Pž-2173/2014-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Ref. 62 Pž-2173/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Alice Pelicarić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MILIVOJA MRKOCIJA, OIB 08526505791, Zagreb, Grge Novaka 1, kojega zastupaju punomoćnik Ante Župić i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župić & Partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 269f, protiv 1. tuženika PODRAVSKA BANKA d.d., OIB 97326283154, Koprivnica, Opatička 3, kojeg zastupa punomoćnik Ratko Žurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, Ivana Lučića 2a, i 2. tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu, radi isplate iznosa od 4,400.000,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-904/11-21 od 24. siječnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 12. srpnja 2017.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-904/11-21 od 24. siječnja 2014. u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi prvotuženiku Podravskoj banci d.d. parnični trošak u iznosu od 218.240,00 kn, u točki IV. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi drugotuženiku Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 176.500,00 kn, te u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 297.500,00 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-904/11-21 od 24. siječnja 2014. u točkama II. i IV. izreke u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi iznose parničnih troškova koji premašuju iznose navedene u točki I. izreke presude ovog suda i sudi:

Ref. 62 Pž-2173/2014-2

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Podravska banka d.d. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 111.760,00 kn (stojedanaesttisućasedamstošezdeset kuna).

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Republika Hrvatska za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 131.500,00 kn (stotridesetjednatisućapetsto kuna).

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Republika Hrvatska za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 44.000,00 kn (četrdesetčetiritisuće kuna).

Obrazloženje

Pobijanom presudom poslovni broj P-904/11-21 od 24. siječnja 2014. Trgovački sud u Varaždinu u točki I. izreke odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se prvotuženiku Podravska banka d.d., Koprivnica, Opatička 3, OIB: 97326283154 i drugotuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 da solidarno isplate tužitelju Milivoju Mrkociju, Zagreb, Grge Novaka 1, OIB: 08526505791 iznos od 4.400.000,00 kn (slovima: četirimilijunačetiristotisuća) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 17. ožujka 2007. pa do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od petnaest dana.“

U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tužitelju naknaditi prvotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 330.000,00 kn u roku od 8 dana, dok je u točki III. izreke odbio kao neosnovan prvotuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.750,00 kn. U točki IV. presude prvostupanjski je sud naložio tužitelju naknaditi drugotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 308.000,00 kn u roku od osam dana, te je odbio kao neosnovan u cijelosti tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 297.500,00 kn.

Prvostupanjski sud je tako odlučio o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na isplatu iznosa od 4,400.000,00 kn, koji tužitelj potražuje od tuženika na ime naknade štete, koja mu je prema njegovim tvrdnjama nastala protupravnim oduzimanjem 2.000 dionica Podravske banke d.d., Koprivnica, koje su u trenutku preknjižbe, koju je izvršila tadašnja Središnja depozitarna agencija d.d., Zagreb (dalje: SDA) po nalogu Hanfe, imale tržišnu vrijednost 2.200,00 kn. Tužitelj navodi da je te dionice valjanim nenaplatnim pravnim poslom stekao od svoje majke, pa navodi da nije bilo mjesta oduzimanja dionica njemu zbog utvrđenih nepravilnosti u postupku dokapitalizacije. Prvostupanjski sud je ocijenio da se nisu ispunile sve kumulativno propisane pretpostavke za naknadu štete u smislu odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO). Prvotuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije prihvatio je jer on uopće nije sudjelovao u postupku oduzimanja tužitelju dionica, budući da je to izvršila SDA na temelju naloga Hanfe, sadržanog u pravomoćnom rješenju koje je doneseno u upravnom postupku. Prvostupanjski sud je u odnosu na pitanje drugotuženikove odgovornosti za štetu ocijenio da nema nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave, kao jedne od pretpostavki

Ref. 62 Pž-2173/2014-2

odgovornosti za štetu, kao ni postojanja štete i adekvatne uzročne veze između postupanja njezinih tijela i nastale štete. Prvostupanjski je sud također napomenuo da je i tužitelj na određen način pridonio nastanku eventualne štete, jer je propustio iskoristiti svoje pravo sudjelovanja u ponovljenom postupku dokapitalizacije u kojemu je imao prilike upisati ponovno predmetne dionice, a u odnosu na pitanje postojanja same štete napomenuo je da nitko, pa ni tužitelj, ne bi smio steći korist proizašlu iz nezakonitog postupanja, pa tako nije mogao pretrpjeti štetu u vidu izmakle koristi zbog nemogućnosti trgovanja dionicama čije stjecanje je izvedeno iz nezakonitog postupanja tuženika, osobito imajući u vidu da je tužitelj u poništenom postupku dokapitalizacije, u ime svoje majke sudjelovao u nezakonito provedenom krugu uplate i upisa dionica, kada je na ime majke stekao upravo dionice koje mu je zatim majka prenijela nenaplatnim pravnim poslom.

