih dokaza.

Prvostepeni sud ono što se zbivalo u samoj gostionici utvrdjuje, prije svega, iskazima svjedoka - očevidaca, i to P. N. (vlasnika gostione), D. N., U. J. i U. I.. S pravom prvostepeni sud ne poklanja vjeru iskazu oštećenika, kada ovaj opisuje ono što se zbilo unutar lokala, jer je njegov iskaz dobrim dijelom suprotan iskazima spomenutih svjedoka. Utvrdjeno je naime, da je ošt. Č. I., bez nekog posebnog razloga i povoda, koji bi prisutni čuli ili vidjeli udario opt. Č. I. od kojeg udarca je ovaj pao na tlo. Sud u nastavku presude govori o šamaru što optuženik u žalbi spočitava, ali očito se radi o omaški koja uopće ništa ne mijenja u odnosu na ovu odlučnu činjenicu.

Niti jedan od svjedoka nije u njihovim rukama ništa

I Kž 948/1990-5

vidio, pa tako niti nož kojeg spominje oštećenik. Oštećenik čak tvrdi, a što nije utvrdjeno, da ga je optuženik udario tim nožem, doduše u koricama i u predjelu rebara. Odmah nakon zadatog udarca oštećenik je napustio gostionu na inzistiranje vlasnika P. N.. Par minuta iza njega iz lokala izlazi i optuženik, što svjedoci potvrdjuju. Navedeni svjedoci, pa niti D. N., ne potvrdjuju tvrdnju optuženika iz obrane na glavnoj raspravi i iz žalbe, da je on zvao (prije i poslije incidenta) D. N. da zajedno idu kući, ali ovaj je to odbio odnosno inzistirao je da još malo ostanu i popiju jedno piće. Ova činjenica, kako tvrdi optuženik u žalbi, trebala bi potvrditi dio njegove obrane da je on htio doista otići kući, a ne da se sveti i obračunava sa oštećenikom ispred gostionice, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud.

Ne stoji niti navod žalbe optuženika kako oštećenik tvrdi da je on za njim iz gostionice poletio sa nožem u ruci, a koji nož oni koji su ostali u gostionici nisu vidjeli, pa da je i to dokaz kako oštećenik ne govori istinu. Ošt. Č. I., doista tvrdi da je vidio nož u ruci optuženika ali kada je ovaj jurio za njim i kada je već bio van gostione, pa se ne može nikako zaključiti, osnovi iskaza oštećenika, da je optuženik nož izvadio još dok se nalazio u gostionici, te da oštećenik o ovoj činjenici ne govori istinu.

Ono što se dogodilo van gostione tj. udarac kojeg je optuženik nožem zadao oštećeniku i okolnostima pod kojima se to dogodilo, prvostepeni sud utvrdjuje, prije svega, temeljem iskaza ošt. Č. I., iskazu kojem u tom dijelu poklanja vjeru, dočim ne vjeruje obrani optuženika. Drugih svjedoka očevidaca nije bilo, jer su P. N., D. N., U. J. i U. I., izašli iz gostionice nakon što je zadan udarac nožem oštećeniku, kada su optuženik i oštećenik stajali podalje jedan od drugog, i samom dogadjaju nisu mogli ništa iskazati, jer ga nisu ni vidjeli. Za svoja stanovišta i zaključke prvostepeni sud daje logične uvjerljive razloge. Pravilan je zaključak prvostepenog suda da je optuženik, ubrzo iza oštećenika izašao iz gostione ne da ide kući, već da se osveti Č. I. odnosno da mu se "revanšira" (kako kaže prvostepeni sud) za udarac u gostioni, sa kojim udarcem je oštećenik svakako bio ponižen, uvrijedjen i revoltiran, pogotovo jer je zadan pred više osoba. Tu, van gostionice, očigledno optuženik preuzima inicijativu, juri za oštećenikom, nabacuje se kamenjem prema njemu (odatle i pronadjena tri kamena koja su spomenuta u zapisniku o uvidjaju), konačno ga u jednom momentu udara nožem i time "podmiruje dug" iz gostione. Bez obzira na nelogičnost i neuvjerljivost, pa i neiskrenost iskaza oštećenika o dogadjaju u gostionici, o čemu se izjašnjava i prvostepeni sud na listu 12 presude, pa i u odnosu na neke druge okolnosti na koje se ukazuje i u žalbi optuženika (navodni ubod i napad optuženika na P. D., zatim navodni sukob optuženika i oštećenika kod T. J. i dr.) s pravom prvostepeni sud, kada je riječ o onome što se zbivalo pred gostionom, vjeruje oštećeniku a ne poklanja vjeru obrani optuženika, pa su u tom pravcu brojni prigovori iz žalbe optuženika neosnovani. Nije uvjerljiva, pa ni logična obrana optuženika da je on nakon 3 do 5 minuta, kako je i oštećenik izašao iz gostionice izašao u namjeri da ide kući, jer to niti jedan svjedok ne potvrdjuje, a niti je logična njegova tvrdnja da ga ispred gostionice čeka oštećenik s namjerom da ga nastavi udarati odnosno obračunavati se sa njime, jer ne zna kada će ovaj izaći i da li će biti sam.

