I Kž-1136/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1136/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Kocijančić Erike, Primorac Vladimira i dr. Novoselec Petra, kao članova vijeća i sudske savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. J.S. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, u vezi s čl. 19. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 1. prosinca 1993. K- 30/93, u sjednici održanoj 14. srpnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske D.T.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženog J.S. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom Okružnog suda u Karlovcu oglašen je krivim opt. J.S. zbog kriv. djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, te je na temelju čl. 34. st. 1. KZRH, a uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP optuženiku je naloženo da nadoknadi troškove krivičnog postupka kako je to precizirano u izreci, dok je oštećenica na temelju čl. 100. st. 2. ZKP upućena s imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik J.S. putem branitelja odvjetnika Ž.Z. iz K. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, na l. 360. st. 2. ZKP pismeno predlaže da se žalba optuženika kao neosnovana odbije. temelju č

Žalba nije osnovana.

Ne stoji tvrdnja žalitelja da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka jer da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Žalitelj ne navodi o kojim to odlučnim činjenicama pobijana presuda ne bi imala razloga.

Ispitujući povodom ovog prigovora prvostupanjsku presudu ovaj je sud, a suprotno tom prigovoru, našao opširne i sveobuhvatne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa je iznesena žalbena tvrdnja netočna. Ni ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, a povodom podnesene žalbe, ovaj sud nije uočio apsolutno bitne postupovne povrede iz čl. 366.

st.

1. toč.

1. ZKP,

na

koje

pazi

povodom žalbe.

Pogrešnim smatra žalitelj utvrđenje suda prvog stupnja da je on postupkom koji mu se inkriminira i za koji je oglašen krivim pristao da oštećenicu liši života. Pri tome polazi od osporavanja mišljenja liječnika sudske medicine i na tom mišljenju zasnovanog utvrđenja pobijane presude da je prijelom kosti lubanje, koji je optuženik nesporno zadao udarcem kolca po glavi oštećenici, teška i po život opasna tjelesna povreda, pa ako je ta povreda samo teška, a kako to tvrdi žalitelj, onda smatra da nije bilo mjesta zaključku o pristajanju na lišenje života, a to tim više što je oštećenicu mogao i dalje tući da ju je htio ubiti, no on ju je prestao tući kada je zamijetio da ju je dovoljno istukao da bi mu ona prestala prkositi.

Suprotno navedenom, sud je prvog stupnja utvrdio pouzdano da je optuženik zadao oštećenici udarcem kolcem pored niza lakih i tri teške tjelesne ozljede, a što zapravo žalitelj i ne osporava, ali i tešku i po život opasnu tjelesnu povredu u vidu prijeloma kosti lubanje, što se žalbom osporava, kako je to izneseno, te da je tako postupio svjestan da oštećenicu može lišiti života i da je na tu posljedicu i pristao.

Utvrđenje da je prijelom kosti bila ne samo teška, nego teška i po život opasna ozljeda, utvrdio je sud prvog stupnja na temelju mišljenja liječnika vještaka specijaliste kirurga, dr. P.D., čije mišljenje nije dovedeno u dvojbu žalbenim navodima da je vještak takvu kvalifikaciju ozljede dao zbog mogućnosti komplikacija kao što su upala sinusa, nosa i ždrijela, a koje su upale bezazlene i ne opravdavaju mišljenje o težini povrede.

Iz zapisnika o saslušanju imenovanog vještaka na glavnoj raspravi proizlazi da je prijelom lubanje dug oko 10 cm, a proteže se od tjemena lijevo i ide prema sredini čeono, te se širi prema naprijed i u bazi lubanje, pri čemu vještak smatra da je taj prijelom opasna tjelesna povreda zbog toga što zadire u bazu lubanje, jer kod takvih povreda u svim fazama e su razne promjene u liječenja (u vrijeme nanošenja, u ranom i u kasnom liječenju) moguć

prvom redu upale - iz sinusa, nosa, ždrijela i slično. Prema tome, vještak ne vezuje kvalifikaciju ozljede mogućnošću upala u sinusima, nosu, ždrijelu i slično, nego mogućnošću infekcija koje bi se razvile prijenosom infekta iz navedenih organa (sinusa, nosa, ždrijela i slično), misleći očito na mogućnost infekcije mozga, dok optuženik ovakvo mišljenje očito krivo interpretira, pa onda i neosnovano pobija ovu kvalifikaciju. Kako je ova osporavana činjenica o zadavanju teške i po život opasne tjelesne povrede ispravna, a nije sporno da je optuženik više puta udario kolcem širokim 4 cm i dugim 160 cm oštećenicu, i to udarcima srednjeg do jakog intenziteta, te da joj je zadao uz ovu tešku i po život opasnu ozljedu više lakih povreda po tijelu i tri teške tjelesne ozljede - prijelom druge i pete metakarpalne kosti na desnoj šaci i četvrte metakarpalne kosti na lijevoj šaci, onda je opravdan pobijani zaključak da je optuženik bio svjestan da takvim svojim postupkom može oštećenicu lišiti života i da je na takvu posljedicu i pristao. Optuženik je uostalom sam priznao da je oštećenicu tukao "kuda je stigao i koliko je mogao", a prestao ju je tući tek onda kada je nju oblila krv. Budući da je to krvarenje bilo s područja glave, a jer je među ostalim ozljedama

I Kž 1136/93

optuženik zadao oštećenici lacerokontuznu ranu na glavi dugu 12 cm, činjenica što optuženik tada nije i dalje tukao oštećenicu ne dovodi u pitanje već navedeno utvrđenje o pristanku na posljedicu smrti, nego ukazuje jedino na to da je optuženik bio uvjeren da će ta posljedica, a s obzirom na krvarenje iz glave, ionako nastupiti. Prema tome, ne može se govoriti o dobrovoljnom odustanku, o kojem govori žalba.

Stoga niti je činjenično stanje u pogledu osporavanih činjenica utvrđeno pogrešno, a niti postoji povreda krivičnog zakona time što je utvrđeno ponašanje optuženika kvalificirano kao pokušaj ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, a ne kao krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZRH ili kao pokušaj ubojstva od kojega bi optuženik dobrovoljno odustao u smislu čl. 21. OKZRH, a za koje se kvalifikacije bez uporišta u utvrđenom činjeničnom stanju zalaže žalitelj. Zato je žalba podnesena iz tih žalbenih razloga neosnovana.

Nije osnovana ni žalba zbog odluke o kazni, jer kazna zatvora u trajanju od 2 godine na koju je optuženika osudio prvostupanjski sud nije prestroga.

Naprotiv, pri odmjeravanju te kazne sud je cijenio postojeće olakšavajuće okolnosti kao osobito olakšavajuće (visoka životna dob optuženika, iskreno držanje pred sudom, činjenica da su poremećeni obiteljski odnosi i krivnjom oštećenice), pa je neosnovan prigovor žalitelja da te okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja. Blažom se kaznom od one na koju je optuženika osudio sud prvog stupnja ne bi moglo očekivati ostvarenje zakonske svrhe kazne, zbog čega je valjalo odbiti i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji.

Slijedom izloženog odlučeno je o žalbi optuženika na temelju čl. 374. st. 1. ZKP kao u izreci.

U Zagrebu, 14. srpnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

mr. Horvatinović Ružica v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica

Klepac)