P-183/2025-16 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-183/2025-16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicama iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb, temeljem generalne punomoći P1400/19, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. svibnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Marije Maričević, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika ZL, odvjetničkog vježbenika, dana 04. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici PL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]:

- iznos od 237,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.12.2000. do isplate,

- iznos od 92,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.10.2003. do isplate, te

- iznos od 370,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.02.2006. do isplate,

kao i naknaditi joj parnični trošak ovog postupka u iznosu od 803,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04.07.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 14.01.2025. tužiteljica navodi da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao Kreditor sklopili 06.12.2000. Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj 016- 50-458088, na iznos od 23.000,00 DEM, a 22.02.2006. Ugovor o kreditu također za kupnju vozila broj 168-50-3282282 na iznos od 18.067,27 CHF. U oba kredita je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u određenom postotku od iznosa kredita, a u ugovoru 016-50-458088 je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor sukladno Općim aktima Banke i Tarifi, temeljem čega su naplaćene: dana 19.12.2000. naknada za obradu kredita 016-50-458088 u iznosu 1.786,17 kn/ 237,06 EUR (2,00% iznosa kredita), dana 07.10.2003. naknada za konačnu otplatu kredita 016-50-458088 u iznosu 694,58 kn/ 92,18 EUR i dana 24.02.2006. naknada za obradu kredita 168-50- 3282282 u iznosu 2.794,38 kn/ 370,87 EUR (3,30% iznosa kredita). Tužiteljica smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o naknadama, ugovora, Općih akata i Tarifa o naknadama tuženika, jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, po principu „uzmi ili ostavi“ i ista kao potrošač nije mogao utjecati na te odredbe, odnosno o njima se nije pregovaralo, te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što koje troškove se odnose, niti kako je određen njihov postotak, slijedom čega su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužiteljice i zbog toga su ništetne. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da su navedene odredbe ugovora nepoštene i ništetne u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužiteljice bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženom iznosu, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenim naknadama. Tužiteljica se obratila tuženiku dopisom od 23.12.2024. sa zahtjevom za dostavom kreditne dokumentacije i podacima o uplati naknada, temeljem čega je tuženik dostavio kreditnu dokumentaciju i tražene podatke.

2. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže donošenje slijedeće presude: ''I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 237,06 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 19.12.2000. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 92,18 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 07.10.2003. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od

01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 370,87 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 24.02.2006. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.''

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 04.04.2025. navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 016-50-458088 i Ugovora o kreditu broj: 168-50-3282282 kojima je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, te odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 016- 50-458088 kojom je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik kao kreditor. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. U odnosu na Ugovor o kreditu br. 016-50-458088, tužitelj smatra ništetnima odredbe čl. 3. i 9. u predmetnom Ugovoru o kreditu, kojima je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita i naknada za prijevremenu otplatu. Takvi zahtjevi temelje se na odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13/EEZ, smatrajući da se radi o nepoštenoj odredbi. Međutim, predmetni je ugovor o kreditu zaključen 06.12.2000., a prvi Zakon o zaštiti potrošača u Republici Hrvatskoj na snagu je stupio 16.9.2003. stoga se isti ne može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu. Uzimajući u obzir opće pravno načelo zabrane retroaktivne primjene propisa, jasno je da se na njega spomenuti Zakon o zaštiti potrošača ne može primijeniti, stoga su i navodi tužitelja o navodnom nepostojanju pojedinačnog pregovaranja, neravnoteži na štetu tužitelja kao potrošača i postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenje, sve u smislu pretpostavki nepoštenosti, u potpunosti irelevantni. Iz istih razloga nije primjenjiva niti Direktiva 93/13/EEZ koja je u hrvatsko zakonodavstvo implementirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2007, a samim time niti praksa Suda EU o tumačenju i primjeni iste odredbe. U tom se smislu ukazuje i na odluku Suda EU C-567/20 u kojoj je izričito navedeno da se odredbe Direktive ne primjenjuju na ugovore zaključene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji. Kako je RH u EU stupila 1.7.2013., a predmetni je ugovor zaključen 10 godina prije toga, jasno je i da tumačenja Suda EU ne mogu biti od značenja za predmetni ugovor o kreditu.

4. Tuženi, a o naknadi za korištenje kredita iz Ugovora o kreditu broj: 168-50- 3282282, navodi da tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl.

3. gore navedenog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl.

3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl.

9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine: ''1. Članak 4. stavak 2. i članak 5.

Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.; 2.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.'' Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva.

Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

5. Zaključno, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporne odredbe i bile ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž- 4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

6. Tuženik ne prigovara visini tužbenih zahtjeva, ali osporava osnovanost istih u cijelosti te ističe prigovor zastare. Ukoliko bi se tužitelj u odnosu na prigovor zastare pozivao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tuženik se očituje kako slijedi. Navedeno se pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. No, sve i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, isto bi značilo da je predmetna tužba preuranjena. Naime, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknada. Sve i da su predmetni ugovori djelomično ništetni, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO.

7. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

8. Tijekom postupka sud je proveo se dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u e-mail poruku (zahtjev) punomoćnice tužiteljice upućen tuženiku dana 23.12.2024. (list 5 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita broj 016-50-458088 za razdoblje od 31.12.2000. do 03.01.2025. (list 6 – 8 spisa), otplatni plan za kredit broj 168-50-3282282 (list 9 – 12 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita broj 168-50-3282282 za razdoblje od 28.02.2006. do 03.01.2025. (list 13 – 16 spisa), potvrdu tuženika izdanu na zahtjev tužiteljice 03.01.2025. o naplaćenim naknadama za obradu kredita i konačnu otplatu kredita za kredit broj 016-50-458088 (list 17 spisa), Ugovor o kreditu broj 016-50-458088 od 06.12.2000. (list 19 – 22 spisa), otplatni plan za kredit broj 016-50-458088 (list 23 – 27 spisa), potvrdu tuženika izdanu na zahtjev tužiteljice 03.01.2025. o naplaćenim naknadama za obradu kredita za kredit broj 168- 50-3282282 (list 29 spisa), Ugovor o kreditu broj 168-50-3282282 od 22.02.2006. (list 31 – 34 spisa), otplatni plan za kredit broj 168-50-3282282 od 24.02.2006. (list 35 – 37 spisa). Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 76 – 77 spisa).

9. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

10. Uvidom u e-mail poruku (zahtjev) punomoćnice tužiteljice upućen tuženiku dana 23.12.2024. (list 5 spisa) sud je utvrdio da se tužiteljica, zastupana po punomoćnici odvjetnici, prije podnošenja tužbe u ovom predmetu obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije vezane uz sve kredite koje je tužiteljica zaključila s tuženikom između 2000. i 2015. godine, kao i sa zahtjevom da tuženik tužiteljici vrati iznose koje je tužiteljica tuženiku isplatila na ime ništetnih odredbi o plaćanju tzv. ulazne i izlazne naknade.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-50-458088 od 06.12.2000. (list 19 – 22 spisa) i u otplatni plan za kredit broj 016-50-458088 (list 23 – 27 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 06.12.2000. tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 016-50- 458088 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu od 06.12.2000.), a kojim je ugovoren kredit za kupnju automobila Renault Clio u iznosu od 23.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s rokom otplate od 60 mjeseci i ugovorenom kamatnom stopom od 12 % godišnje, koja kamatna stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika i početno ugovorenim mjesečnim anuitetom od 511,62 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te da Ugovor o kreditu od 06.12.2000. sadržava ovdje pobijane odredbe, i to:

- u čl. 3. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''NAKNADA; 2,00 % (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.'' i

- čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. odredbu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.''

12. Imajući u vidu vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu od 06.12.2000. na odnose stranaka u ovom predmetu, a u odnosu na Ugovor o kreditu od 06.12.2000. primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/05).

13. Iako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. određeno da na sve što nije regulirano tim ugovorom se primjenjuju opći akti Kreditora, tj. tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog ugovora, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku o kamatnim stopama Kreditora i opće akte Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu od 06.12.2000., te kako u Ugovoru o kreditu od 06.12.2000. nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 70. st. 1., čl. 1066. st. 1. i čl. 26. ZOO/91 utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu od 06.12.2000., a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 168-50-3282282 od 22.02.2006. (list 31 – 34 spisa) i u otplatni plan za kredit broj 168-50-3282282 od 24.02.2006. (list 35 – 37 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 22.02.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 168-50-3282282 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu od 22.02.2006.), a kojim je ugovoren kredit za kupnju automobila u iznosu od 18.067,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s rokom otplate od 60 mjeseci i ugovorenom kamatnom stopom od 5,50 % godišnje, koja kamatna stopa je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika i početno ugovorenim mjesečnim anuitetom od 345,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, te da Ugovor o kreditu od 22.02.2006. sadržava ovdje pobijanu odredbu, i to:

- u čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''NAKNADA; 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''.

