Rev-1750/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1750/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza te Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.K. iz S., …, koga zastupa punomoćnik B.V., odvjetnik iz S., protiv tužene C.-o. d.d. Z., Filijala S., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 7. studenog 1994. br. Gž-2795/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 29. kolovoza 1994. godine br. P-145/93, u sjednici održanoj dana 20. travnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 12.047,33 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 1,57 kn teče od 2. travnja 1991. godine, a na iznos od 12.045,76 kn počev od 29. kolovoza 1994. godine pa do isplate (točka I. izreke) te je ujedno obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.699,00 kn (točka III. izreke), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u u pravcu prihvaćanja preostalog dijela tužbenog zahtjeva ili da se obje nižestupanjske presude ukinu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja protivna stranka nije odgovorila niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja, da mu tuženik kao osiguratelj nadoknadi štetu koja je tužitelju nastala u prometnom udesu u kojem je osim tužitelja koji je upravljao svojim automobilom sudjelovao i osiguranik tuženika upravljajući motornim vozilom - automobilom pri čemu je na raskrižju došlo do sraza spomenutih motornih vozila u kojem je nastupilo oštećenje automobila tužitelja, te visina materijalne štete koja je uslijed toga sudara nastala tužitelju na njegovom automobilu te uslijed troškova na ime vuče vozila i ležarine za smještaj vozila u utvrđenom ukupnom iznosu od 24.094,67 kn nije sporna u ovom revizijskom postupku.

Revident prigovara utvrđenju nižih sudova, da bi postojala podijeljena odgovornost za štetu na njegovoj strani utvrđena u dijelu od 50%, a 50% na strani osiguranika tuženika time i tuženika u istom omjeru, jer tužitelj smatra, da je prometnu nezgodu - prijeporni štetni događaj prouzročio isključivo osiguranik tuženika upravljajući svojim motornim vozilom brzinom koja je bila znatno iznad najveće dopuštene brzine, pa stoga smatra da bi prometna nezgoda bila izbjegnuta, da se osiguranik tuženika kretao sa svojim vozilom unutar granica najveće dopuštene brzine od 60 km na sat, jer bi u takvom slučaju kako to revident smatra on dovršio započeto skretanje u lijevo prije nailaska u raskrižje vozila osiguranika tuženika i ističe, da su niži sudovi propustili ispitati saslušanog vještaka prometne struke, o tome da li bi udes bio izbjegnut da je osiguranik tuženika upravljao svojim vozilom u granicama najveće dopuštene brzine te smatra da su takvim propustom niži sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Protivno iznesenim tvrdnjama revidenta po nalaženju ovog revizijskog suda niži sudovi su utvrdili sve odlučne sporne činjenice (čl. 7. Zakona o parničnom postupku - u daljnjem tekstu: ZPP) i to u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP - prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka i pri tome utvrdi da je jedan od uzroka za nastali prometni udes upravo prekoračenje dopuštene brzine vožnje vozila kojim je upravljao osiguranik tuženika - pri čemu su našli da bi udes mogao biti izbjegnut da se vozilo osiguranika tuženika kretalo brzinom do 67 km na sat umjesto brzinom od 84 km na sat kojom se kretalo približavajući se dotičnom raskrižju iz čega se dalje može zaključiti da bi udes osobito bio izbjegnut da se vozilo osiguranika kretalo još manjom brzinom do 60 km na sat pa prigovori revidenta svojim sadržajem ne upućuju da bi niži sudovi povrijedili neku postupovnu odredbu pri utvrđivanju potrebnog činjeničnog stanja.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku pred nižim sudovima utvrđeno je uvidom u pravomoćnu presudu br. K-394/91 u kaznenom postupku protiv tužitelja, da je on pravomoćno osuđen kao jedan od krivaca za nastanak u tužbi opisanog prometnog udesa, jer je upravljajući svojim automobilom započeo skretanje u lijevo i na taj način presjekao pravac kretanja osobnog vozila kojim je upravljao osiguranik tuženika dolazeći iz suprotnog pravca pri čemu je u raskrižju došlo do sudara ovih vozila.

Iz navoda samog revidenta iznijetih u ovom postupku, napose u njegovoj žalbi (l. 18-19 spisa) proizlazi, da se tužitelj ponašao u navedenom udesu upravo na onaj način zbog čega je osuđen u kaznenom postupku i temeljem kojeg ponašanja su niži sudovi pravilno ocijenili, da je skrivljeno pridonio nastanku štetnog događaja i štete. Naime sam tužitelj priznaje, da je skretanje u lijevo započeo, jer je pogrešno ocijenio udaljenost i brzinu kretanja vozila kojim je upravljao osiguranik tuženika a sve se to zbivalo u noćnim uvjetima vožnje - olako držeći da će izvršiti skretanje svojim vozilom prije nailaska vozila osiguranika tuženika pri čemu je utvrđeno da je tužitelj bio dužan propustiti u raskrižju vozilo kojim je nailazio osiguranik tuženika, pa je nesumnjivo, da je takvo nepropisno ponašanje tužitelja u neposrednoj uzročnoj vezi s nastankom štete uz ponašanje osiguranika tuženika u smislu prekoračenja dopuštene brzine kretanja. Pri tome revident gubi iz vida, da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženik oglašava krivim (čl. 12. st. 3. ZPP). U konkretnom slučaju utvrđeno, da je tužitelj pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela u svezi uzrokovanja predmetnog prometnog udesa - štetnog događaja u ovom slučaju pa shodno tome revident ne može s uspjehom otkloniti svoj skrivljeni doprinos nastanku štete imajući u vidu čl. 12. st. 3. ZPP. Kod toga imajući u vidu već spomenuta činjenična utvrđenja nižih sudova koja su podloga za ocjenu stupnja podijeljene odgovornosti spomenutih sudionika opisanog prometnog udesa, dakle tužitelja i osiguranika tuženika ovaj revizijski sud nalazi, da su niži sudovi navedeni omjer podijeljene odgovornosti spomenutih sudionika štetnog događaja utvrdili tako, da materijalno pravo očito nisu pogrešno primijenili na štetu revidenta (čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - u daljnjem tekstu: ZOO).

Stoga prigovori revidenta koji se iscrpljuju u pobijanju utvrđene podijeljene odgovornosti tužitelja odnosno njegovog doprinosa nastanku štete po nalaženju ovog Vrhovnog suda nisu osnovani.

Iz svega izloženog slijedi, da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena a kako ne postoje ni oni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 386. ZPP (bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP) valjalo je reviiju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 20. travnja 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)