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući je sadržajno u točkama I., II. i IV. izreke. U bitnom navodi da je tužitelj preknjižene dionice stekao nenaplatnim pravnim poslom od svoje majke, a ne u postupku dokapitalizacije (koja ih je, kao njegov prednik, stekla kao sudionik dokapitalizacije). Drži da ne može zbog toga što Upravni sud Republike Hrvatske nije poništio rješenje Hanfe njegova šteta ostati nenadoknađena. Nejasnim i kontradiktornim drži obrazloženje pobijane odluke u pogledu nepostojanja adekvatne uzročne veze. Navodi da je prvotuženik štetu mogao sanirati tako što bi pribavio odgovarajući broj dionica na tržištu, ali je umjesto toga uplaćeni novac vratio tužiteljevu predniku, a s tužiteljevim dionicama raspolagao kao da su njegove vlastite. Drži da je tuženik postupio i protivno odredbi čl. 217. Zakona o trgovačkim društvima, koja izrijekom zabranjuje da se dioničarima vrate uplaćeni ulozi. Drži da pojedinačni pravni akt ne može utjecati na valjanost ugovora ako to nije predviđeno samim ugovorom ili zakonom, a ugovorom sklopljenim između tužitelja i njegove majke nije predviđeno da je on sklopljen pod uvjetom, a posebno ne pod uvjetom da Hanfa donese ili ne donese pojedinačni upravni akt. Predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka.

Odgovor na žalbu podnio je prvotuženik, osporavajući žalbene navode, napominjući osobito da bi nepostupanjem po nalogu Hanfe činio prekršaj za koji je predviđena milijunska novčana kazna.

Odgovor na žalbu podnio je drugotuženik, osporavajući žalbene navode. Potražuje naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 44.000,00 kn. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj je sud ocijenio da je ona u pobijanom dijelu pravilna i zakonita, osim u pogledu dijela dosuđenih troškova, koji su tuženicima zbog pogrešne primjene materijalnog prava dosuđeni u previsokim iznosima.

Ref. 62 Pž-2173/2014-2

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u pobijanoj presudi, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz tužiteljevih žalbenih navoda proizlazi njegovo tumačenje prema kojemu bi sama činjenica da je on preknjižene dionice stekao naknadno, nenaplatnim prijenosom 4. siječnja 2007. od svoje majke (iako ih ona ranije jest stekla u postupku dokapitalizacije za koji je pravomoćno utvrđeno da nije bio pravilan i zakonit, i to tako što je tužitelj to učinio u njezino ime) onemogućavala da predmetne dionice budu preknjižene (u smislu da budu njemu "oduzete"). Prema ocjeni ovog suda takvo je tumačenje pogrešno, jer polazi od premise da sama činjenica promjene imatelja dionice izuzima sljednika od posljedica utvrđenih nepravilnosti u postupku dokapitalizacije. Prihvaćanjem takvog tužiteljeva tumačenja, koje u potpunosti zanemaruje i jedno od osnovnih pravnih načela da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ih je sam imao, omogućilo bi se izigravanje i zaobilaženje pravila čija je primjena dovela do odluke Hanfe. Naime, ako je tužiteljeva majka kao prednik stekla predmetne dionice u postupku dokapitalizacije za koji je naknadno utvrđeno da zbog određenih nepravilnosti nije zakonit (prilikom održavanja drugog upisa i uplate dionica temeljem povećanja temeljnog kapitala prvotuženika održanog 16. prosinca 2007. ugroženi su položaj i interesi pojedinih sudionika na tržištu kapitala), ono što je u tom postupku stekla ne može postati pravovaljano stečeno samom činjenicom nenaplatnog prijenosa na drugu osobu, te se stoga ta druga osoba (koja je, usput rečeno, nesporno osobno sudjelovala u tom postupku i bezuspješno pokušavala u upravnom postupku ishoditi drugačiju odluku Hanfe) ne može ponašati kao netko tko je u takvu situaciju doveden bez svoje krivnje i postupajući u dobroj vjeri. Tužitelj u postupku nije dokazao da su ga tuženici na bilo koji način onemogućili da iste dionice on ili njegova majka steknu u ponovljenom postupku dokapitalizacije, niti je pojasnio zašto su to propustili učiniti.

Tužitelj pogrešno ukazuje na to da je prvotuženik postupio i protivno odredbi čl. 217. Zakona o trgovačkim društvima, koja izrijekom zabranjuje da se dioničarima vrate uplaćeni ulozi, jer u konkretnom slučaju povrat uplaćenih uloga je posljedica specifičnoga slučaja koji se sastoji u tome da je čitav postupak dokapitalizacije bio nezakonit (što znači da je bilo nezakonito i upisivanje dodatnih dionica u tom postupku), slijedom čega je državno nadzorno tijelo naložilo preknjižbu dionica (a po tom nalogu tuženik je bio dužan postupiti pod prijetnjom visoke novčane kazne). Navedena odredba čl. 217. ZTD-a uopće se ne odnosi na konkretnu situaciju, jer je svrha te odredbe nešto sasvim drugo (načelo očuvanja temeljnog kapitala i zaštita vjerovnika društva u redovnim situacijama). Slijedom toga u konkretnom slučaju izostao je element protupravnog postupanja tuženika koji predstavlja jednu od kumulativno propisanih pretpostavki za naknadu štete.

Stoga žalbenim navodima tužitelj nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u pogledu glavne stvari, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke presude ovog suda.

