Rev-1304/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1304/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Š. iz P., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. O., S. O. S. i M. V. iz P., protiv tuženih S. B. iz P., i N. R. iz P., oboje zastupane po punomoćniku I. K., odvjetniku iz P., radi utvrđenja ništavim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli broj Gž-2102/06-6 od 18. veljače 2008., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Puli broj P-2271/05-74 od 10. ožujka 2006., u sjednici održanoj 3. veljače 2010.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja te se preinačuju presuda Županijskog suda u Puli broj Gž-2102/06-6 od 18. veljače 2008. i presuda Općinskog suda u Puli broj P- 2271/05-74 od 10. ožujka 2006. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 20. listopada 1998. sklopljenog između pok. B. A. i pok. Š. O., i sudi:

Utvrđuje se ništavim ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen između pok. B. A. i pok. Š. O. dana 20. listopada 1998.

II. U ostalom dijelu revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je tražio utvrđenje ništavim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog između prednika tuženih B. A. i pok. Š. O. dana 20. listopada 1998. ili da se poništava predmetni ugovor ili da se isti raskida, te da su tuženi dužni tužitelju isplatiti ukupno 70.000,00 DEM sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 20. listopada 1998. pa do isplate. U toč. II. izreke prvostupanjske presude prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja da u ostavinsku imovinu iza pok. Š. O. se vraća dar učinjen predniku tuženih na osnovi ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 20. listopada 1998., koji važi kao darovni ugovor i to u odnosu na 30.677,51 EUR s pripadajućim kamatama u visini koje se na tu valutu isplaćuju na štedne uloge po viđenju, tekućim od 9. veljače 1999. pa do isplate, i to u ½ dijela radi namirenja nužnog dijela tužitelja, slijedom čega se nalaže tuženima da tužitelju isplate iznos od 15.338,75 EUR s pripadajućim kamatama u visini koje se na tu valutu isplaćuju na štedne uloge po viđenju, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate. Pod toč. II. prvostupanjske presude odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata 113.035,50 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i isplata zakonskih zateznih kamata na iznos od 15.338,75 EUR koje teku od 20. listopada 1998. do 9. veljače 1999. U toč. III. izreke prvostupanjske presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na st. I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim, odnosno poništenje ili raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 20. listopada 1998. kao i na povrat iznosa od 70.000,00 DEM koji je bio predmet tog ugovora. Drugostupanjski sud je rješenjem ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na st. 2. i st. 3. izreke prvostupanjske presude i u tom dijelu vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na st. 1. izreke prvostupanjske presude, reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da revizijski sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude u odnosu na pobijani dio na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Tuženi nisu dostavili odgovor na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim ili poništenje ili raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog između prednika stranaka 20. listopada 2008., a slijedom toga zahtjev tužitelja da mu tuženi isplate 70.000,00 DEM koji su bili predmet navedenog ugovora.

U revizijskog fazi postupka sporno je da li su ispunjene pretpostavke za valjanost spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kao ugovora o darovanju.

U postupku je utvrđeno:

- da su pok. O. Š. kao primatelj uzdržavanja i pok. A. B. kao davatelj uzdržavanja sklopili ugovor o dosmrtnom uzdržavanju 20. listopada 1998., kojim je pok. O. Š. dala u vlasništvo A. B. mali televizor i iznos od 60.000,00 DEM dobiven od prodaje kuće u Z., a A. B. se obvezao brinuti o njoj, pružati joj svu potrebnu njegu i pomoć, a posebice u bolesti, te nakon smrti sahraniti,

- da su u vrijeme sklapanja navedenog ugovora stranke iz ugovora bile smještene u domu umirovljenika u zajedničkoj sobi u kojoj su zajedno živjeli od mjeseca rujna 1998.,

- da je pok. majka tužitelja imala u domu umirovljenika svu potrebnu skrb i njegu predviđenu u takvim prilikama, te da je podmirivala troškove doma iz svoje mirovine te iz sredstava tužitelja,

- da je u vrijeme sklapanja ugovora pok. primateljica uzdržavanja imala 77 godina te dijagnosticiran rak pluća u veljači 1998.,

- da je primateljica uzdržavanja u trenutku sklapanja navedenog ugovora imala već uznapredovalu fazu raka pluća pri čemu je odbijala radikalne metode liječenja, a što je sve bilo poznato njoj kao i A. B.,

- da je primateljica uzdržavanja umrla protekom manje od četiri mjeseca od sklapanja navedenog ugovora, pri čemu nakon 1. listopada 2008. nije više izlazila iz sobe i odbijala je kemoterapiju,

- da je primateljica uzdržavanja u trenutku sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bila sposobna za rasuđivanje te da nije bilo mana volje na strani tužiteljice.