I Kž 948/1990-5

Č. I. je P. N. potjerao i time ga onemogućio u daljem napadu na optuženika. Ne stoji prigovor optuženika da je ovaj mogao momentalno otići kući kada bi to htio, to zato jer je oštećenik bio sa zaprežnim kolima i konjima koji su bili ispred gostionice, a konj još_k tome i privezan, pa kako je optuženik uskoro za oštećenikom izašao iz gostionice ovaj nije imao dovoljno vremena da odveže konja te krene kući.

Ispred gostionice trčanjem za oštećenikom bacanjem kamenja prema njemu, te udarcem noža u predjelu grudiju, očito optuženik preuzima ulogu napadača, jer, kako s pravom zaključuje prvostepeni sud, napad oštećenika na optuženika prestao je u gostionici kada je opt. Č. I. od udarca pao, a svjedok P. N., oštećenika potjerao van iz gostionice. Osim toga svi, u biti, tvrde (sa manjim razlikama) da optuženik nije odmah izašao, već nakon par minuta, pa i to vrijeme prekida napad oštećenika. Ovi razlozi, koje navodi prvostepeni sud, sprečavanje daljnjeg napada oštećenika i izlazak optuženika van iz gostione par minuta iza oštećenika (on sam u žalbi tvrdi da je to bilo, 3 do 5 minuta i da nije imao namjeru udarati oštećenika, a niti je bio u afektivnom stanju, uputio se napolje sa namjerom da ide kući na spavanje) doista navode na zaključak da optuženik u času kada je udario oštećenika nije bio u stanju jake razdraženosti, zbog ranijeg napada oštećenika, a isto tako da je napad oštećenika, kao što je već rečeno, bio prestao. Opravdano je zato prvostepeni sud odbio prijedlog optuženika, koji ponavlja i u žalbi, da se provede neuropsihijatrijsko vještačenje, jer se tokom postupka nije pojavila sumnja u uračunljivost optuženika, a niti u stupanj njegove razdraženosti.

Ne stoji niti prigovor optuženika, kojeg ponavlja i u žalbi, da je vještačenje tjelesnih povreda oštećenika izvršio kirurg koji ga je liječio, a ne specijalista sudske medicine, a trebalo je postupiti analognom primjenom čl. 253. st. 2. ZKP, tj. vještačenje povjeriti drugom vještaku.

Odredba čl. 253. st. 2. ZKP odnosi se isključivo na slučajeve kada se radi o obdukciji lesa i u odnosu na liječnika koji je liječio umrlog. Kada je riječ o vještačenju tjelesnih ozljeda iz čl. 257. st. 1. ZKP, sud može za vještaka odrediti osobu stručno osposobljenu da takovo vještačenje izvrši koja ne mora biti, pogotovo ne uvijek, specijalista sudske medicine, a može biti i liječnik koji je liječio ozljedjenog. U konkretnom slučaju vještačio je V. dr. J., specijalista kirurg, koji je oštećenog i operirao kada je ovaj doveden kao vrlo hitan slučaj na odjel, ali su tjelesne povrede utvrdjene i liječničkom svjedodžbom (l. 18 spisa). Osim toga, niti na glavnoj raspravi, a niti žalbi, optuženik ne prigovara opisu i težini tjelesnih povreda tj. samom sadržaju nalaza i mišljenja vještačkog iskaza. Nije zato potrebno provoditi dodatno vještačenje, po drugom vještaku, ozljeda koje je oštećenik kritične zgode zadobio.