Prvostupanjski je sud prilikom dosuđivanja dijela troškova tuženicima pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. određene zatražene iznose dosudio je tuženicima neosnovano ili u suviše visokom iznosu.

Ref. 62 Pž-2173/2014-2

Iz uvida u obrazloženje prvostupanjske odluke proizlazi da je prvotuženiku dosuđen parnični trošak koji se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku-odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 44.000,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), za zastupanje na ročištu 29. travnja 2010., 6. lipnja 2013. i 10. prosinca 2013. iznos od po 44.000,00 kn, (Tbr. 9/1 Tarife), za sastav podneska od 22. travnja 2010., iznos od 44.000,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav odgovora na žalbu 22. listopada 2010. iznos od 44.000,00 kn (Tbr.8/1 Tarife), uz pripadajući PDV od 25% u iznosu od 66.000,00 kn (Tbr. 42 tarife), što ukupno iznosi 330.000,00 kn, dok prvotuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 25. svibnja 2010. u iznosu od 11.000,00 kn, kao ni pripadajući PDV od 25 % iz razloga što se navedeni podnesak ne nalazi u spisu.

Prema ocjeni ovog suda prvotuženik je neosnovano zatražio naknadu iznosa od 44.000,00 kn za sastav podneska od 22. travnja 2010., jer iz uvida u navedeni podnesak proizlazi da je sadržajno riječ o istim navodima koje je prvotuženik isticao ili mogao isticati na ročištu održanom 29. travnja 2010., za koje je prvotuženiku priznata naknada u punom iznosu. Prema ocjeni ovog suda prvotuženik je neosnovano zatražio i naknadu iznosa od 44.000,00 kn za sastav odgovora na žalbu 22. listopada 2010., jer odgovor na žalbu prema ocjeni ovog suda ne predstavlja radnju koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Prvotuženik je također neosnovano zatražio iznose PDV-a 25% na navedene iznose (ukupno 22.000,00 kn), kao i dio PDV-a po stopi koja na opravdano dosuđene troškove premašuje iznos stope PDV-a koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja tih radnji (odgovor na tužbu podnesen je 19. veljače 2010., a prvo ročište održano je 29. travnja 2010., kada je stopa PDV-a iznosila 23%, što znači da je pripadajući PDV uz troškove za navedeno 10.120,00 kn po podnesku/radnji, a ne 11.000,00 kn, tj. neosnovano je zatražen iznos PDV-a od 880,00 kn po podnesku/radnji). Stoga je pobijanu odluku o trošku dosuđenog prvotuženiku valjalo potvrditi za iznos od 218.240,00 kn, a preinačiti i odbiti za iznos od 111.760,00 kn.

Iz uvida u obrazloženje prvostupanjske odluke proizlazi da je drugotuženiku dosuđen parnični trošak koji se odnosi na zastupanje tužitelja po državnom odvjetništvu i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 44.000,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), za zastupanje na ročištu 29. travnja 2010., 6. lipnja 2013. i 10. prosinca 2013. iznos od po 44.000,00 kn, (Tbr. 9/1 Tarife), za sastav podneska od 11. svibnja 2010., 4. srpnja 2011. i 25. listopada 2013. iznos od po 44.000,00 kn (Tbr. 8/1 Tarife), što ukupno iznosi 308.000,00 kn.

Prema ocjeni ovog suda drugotuženik je neosnovano zatražio naknadu iznosa od 44.000,00 kn za sastav podneska od 11. svibnja 2010., jer iz uvida u navedeni podnesak proizlazi da je sadržajno riječ o navodima koje je drugotuženik mogao isticati na ročištu održanom 29. travnja 2010., za koje je drugotuženiku priznata naknada u punom iznosu. Prema ocjeni ovog suda drugotuženiku je neosnovano dosuđena i naknada u iznosu od 43.500,00 kn za sastav podneska od 4. srpnja 2011., jer se prema ocjeni ovog suda navedeni podnesak može podvesti samo pod "ostale podneske" iz Tbr. 8/3 Tarife, za koji mu je bilo moguće dosuditi samo trošak od 500,00 kn. Prema ocjeni ovog suda drugotuženik je neosnovano zatražio i naknadu iznosa od 44.000,00 kn za sastav podneska od 25. listopada 2013. (list 191.), jer se taj podnesak ne može podvesti pod Tbr. 8/1 Tarife, budući da se ovdje ne radi o očitovanju na nalaze i mišljenja vještaka, nego o paušalnom "neprotivljenju" nalazu i mišljenju vještaka. Stoga je pobijanu odluku o trošku dosuđenog drugotuženiku valjalo potvrditi za iznos od 176.500,00 kn, a preinačiti i odbiti za iznos od 131.500,00 kn.

Ref. 62 Pž-2173/2014-2

Zbog toga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke presude ovog suda.

Kako drugotuženikov odgovor na žalbu prema ocjeni ovog suda ne predstavlja radnju koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke presude ovog suda.

U Zagrebu 12. srpnja 2017.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

DR. SC. SRĐAN ŠIMAC, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik

BRANKICA CURMAN