Supreme Court dismisses appeal against labor dismissal, ruling termination unlawful due to lack of union consultation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the employer's appeal against a final judgment ordering the reinstatement of a dismissed employee. The court found the dismissal unlawful because the employer failed to consult the workers' council before modifying job descriptions to remove the employee's position. Consequently, the court upheld the lower court's decision that the employment relationship remained valid and the employer must reinstate the worker.
Legislator headnote
AI generatedČl. 131. st. 1. i 5. Zakona o radu; Čl. 152. st. 11. Zakona o radu; Čl. 393. Zakona o parničnom postupku: An employer's unilateral modification of job descriptions without prior consultation with the workers' council renders such changes void, thereby invalidating dismissals based on the removal of the employee's position.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 555/04-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. D. iz D., koga zastupa E. P., odvjetnik u D., protiv tuženika D. p. d.o.o. D., koga zastupa G. G., odvjetnica u Z., radi pobijanja odluke o redovitom otkazu ugovora o radu i utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim i nezakonitim, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 4. ožujka 2004. godine, br. Gž-1288/03., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru od 6. lipnja 2003. godine, br. P-170/02., u sjednici održanoj dana 14. veljače 2006. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da nije dopušten ni zakonit otkaz ugovora o radu kojeg je tužitelju dala tuženica odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 20. listopada 1999. godine i da radni odnos nije prestao i naloženo tuženici da tužitelja vrati na posao na dosadašnje radno mjesto komercijalnog direktora, odnosno radno mjesto savjetnika za financije marketing i kadrove, odnosno radno mjesto rukovoditelj prodaje pod rednim brojem 41, odnosno drugo radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi tužitelja. Naloženo je također tuženiku da tužitelju isplati plaću za mjesec travanj od 14. do konca tog mjeseca iznos od 10.408,95 kn sa kamatom obračunatom po stopi od 18% do 15. svibnja 2000. godine do isplate, te za mjesec lipanj 2000. godine do mjeseca veljače 2003. godine iznos od po 20.816,19 kn mjesečno sa kamatom obračunatom po stopi od 18% godišnje počev od 15. idućeg mjeseca do isplate sve do mjeseca svibnja 2002. godine, a nakon toga po stopi od 15% godišnje i da na ime nadoknade parničnog troška plati tužitelju iznos od 79.165,00 kn. Odlučujući o žalbi tuženika sud drugog stupnja je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja u st. I. toč. 1. i 3. i u st. II. izreke - odluka o parničnom trošku, a preinačio presudu suda prvog stupnja u st. I. toč. 2. izreke, tako da je tuženik dužan tužitelja vratiti na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi tužitelja, te je odbijen kao neosnovan dio zahtjeva iz st. I. toč. 2. kojim se naređuje tuženiku da tužitelja vrati na dosadašnje radno mjesto komercijalnog direktora, odnosno savjetnika za financije marketing i kadrove, te rukovoditelja prodaje pod rednim brojem 41.
Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se odluči u skladu s revizijskim navodima.
Tužitelj je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se izjavljena revizija odbije kao neosnovana.
Nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP), pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.
U pobijanoj presudi nema takvih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, koja je posebno istaknuta u reviziji.
Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj dana 30. prosinca 1994. godine, zaključio ugovor o radu sa tuženikom na neodređeno vrijeme za radno mjesto pomoćnika direktora,
- da je dana 8. travnja 1995. godine, održana skupština tuženika kojom prilikom se dioničko društvo preoblikovalo iz dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću, te je izabrana uprava društva koja se sastojala od pet članova, a za jednog od članova izabran je tužitelj kojem je povjereno da radi poslove u svojstvu komercijalnog direktora, koje poslove je tužitelj i obavljao i zadržao plaću pomoćnika direktora,
- da je dana 25. rujna 1999. godine, održana skupština tuženog društva na kojoj je donesena odluka o opozivu tužitelja iz uprave društva, te je imenovana nova uprava društva od koje je jedan član preuzeo poslove komercijalnog direktora koje je do opoziva obavljao tužitelj,
- da je tuženik dana 20. listopada 1999. godine, donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju pozivom na odredbu čl. 106. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95, pročišćeni tekst 137/04 – dalje ZR) jer da ga kao diplomiranog ekonomista ne može zaposliti na nekim drugim poslovima.
U postupku je pouzdano utvrđeno da je tuženik nakon opoziva tužitelja kao člana uprave društva 25. rujna 1999. godine, mogao tužitelja kao diplomiranog ekonomista sa potrebnim radnim iskustvom zaposliti na slobodna radna mjesta rukovoditelja prodaje, te referenta prodaje II na kojim radnim mjestima nije bio zaposlen ni jedan radnik. Dana 5. listopada 1999. godine, donesene su izmjene i dopune Pravilnika o radu i kataloga poslova tuženog društva kojima su brisana iz popisa poslova i kataloga poslova upravo ona radna mjesta na kojima je mogao i trebao biti raspoređen tužitelj. Međutim, te izmjene i dopune u smislu čl. 152. st. 11. ZR su ništave, jer odluka tuženika kao poslodavca o tome donesena je protivno odredbama ZR. Tuženik, naime, nije proveo obavezno savjetovanje sa radničkim vijećem, jer o namjeravanoj odluci morao je radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke o sagledavanju njezina utjecaja na položaj radnika.
Ti se podaci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravovremeno, tako da mu se omogući da dade primjedbe i prijedloge, kako bi rezultat rasprave mogao utjecati na donošenje odluka.
To tužitelj nije učinio.
Prema odredbama čl. 131. st. 1. i 5. ZR o donošenju Pravilnika o radu poslodavac se mora savjetovati sa radničkim vijećem, u slučaju, na način i pod uvjetima propisanim ovim Zakonom, a Pravilnik o radu mijenja se i dopunjava na način propisan ovim Zakonom za njegovo donošenje.
Tuženik prema tome neosnovano ističe u reviziji da je sporna odluka o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu od 5. listopada 1999. godine, potpuno valjana.
Tuženik isto tako neosnovano ističe u reviziji da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kod obračuna zateznih kamata, jer da zatezna kamata od 1. srpnja 2002. godine iznosi 15%, a ne 18% kako to sud određuje u izreci pobijane presude.
Odluka o zateznim kamatama pravilno je donesena u izreci prvostupanjske presude koju je u tom dijelu potvrdio drugostupanjski sud.
Drugostupanjski sud je samo grješkom u pisanju u obrazloženju svoje presude prilikom citiranja izreke prvostupanjske presude propustio navesti da je zatezna kamata od 15. srpnja 2002. godine 15%, a ta grješka u pisanju obrazloženja pobijane presude nije od utjecaja na prava stranaka.
Sudovi su prema izloženom pravilno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da nije dopušten ni zakonit otkaz ugovora o radu i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.
Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija tuženika odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 14. veljače 2006.
Predsjednik vijeća:
Miljenka Vraničar, v.r.