I Kž-Us-110/2013-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 110/13-5

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. P. zbog kaznenih djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. R. P. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 12. srpnja 2013. broj K-Us-10/12, u sjednici održanoj dana 19. studenog 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. R. P. kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci je opt. R. P. proglasio krivim zbog dva kaznena djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisanih u izreci te presude, te mu po čl. 291. st. 1. KZ/11 utvrdio kazne zatvora u trajanju od po sedam mjeseci za svako djelo, a potom ga uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 zamijenjena mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora radom za opće dobro na slobodi na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Također je određeno da će, u slučaju da se opt. R. P. u roku iz čl. 55. st. 6. KZ/11 ne odazove pozivu tijela za probaciju ili ako mu poziv ne bude moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu ili ako ne dade pristanak na rad za opće dobro, započeti postupak izvršenja kazne na koju je optuženik osuđen. Nadalje, određeno je da će sud sud, ako opt. P. ne izvrši u cijelosti ili djelomično rad za opće dobro u roku koji odredi tijelo za probaciju, na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11 donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne na koju je optuženik osuđen u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

Na temelju čl. 77. KZ/11 od opt. R. P. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelima u iznosu od 200,00 kn i 35,00 Eura. Utvrđeno je da novčani iznos od

I Kž-Us 110/13-5

200,00 kn i 35,00 Eura predstavlja imovinu Republike Hrvatske, pa je naloženo opt. R. P. da Republici Hrvatskoj, u korist Državnog proračuna, uplati novčani iznos od 200,00 kn i novčani iznos od 35,00 Eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju na dan isplate, a sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je obvezan snositi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kn i troškove stalnog sudskog tumača za talijanski jezik A. R. G. u iznosu od 875,00 kn.

Protiv te presude pravovremeno je podnio žalbu opt. R. P. po braniteljici R. S., odvjetnici iz R.. U žalbi naznačuje sve žalbene osnove, a predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu podnio je Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, uz prijedlog da se pobijana presuda potvrdi.

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Optuženi R. P. smatra da je prvostupanjski sud počinio više bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, i to iz čl. 468. st. 1. toč. 9. i 11. i st. 2. ZKP/08.

Kao prvo, navodi da je izmjenom činjeničnog opisa koju je prvostupanjski sud učinio, došlo do prekoračenja optužbe, jer se po ocjeni žalitelja presuda ne odnosi na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, donosno na raspravi izmijenjenoj optužnici.

Uvidom u spis utvrđeno je da je USKOK inicijalno optužio R. P. zbog dva kaznena djela protiv službene dužnosti, primanja mita, iz čl. 347. st. 1. KZ/11, ali je na raspravnom ročištu od 27. lipnja 2013. (l. 150 spisa) izmijenio činjenični i pravni opis i pravnu kvalifikaciju terećenih djela, označujući inkriminacije kao kaznena djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11. Prvostupanjski sud je, proglašavajući optuženika krivim po tako izmijenjenoj optužnici, u činjenični opis inkriminacije pod toč. 1. dodao tekst „tako da će mu naplatiti kaznu kao da nije bio vezan sigurnosnim pojasom na suvozačevom mjestu“, koji je umetnuo nakon dijela inkriminacije u kojoj se opisuje postupak optuženika nakon zaustavljanja F. D. i utvrđivanja da je D. počinio prometne prekršaje iz čl. 49. st. 4. i čl. 216. st. 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08), te konstatacije da je nakon toga optuženiku F. D. ponudio da to riješe jednostavnije i brže. Opisanim postupkom prvostupanjski sud nije, kako to pogrešno drži žalitelj, prekoračio optužbu, jer je samo tijek odvijanja inkriminiranog događaja detaljnije opisao, a sukladno onom što je utvrdio izvođenjem dokaza, ostajući u okvirima po USKOK-u izmijenjenih pravnog opisa i zakonske kvalifikacije inkriminacije. Da se radi samo o preciziranju tog zbivanja potvrđuje i preostali tekst inkriminacije, u koji prvostupanjski sud nije zadirao, a prema kojem optuženik za primljeni iznos novca nije izdao potvrdu ili račun za

I Kž-Us 110/13-5

naplaćenu kaznu, što podrazumijeva da je prijedlog optuženika obuhvaćao upravo naplaćivanje kazne.