Obzirom na tako utvrđene odlučne činjenice nižestupanjski sudovi su zaključili da tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavosti, poništenja ili raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i isplate novca koji je bio predmet ugovora nije osnovan, jer da se u konkretnom slučaju radi zapravo o darovnom ugovoru iz paragrafa 940 bivšeg OGZ koji se primjenjuje kao pravno pravilo temeljem čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Narodne novine", broj 53/91) a koji darovni ugovor nije ništav, niti postoje pretpostavke za poništenje ili raskid istog ugovora.

Tužitelj u reviziji navodi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da je drugostupanjska presuda kontradiktorna i nejasna obzirom da su odlučne činjenice zapravo nesporne, a sudovi zanemaruju da je sporni ugovor ništav.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer obje nižestupanjske presude imaju valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama, a sama činjenica što sudovi nisu utvrdili ništavim sporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, već pogrešne primjene materijalnog prava. Stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koji ističe revident nije osnovan.

Ovaj sud prihvaća u cijelosti zaključak nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, već o ugovoru o darovanju sukladno paragrafu 940. bivšeg OGZ. Naime, u postupku je utvrđeno da u trenutku sklapanja spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju pok. Š. O. zapravo nije bila potrebna pomoć treće osobe, jer je sama i uz pomoć tužitelja imala dostatna sredstva za podmirenje troškova smještaja u domu umirovljenika, a s druge strane joj je u domu bila omogućena njega i skrb primjerena takvom smještaju. Također je primateljici uzdržavanja te davatelju uzdržavanja, bilo poznato i jasno da je primateljica uzdržavanja u trenutku sklapanja ugovora bila teško bolesna, te da odbija liječenje uznapredovalog karcinoma pluća. Stoga ne postoji element aleatornosti koji je nužan kod ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, a ne postoji niti potreba uzdržavanja.

Prema utvrđenim odlučnim činjenicama, ovaj sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o prividnom (simuliranom) ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, a koji udovoljava svim pretpostavkama za valjanost darovnog ugovora koji zapravo pokriva sporni ugovor. Prema čl. 66. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO), prividan ugovor nema učinka među ugovornim strankama, ali ako prividan ugovor pokriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost.

Međutim, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da sporni ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja darovni ugovor, te i ovaj sud u cijelosti prihvaća takvo pravno stajalište. To iz razloga jer je očigledno prava volja pok. O. Š. bila da daruje novac i stvari pok. A. B. s kojim je zapravo živjela u zajednici života u zajedničkoj sobi u domu umirovljenika, a što im je omogućeno na zajednički zahtjev. Kod toga je utvrđeno da ne postoji niti jedna pretpostavka za ništavost takvog ugovora u smislu čl. 103. ZOO ili pobojnost u smislu čl. 66. ZOO.

Pok. O. Š. bila je sposobna za rasuđivanje, ugovor nije sačinila pod prijetnjom ili zbog bilo koje druge mane volje, niti postoje razlozi za raskid takvog darovnog ugovora. Stoga je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju prividan ugovor i kao takav ništav, ali su ispunjeni uvjeti za pravovaljanost ugovora o darovanju iz paragrafa 940. OGZ, a sve temeljem čl. 106. ZOO. Činjenica što se prednik tuženih obvezao pomagati i njegovati tužiteljevu majku, ne mijenja karakter takvog ugovora da bi se on mogao smatrati naplatnim, jer prema paragrafu 940. OGZ moguće je izvršiti darovanje i u slučaju zasluga daroprimatelja odnosno kao njegovu osobitu nagradu. Stoga je djelomično valjalo preinačiti nižestupanjske presude i utvrditi da je sporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ništav.

Slijedom navedenog, obzirom da je djelomično osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je djelomično preinačiti nižestupanjske presude temeljem čl. 395. st. 1. ZPP, a u ostalom dijelu valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP, jer u tom dijelu nisu osnovani revizijski razlozi navedeni u reviziji.

U Zagrebu, 3. veljače 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.