15. Iako je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, tj. tuženika, te iako je odredbom čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. određeno da na sve što nije regulirano tim ugovorom se primjenjuju opći akti Kreditora, tj. tuženika kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog ugovora, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku o kamatnim stopama Kreditora i opće akte Kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu od 22.02.2006., te kako u Ugovoru o kreditu od 22.02.2006. nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. ZOO/05 utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu od 22.02.2006., a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

16. Uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice kredita broj 016-50-458088 za razdoblje od 31.12.2000. do 03.01.2025. (list 6 – 8 spisa), otplatni plan za kredit broj 168-50-3282282 (list 9 – 12 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice kredita broj 168- 50-3282282 za razdoblje od 28.02.2006. do 03.01.2025. (list 13 – 16 spisa), potvrdu tuženika izdanu na zahtjev tužiteljice 03.01.2025. o naplaćenim naknadama za obradu kredita i konačnu otplatu kredita za kredit broj 016-50-458088 (list 17 spisa), otplatni plan za kredit broj 016-50-458088 (list 23 – 27 spisa), potvrdu tuženika izdanu na zahtjev tužiteljice 03.01.2025. o naplaćenim naknadama za obradu kredita za kredit broj 168-50-3282282 (list 29 spisa) i u otplatni plan za kredit broj 168-50-3282282 od 24.02.2006. (list 35 – 37 spisa), a s tima da isto među strankama i nije sporno (tuženik u odgovoru na tužbu priznaje visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovu), sud je utvrdio da je tužiteljica:

- dana 19.12.2000. platila tuženiku naknadu za obradu kredita 016-50-458088 u iznosu 1.786,17 kn, odnosno 237,06 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), tj. 2,00% od iznosa kredita po Ugovoru o kreditu od 06.12.2000.,

- dana 07.10.2003. platila tuženiku naknadu za konačnu otplatu kredita 016-50-458088 u iznosu 694,58 kn, odnosno 92,18 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), po Ugovoru o kreditu od 06.12.2000., i

- dana 24.02.2006. platila tuženiku naknadu za obradu kredita 168-50-3282282 u iznosu 2.794,38 kn, odnosno 370,87 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), tj. 3,30% iznosa kredita po Ugovoru o kreditu od 22.02.2006.

17. Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 76 – 77 spisa), te je njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu. Na temelju ovakve analize iskaza tužiteljice sud nalazi da je ona iskazivala jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu od 06.12.2000. i od 22.02.2006., te je stoga sud iskazu tužiteljice u cijelosti poklonio vjeru. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona o pobijanim odredbama o plaćanju tzv. ulazne i tzv. izlazne naknade prilikom sklapanja Ugovora o kreditu od 06.12.2000. i od 22.02.2006. nije imala mogućnost pregovarati s bankom, da nije mogla utjecati na uvjete kredita koje je nametnula banka, te da je morala je sve platiti onako kako su u banci naredili, kao i da je oba ugovora o kreditu pripremila i sastavila banka, a u vrijeme odobravanja oba kredita bila je zaposlena kao liječnica, spec. anesteziologije u Općoj bolnici u Šibeniku gdje radi i danas, te je sredstvima odobrenih kredita kupila osobne automobile, a koje automobile je koristila za osobne potrebe i za odlazak na posao.

18. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu od 22.02.2006. određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o kreditu od 22.02.2006. sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 22.02.2006. bila zaposlena kao liječnica, spec. anesteziologije u Općoj bolnici u Šibeniku, a sredstvima odobrenog kredita kupila je osobni automobil koji je koristila za osobne potrebe i za odlazak na posao. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu od 22.02.2006. sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu od 22.02.2006. bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu od 22.02.2006. zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti.

19. Čitanjem Ugovora o kreditu od 06.12.2000. i od 22.02.2006., kao i iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da su Ugovor o kreditu od 06.12.2000. i od 22.02.2006. standardizirani (tipski) ugovori sastavljeni i otisnuti od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

20. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu od 06.12.2000. utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''NAKNADA; 2,00 % (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.'' navodi da tzv. ulazna naknada iznosi ''2,00 % (dva posto) od iznosa kredita'', ali nije navedeno koliko točno iznosi ova naknada, a niti je navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. neodređena i neodrediva.

21. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu od 06.12.2000. utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.'' navodi da se ista naknada plaća ''uz uvjete koje odredi Kreditor'', odnosno uopće se ne navodi koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, bilo u apsolutnom bilo u relativnom iznosu, ne navodi se niti način izračuna ove naknade, a niti se navodi točan naziv i dan donošenja općih uvjeta tuženika u kojima je propisana visina ove naknade, pa je stoga sud utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. neodređena i neodrediva.

22. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu od 22.02.2006. utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''NAKNADA; 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.'' navodi da tzv. ulazna naknada iznosi ''3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita'', ali nije navedeno koliko točno iznosi ova naknada, a niti je navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. neodređena i neodrediva.

23. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade oba kredita po Ugovorima o kreditu od 06.12.2000. i od 22.02.2006. koje je odobrio tužiteljici, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za troškove vezane uz obradu ovih kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade oba kredita imao upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima unaprijed propisao visinu naknade za obradu oba kredita kao što su bili tužiteljičini u visini od 2 % od iznosa kredita, odnosno u visini od 3.30 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.

24. Također, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da je uslijed prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu od 06.12.2000. tuženik imao neki poseban trošak ili da je tuženik pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate tog kredita, kao niti visinu eventualne štete. Sud napominje da sam tuženik tijekom ovog postupka i ne navodi visinu te štete, niti navodi u čemu bi se šteta točno šteta sastojala u ovom konkretnom slučaju. Na isti zaključak (da tuženik nije dokazao da li je tuženik pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita po Ugovoru o kreditu od 06.12.2000, kao niti visinu te štete) sud navodi i notorna činjenica da je tuženik nakon što je od tužiteljice primio prijevremenu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu od 06.12.2000. mogao ta sredstva odmah ponuditi (tj. replasirati) drugim klijentima kroz druge bankarske proizvode, pa čak i uz veću kamatu od one iz Ugovora o kreditu od 06.12.2000. No, tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je izostala ovakva aktivnost tuženika u replasmanu sredstava i ako jest izostala, zašto je izostala aktivnost tuženika u replasmanu sredstava koje je primio od tužiteljice. Da se ne radi o stvarnoj šteti koju je tuženik pretrpio prijevremenom otplatom kredita sud upućuje i činjenica da je tuženik visinu ove naknade odredio unaprijed, u svojim općim aktima o kreditiranju građana, bez navođenja u čemu se šteta za tuženika sastoji ili kako se ista može utvrditi u svakom konkretnom slučaju, pa je jasno da se visina ovog iznosa naknade ne može smatrati stvarnom štetom koju je pretrpio tuženik. Stoga, nema mjesta primjeni odredbe 1068. st. 3. ZOO/91 u korist tuženika, a na teret tužiteljice.

25. Nadalje, a u odnosu na Ugovor o kreditu od 06.12.2000., odredbom čl. 142. st. 1. ZOO/91 određeno je da opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, odredbom čl. 142. st. 2. ZOO/91 određeno je da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način, odredbom čl. 142. st. 3. ZOO/91 određeno je opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u času sklapanja ugovora, odredbom čl. 142. st. 4. ZOO/91 određeno je da da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Odredbom čl. 46. st. 2. ZOO/91 određeno je da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 47. ZOO/91 određeno je da kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

26. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu od 06.12.2000. standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu ranije utvrđenje suda primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl.

70. st. 1., čl. 1066. st.

1. i čl.

26. ZOO/91 da opći akti tuženika kojima je propisano obvezno plaćanje tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu od 06.12.2000., a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu, imajući u vidu da su pobijane odredbe iz čl.

3. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. o plaćanju tzv. ulazne naknade i iz čl.

9. st.

2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita neodređene i neodredive (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika uopće nisu pregovarali sa tužiteljicom prilikom ugovaranja ovih pobijanih odredbi iz čl.

3. i čl.

9. st.

2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000., a kojim odredbama je ugovoreno obvezno plaćanje tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovim odredbama (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje sporne odredbe iz čl.

3. i čl.

9. st.

2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. utvrdio da su iste odredbe neodređene, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje tzv. ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ove naknade odnose, niti je jasno naznačio način izračuna visine ovih naknada, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine tih naknada, a niti je obrazložio koje usluge tuženika se plaćaju ovim naknadama, odnosno zašto je tzv. ulazna naknada ugovorena upravo u iznosu od 2,00 % od iznosa kredita. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz čl.

3. i čl.

9. st.

2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. neodređene i neodredive, te kako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovale su neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, jer je tužiteljica primjenom ovih odredbi tuženiku isplatila dana 19.12.2000. naknadu za obradu kredita po Ugovoru o kreditu od 06.12.2000. u iznosu 1.786,17 kn, odnosno 237,06 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a dana 07.10.2003. platila tuženiku naknadu za konačnu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu od 06.12.2000. u iznosu 694,58 kn, odnosno 92,18 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to su iste odredbe sukladno odredbi čl.

46. st.

2. i čl.