Nadalje, optuženik navodi da je ispuštanjem iz činjeničnog opisa inkriminacije navoda svjedoka F. D. kako je smatrao da se s optuženikom dogovorio da će mu umjesto novčane kazne za utvrđene prekršaje naplatiti samo prekršajnu kaznu za pojas i da je time riješen problem, a da se nemalo iznenadio primivši na kućnu adresu novčanu kaznu za opisane prekršaje i zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom, izreka presude ostala u proturječju sa sadržajem izjava danim u postupku. No, na opisani način nije ostvarena označena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Naime, očito je da optuženik smjera na jedan od vidova bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, koji egzistira onda kada o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a koji neopravdano pokušava povezati sa drugim vidom istovrsne povrede koji se odnosi na izreku presude. Nepotrebno je u izreku presude (činjenični opis određenog kaznenog djela) unositi čitav iskaz određene osobe, neovisno o njezinoj ulozi u tom djelu. Činjenični opis inkriminacije mora sadržavati samo one detalje iz takvog iskaza kojima se ostvaruju bitna obilježja pojedinog kaznenog djela, a to je u ovom predmetu učinjeno. Preostali dio iskaza takve osobe reproducira se po potrebi, kao što je i u ovom slučaju učinjeno, u obrazloženju presude. Razlozi kojima prvostupanjski sud u pobijanoj presudi objašnjava svoja utvrđenja, a koji počivaju na prihvaćenom iskazu svjedoka F. D. nisu ni u kakvom proturječju sa zapisnikom o ispitivanju svjedoka F. D.

Najzad, optuženik prigovara da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, smatrajući takvima iskaze svjedoka E. P. i F. G. te zapisnike o prepoznavanju po tim svjedocima, ističući da u tekstu zapisnika o ispitivanju ovih svjedoka i zapisnika o prepoznavanju nije zabilježena pouka iz čl. 8. st. 3. ZKP/08. Međutim, optuženik je istovjetnom primjedbom na optužnom vijeću postupka predložio izdvajanje tih zapisnika iz spisa predmeta, ali je takav prijedlog odbijen rješenjem prvostupanjskog suda od 05. listopada 2012. broj KOV-Us-12/23, a žalbu optuženika podnesenu protiv tog rješenja odbio je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 13. studenog 2012. broj I Kž-Us-101/12 (l. 79 i 80), pa se žalitelj upućuje na obrazloženje tog rješenja, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

Ostali navodi žalbe kojima se nastoji obrazložiti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 predstavljaju zapravo razloge za žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o kojima se govori nastavno u ovoj presudi.

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena neka bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

Konkretizirajući povrede kaznenog zakona na koje se poziva, žalitelj navodi tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, odnosno onu koja proizlazi iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Sugerira da bi pravilnom ocjenom izvedenih dokaza koji se odnose na toč. 2. izreke bilo utvrđeno kako je optuženik eventualno počinio kazneno djelo pronevjere iz čl. 345. st. 2. KZ/11. Na te primjedbe biti će odgovoreno u dijelu ove odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž-Us 110/13-5

Optuženi R. P. pobija ispravnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na oba djela.

U pogledu djela pod toč. 1. smatra da je prvostupanjski sud neopravdano povjerovao svjedoku F. D., čiju vjerodostojnost smatra upitnom, ističući da se radi o maloljetniku koji je kritične zgode bez znanja roditelja uzeo očevo vozilo, svjesno ušao u prometne prekršaje, te nakon incidenta s optuženikom sve to zatajio roditeljima, da bi o tome nešto rekao tek po zaprimanju prekršajne kazne, kada je očito bio motiviran nastojanjem da izbjegne sankcije kod kuće.