Pravilno je prvostepeni sud zaključio da je umišljaj optuženika bio usmjeren na lišenje života Č. I.. Utvrdjeno je da je opt. Č. I. lovačkim nožem oštrice duge 8 cm ubo oštećenika u predjelu prsne kosti (grudnog koša) i nanio mu udobnu ranu osrčja, sa povredom desne klijetke sa izljevom krvi u prsište, koja povreda je bila teška i po život opasna, ali je

I Kž 948/1990-5

zahvaljujući pravodobnoj i adekvatnoj ukazanoj liječničkoj pomoći nije dovela do smrtnog ishoda. S obzirom na jačinu udarca i njegovu lokaciju, sredstvo kojim su tjelesne ozljede zadane, kao i njihova težina, a posebno činjenica da je ozljedjeno srce koje je bez sumnje jedan od najvitalnijih organa u ljudskom tijelu, onda je posve logičan zaključak prvostepenog suda da je optužnenik bio svjestan svojeg dijela (mogućnosti smrtne posljedice) i htio je njegovo izvršenje. Stoga u pravcu utvrdjivanja ove odlučne činjenice, tj. subjektivne strane odnosno oblika krivnje, nije potrebno provoditi nove dokaze, jer je ona pravilno utvrdjena.

Prvostepeni je sud po ocjeni ovog Vrhovnog suda kao drugostepenog suda, potpuno i pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice i za to se ne ukazuje potreba za provodjenje daljnjih dokaza koje predlaže optuženik u svojoj žalbi.

Na tako, tj. pravilno utvrdjeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio krivični zakon kada je radnje optuženika pravno označio kao pokušaj izvršenja krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZ SFRJ.

U vezi s tim nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi da je on postupao u nužnoj obrani i da ga je, temeljem čl. 9. st. 1. i 2. KZ SFRJ, trebalo osloboditi od optužbe, jer da je djelo za koje je optužen učinjeno u nužnoj obrani. Suprotno navodima žalitelja navedeni su razlozi, a koje je opširno u obrazloženu presude iznio i prvostepeni sud, na temelju kojih proizlazi da optuženik nije postupao u nužnoj obrani, niti je prekoračio granice nužne obrane. Takodjer nije optuženik pokušao izvršiti ubojstvo na mah iz čl. 36. KZH, kako u nastavku žalbe smatra optuženik jer u času izvršenja djela nije bio u jako razdraženom stanju, što proizlazi iz načina i okolnosti pod kojima je optuženik učinio ovo krivično djelo. Nema, prema tome, osnova da se djelo optuženika drugačije pravno označi od onoga kako ga je kvalificirao prvostepeni sud. Optuženiku je prvostepeni sud, imajući u vidu niz olakotnih okolnosti njegovu neosudjivanost, obiteljske i materijalne prilike, tj. da je otac troje malodobne djece, da mu je supruga nezaposlena te da sa njime žive i njegovi roditelji, njegovo ponašanje nakon izvršenja krivičnog djela, a posebno veliki doprinos samog oštećenika, a još treba imati u vidu da je bio kritične zgode i pod utjecajem alkohola, koje sve okolnosti zajedno su osobito olakotne, primjenom čl. 42. t.

2. i čl. 43. st. 1. t. 1. KZ SFRJ izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Optuženiku je izrečena najmanja moguća kazna koja se primjenom odredbi čl. 42. i 43. KZ SFRJ o ublažavanju, može izreći, pa više nema zakonske mogućnosti da mu se izrekne još blaža kazna. Zato je neosnovana i žalba optuženika zbog odluke suda o kazni.

S obzirom da je optuženik u radnom odnosu to plaćanjem troškova krivičnog postupka u iznosu od 1.283,70 dinara (koji iznos mora platiti iz tog osnova prema presudi prvostepenog suda), neće biti dovedeno u pitanje izdržavanje optuženika i osoba koje je on dužan izdržavati, pa je i žalba optuženika i iz tog žalbenog osnova odbijena kao neosnovana.

I Kž 948/1990-5

Imajući na umu naprijed navedene razloge temeljem čl. 384. ZKP presudjeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 24. travnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Novoselec Petar, v.r.