47. ZOO/91 ništave.

27. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništavih odredbi iz čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. tužiteljica tuženiku isplatila dana 19.12.2000. naknadu za obradu kredita po Ugovoru o kreditu od 06.12.2000. u iznosu 1.786,17 kn, odnosno 237,06 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a dana 07.10.2003. naknadu za konačnu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu od 06.12.2000. u iznosu 694,58 kn, odnosno 92,18 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno relativno i apsolutno velik iznos imajući u vidu odobreni iznos kredita od 23.000,00 DEM, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate (19.12.2000.) iznos od 89.308,50 kn, to se unošenje odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita u Ugovor o kreditu od 06.12.2000. od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 107. st. 2. ZOO/91 u korist tuženika.

28. Kako su ovdje sporne odredbe iz čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. ništave (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem istih odredbi je tužiteljica izvršila isplatu tuženiku, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme tih isplata, to je sud, a primjenom odredbe 104. st. 1. i čl. 210. st. 1. ZOO/91 odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je naložio tuženiku da vrati tužiteljici ono što je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništavih odredbi iz čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000., tj. da joj vrati iznos od 237,06 EUR sa zateznima kamatama tekućim od 19.12.2000. do isplate i iznos od 92,18 EUR sa zateznima kamatama tekućim od 07.10.2003. do isplate, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu od 06.12.2000. bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništave odredbe iz čl. 3. i čl. 9. st. 2., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 277. st. 1. ZOO/91, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

29. U odnosu na Ugovor o kreditu od 22.02.2006., sud ističe da je odredbom čl. 295. ZOO/05 određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st.

2. ZOO/05 određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st.

1. ZOO/05 određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu od 22.02.2006. na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl.

81. st.

1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl.

81. st.

2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl.

81. st.

3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl.

81. st.

4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl.

84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl.

87. st.

1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

30. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu od 22.02.2006. standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu ovdje pobijanu odredbu iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. o plaćanju tzv. ulazne naknade koja je neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), imajući u vidu ranije utvrđenje suda da opći akti tuženika kojima je propisano obvezno plaćanje tzv. ulazne naknade ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu od 22.02.2006., te imajući u vidu da djelatnici tuženika uopće nisu pregovarali sa tužiteljicom prilikom ugovaranja ovih pobijane odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. o plaćanju tzv. ulazne naknade, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovim odredbama (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO/05 i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje tzv. ulaznu naknadu u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti je obrazložio koje usluge tuženika se plaćaju ovom naknadom, odnosno zašto je tzv. ulazna naknada ugovorena upravo u iznosu od 3.30 % od iznosa kredita.

31. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, jer je tužiteljica primjenom ove odredbe tuženiku isplatila dana 24.02.2006. na ime naknade za obradu kredita po Ugovoru o kreditu od 22.02.2006. iznos od 2.794,38 kn, odnosno 370,87 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO/05 i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP- a ništetna.

32. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. tužiteljica tuženiku isplatila dana 24.02.2006. iznos od 2.794,38 kn, odnosno 370,87 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno relativno i apsolutno velik iznos imajući u vidu iznos odobrenog kredita od 18.067,27 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate (24.02.2006.), odnosno iznos koji premašuje iznos početno ugovorene mjesečne rate kredita od 345,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kako to proizlazi iz otplatnog plana od 24.02.2006., list 35- 37 spisa), to se unošenje odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade u Ugovor o kreditu od 22.02.2006. od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO/05 u korist tuženika.

33. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006. ništetna, a upravo je temeljem iste odredbe je tužiteljica izvršila isplatu tuženiku, tj. isplatila mu je dana 24.02.2006. iznos od 2.794,38 kn, odnosno 370,87 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme te isplate, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05 i čl. 1111. st. 1. ZOO/05, odlučio kao u izreci ove presude u točci I, kada je naložio tuženiku da vrati tužiteljici ono što mu je tužiteljica isplatila temeljem ništetne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006., tj. da joj vrati iznos od 370,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24.02.2006. do isplate, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO/05, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu od 22.02.2006. bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 3., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO/05, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

34. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO/05 i čl. 110. ZOO/91 određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti , odnosno ništavosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV- 47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14.01.2025., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništavost, odnosno ništetnost pobijanih odredbi iz čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu od 06.12.2000. i iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 22.02.2006., to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO/05, odnosno iz čl. 371. ZOO/91.

35. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 EUR i za ovu presudu u iznosu od 26,54 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 700,11 EUR, te je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužiteljice koji se sastoji od sastava zahtjeva u mirnom postupku (Tbr. 32/1), sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 09.04.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 23.05.2025. (Tbr. 9/1) od po 75 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 300 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 600,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 150,00 EUR, to ukupno iznosi 750,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 803,08 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici kao u izreci ove presude u točci I. Sud je tužiteljici temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

36. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II.

U Zagrebu, dana 04. srpnja 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužiteljice – uz rješenje – nalog tužiteljici za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Pun. tuženika