Međutim, optuženik svjesno prešućuje da je iskaz svjedoka F. D. podudaran kontrolnim dokazima (i to pribavljenim podacima o transakcijama učinjenim na bankomatu inkriminiranog i idućeg dana). Kako se vrijeme podizanja gotovine s bankomata poklapa s vremenom odnosne intervencije koje je i sam optuženik naznačio u izvješću predanom po završenoj smjeni, to je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda isključeno da je svjedok naknadno prilagođavao verziju događaja. Osim toga, opravdano je prvostupanjski sud znakovitim cijenio podatak da je u izvješću za dan 26/27. ožujka 2011. jedino predmetni događaj upisan na kraju, što nije u skladu s redoslijedom (kronologijom) optuženikovih intervencija i poduzetih službenih radnji obavljenih toga dana. Stoga se prvostupanjski sud u takvim okolnostima opravdano nije upuštao u utvrđivanje razloga zbog kojeg se optuženik naknadno odlučio ne pridržavati dogovora s F. D., nego je, suprotno tomu, podnio dana 27. ožujka 2011. izvješće o utvrđenim prometnim prekršajima F. D., što je rezultiralo podizanjem optužnog prijedloga PP C. protiv D. pred Prekršajnim sudom u Crikvenici.

Što se tiče djela pod toč. 2.) izreke pobijane presude, optuženik navodi da su svjedoci E. P. i F. G. na raspravi izjavili da su platili kaznu, ali da im je zasmetalo što za to od optuženika nisu dobili potvrdu, zbog čega su se idućeg dana požalili recepcionerki autokampa tražeći telefon ili email adresu riječke policije kako bi napisali prigovor na takvo postupanje optuženika, iz čega je vidljivo da nisu imali namjeru podnositi prijavu. No, za opstojnost ovog kaznenog djela irelevantno je kakvu su namjeru imali spomenuti svjedoci, odnosno jesu li prijavu podnijeli oni ili recepcionarka.

Žalitelj kritizira i vjerodostojnost iskaza svjedoka E. P. i F. G., navodeći da oni nisu dosljedni u pogledu vremena zbivanja i razloga prijavljivanja, tvrdeći da je sud prvog stupnja spomenutim svjedocima usprkos tome neopravdano povjerovao. Ovaj drugostupanjski sud razmotrio je iskaze spomenutih svjedoka, te je uočeno da se njihovi iskazu u potpunosti međusobno podudaraju, a dinamika zbivanja iskaza po tim svjedocima odgovara i činjeničnom opisu događaja. Jedina nepodudarnost odnosi se na točno vrijeme odvijanja ovog incidenta, o čemu se prvostupanjski sud očitovao u obrazloženju pobijane presude, posvećujući tome čitav jedan odlomak (na l. 10 prvostupanjske presude). Razloge kojima objašnjava tu nedosljednost prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, nalazeći ih logičnima, uvjerljivima i životnima, pa se žalitelj na njih u cijelosti upućuje.

Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Optuženik je u žalbi naznačio i da prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni i troškovima postupka, ali te žalbene osnove nije obrazložio niti konkretizirao.

I Kž-Us 110/13-5

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, koje su od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne u ovom slučaju. Po ocjeni ovog suda, sve te okolnosti, uzimajući u obzir težinu počinjenih djela i njihov značaj, kao i ličnost optuženika, u adekvatnoj su mjeri došle do izražaja u pojedinačno utvrđenim kaznama zatvora u trajanju od po sedam mjeseci za svako od počinjenih kaznenih djela, a jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine odmjerena je sukladno kriterijima iz odredbe čl. 51. st. 1. KZ/11, te nema mjesta odmjeravanju ni pojedinačnih ni jedinstvene kazne zatvora u kraćem trajanju, posebno respektira li se da je optuženiku izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora prvostupanjski sud zamijenio na temelju čl. 55. KZ/11 radom za opće dobro.

Iako je optuženik uvodno naznačio da se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, tu žalbenu osnovu nije obrazložio, a presudu u tom dijelu ovaj drugostupanjski sud ne ispituje po službenoj dužnosti.

U skladu s obvezom iz čl. 478. ZKP/08 ispitana je pobijana presuda i u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi, pri čemu je ovaj drugostupanjski sud utvrdio da je ta mjera izrečena u cijelosti sukladno zakonu.

Slijedom iznesenog, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

Zagreb, 19. studenog 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.