Appeal dismissed as new facts regarding prior disciplinary actions did not justify reopening a concluded labor dispute case.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment awarding damages for workplace injury. The plaintiff argued that new facts, specifically knowledge of prior disciplinary actions against similar employees, should have led to a more favorable outcome in the original proceedings. The court held that since the plaintiff was unaware of these facts at the time of the incident and the original trial, they could not retroactively alter the established contribution to the damage.
Legislator headnote
AI generatedČl. 421. toč. 9. ZPP; Čl. 393. ZPP: An appeal based on newly discovered facts is inadmissible if those facts were unknown to the party at the time of the original proceedings and could not have influenced the outcome.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1542/1997-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Hautza, Miljenke Vraničar i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz S., koga zastupaju B. V. i V. V., odvjetnici u S., protiv tuženika "Hrvatske elektroprivrede" Zagreb, Pogon "Prijenos" iz Splita, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Splitu od 29. siječnja 1997. godine broj Gž-18/97 kojemu je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu od 19. studenog 1996. godine broj P- 2274/96, u sjednici održanoj dana 17. kolovoza 2000. godine,
r i j e š i o j e :
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom odlukom suda udruženog rada od 14. lipnja 1990. godine broj S-2339/89, te suda Udruženog rada Hrvatske od 7. studena 1990. godine broj Sž-3922/90.
Sud drugog stupnja potvrdio je rješenje suda prvoga stupnja.
Protiv rješenja suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje preinači u smislu navoda revizije ili da ukine oba rješenja sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Pravomoćnim odlukama sudova udruženog rada tužitelju je na teret tuženika dosuđena naknada materijalne i nematerijalne štete time da je tim presudama utvrđen doprinos tužitelja šteti u omjeru od 30%.
Tužitelj ustrajući u svojoj tvrdnji da nije doprinio šteti predložio je ponavljanje pravomoćno okončanog postupka iz razloga predviđenog u čl. 421. toč. 9. Zakona o parničnom postupku - ZPP tj. iz razloga što je saznao za nove činjenice na temelju kojih bi za njega mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice bile upotrijebljene u prijašnjem postupku.
Kao takvu činjenicu u svojem prijedlogu navodi okolnost da je on naknadno saznao da je tuženik, prije nego što se dogodio štetni događaj tj. konkretna nesreća na poslu, vodio stegovni postupak i izrekao stegovnu mjeru djelatnicima koji su odbili izvršenje radnog zadatka u sličnoj situaciji kao što je bila tužiteljeva tj. kada nisu bili osigurani svi potrebni uvjeti odnosno zaštitna oprema za izvršenje radnog zadatka bez opasnosti za zdravlje i život djelatnika.
Sudovi udruženog rada su našli doprinos tužitelja šteti u tome što prilikom izvršenja radnog zadatka nije koristio sva predviđena zaštitna sredstva i opremu odnosno što nije smio prihvatiti izvršenje konkretnog radnog zadatka ako mu je prijetila neposredna opasnost za život i zdravlje zbog toga što takva sredstva nisu bila osigurana.
Nedvojbeno je da tužitelj u vrijeme izvršenja konkretnog radnog zadatka nije znao za navedenu činjenicu vođenja stegovnog postupka protiv radnika koji su, po njegovoj tvrdnji, ranije odbili izvršenje radnog zadataka pod sličnim okolnostima.
Prema tome, ta činjenica nije mogla utjecati na njegovu odluku da obavi ili odbije obaviti konkretni radni zadatak kad on tada za nju nije znao, a pogotovo nije takva da bi da je on za nju znao u postupku pred sudovima udruženog rada, na temelju nje za njega mogla biti donijeta povoljnija odluka.
Stoga su sudovi nižega stupnja pravilno zaključili da ne postoje uvjeti za ponavljanje postupka predviđeni odredbom čl. 421. toč. 9. ZPP zbog čega su tužiteljev prijedlog kao neosnovan odbili.
Kako u postupku povodom tužiteljeva prijedloga nije došlo do povrede normi procesnog prava trebalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 17. kolovoza 2000. godine
Predsjednik vijeća:
Ilija Čuljat, v.r.