P-1257/2025-12 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-1257/25-12

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. lipnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, dana 03. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9013254884, sklopljenog dana 31. listopada 2007. između tuženika PBZ d.d. kao Banke i tužitelja ŽŠ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle točka 12.3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita;

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime isplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva , isplati iznos od 663,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2.11.2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po godišnjoj kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

sve to u roku 15 dana.“

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju ŽŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknaditi tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da vrijednost predmeta spora iznosi 1.990,83 eura.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 31. listopada 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9013254884, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 500.000,00 kuna, s time da je odredbom članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše do 7.000,00 kuna, koja naknada je naplaćena dana 02. studenog 2007. godine u iznosu od 5.000,00 kuna, dakle 1,00% od iznosa odobrenog kredita.

Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da su predmetni Ugovor o kreditu stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da tuženik prije i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao o navedenoj ugovornoj odredbi, već je bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“, a niti je tuženik tužitelju prezentirao koje to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da iste tužitelj mora naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji traži, pa je tom ugovornom odredbom suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza.

Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je ističući da je navedena ugovorna odredba nepoštena, jer je protivna prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, a posljedica ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja, jer je tuženik nepošten stjecatelj, tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu broj 9013254884 od 31. listopada 2007. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 663,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. studenog 2007. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, jer su neosnovani, s time da je prvenstveno istaknuo da prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora, s obzirom da se radi o sporu za isplatu iznosa od 663,61 eura, a tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.990,84 eura. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu izrijekom bilo dopušteno, odnosno uređeno zakonskim odredbama i to Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite, kao i odredbama Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju.

Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je odredbom članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu jasno i nedvosmisleno ugovoreno da će tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku za određene protučinidbe, o čemu je tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade. Dakle navedena ugovorna odredba je jasna, uočljiva i razumljiva te je omogućavala tužitelju da precizno odredi ekonomske posljedice te ugovorne odredbe, iz čega proizlazi da je ugovorna odredba transparentna, pa nije dopušteno ocjenjivati da li je ta ugovorna odredba poštena, o čemu je sudska praksa zauzela pravni stav, pa tako i Sud EU u odluci C-621/17.

Inače tuženik je prilikom obrade kreditnog zahtjeva imao određene troškove, kao što su razni operativni troškovi (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava), materijalne troškove (cijena uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenje energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI. HROK ili HZMO), zatim troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično).

Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da navedena ugovorna odredba niti nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s time da eventualno činjenica da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a o predmetnoj ugovornoj odredbi se pojedinačno pregovaralo, ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama, tim više što je riječ o visini od 1,00% vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da se tužitelj u ovom postupku ne može smatrati potrošačem, jer je iz odredbi predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo da je namjena kredita kupnja stambenog objekta, ali u tom objektu tužitelj je već ranije obavljao poslovnu djelatnost, koju obavlja i danas, s time da je tužiteljev obrt, koji ujedno i reklamira na brojnim portalima, registriran za djelatnost trgovine na malo obućom i proizvodima od kože, kao glavne djelatnosti te za djelatnost proizvodnje elektromotora, generatora i transformatora, proizvodnje opreme za distribuciju i kontrolu električne energije, proizvodnju motora i turbina, osim motora za zrakoplove i motorna vozila, kao i za trgovinu na malo rabljenom robom u specijaliziranim prodavaonicama.

Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno i prigovor zastare potraživanja predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9013254884 od 31. listopada 2007. godine (stranica 5-11 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (stranica 12 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 28-31, 43-50 i 57-86 spisa), u presliku izvatka iz obrtnog registra (stranica 39-40 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 42 spisa), u presliku povijesnog izvatka iz sudskog registra (stranica 51-55 spisa), u presliku reklame (stranica 56 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 92-93 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i tuženik dana 31. listopada 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 500.000,00 kuna, na rok otplate 360 mjeseci te uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno „Odluci banke o kreditiranju građana“ koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,88%. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, kao i činjenica da je tuženik dana 02. studenog 2007. godine naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 5.000,00 kuna, što je razvidno i iz preslike knjigovodstvene kartice (stranica 12 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1.

ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295.

Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2.

Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Isto tako bitno je naglasiti da je odredbom članka 3. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, što odgovara pojmu potrošača iz članka 2. Direktive 93/13/EEZ sukladno kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, pri čemu za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

8. Iskazu tužitelja (stranica 92-93 spisa) u dijelu kojim je istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje obiteljske kuće na adresi [adresa], u kojoj je živio s roditeljima, a koja je „otišla na bubanj, pa je prijetila opasnost da svi zajedno završe na cesti“, s time da prije sklapanja ugovora o kreditu nije bilo govora o plaćanju bilo kakve naknade, a niti je u tekstu ugovora o kreditu uočio odredbu o plaćanju naknade „bilo je tu puno papira i sve je bilo na brzinu“, da bi par mjeseci kasnije primijetio da mu je „skinut“ iznos od 5.000,00 kuna te su mu u banci tada rekli da je to „naknada, da oni to inače tako rade i da je u pitanju naknada u iznosu do 1,00 % od iznosa kredita“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Nastavno treba naglasiti dio iskaza tužitelja da je već 2001. godine osnovao svoj obrt naziva Elektromont servis i trgovina Rudolf Ovčariček, koji je imao sjedište na adresi ove nekretnine, a registriran je za popravak i održavanje strojeva i za trgovinu te je poslove tog obrta obavljao, a obavlja i danas, na adresi te nekretnine, točnije u radioni površine 200,00 m2, koja se nalazi pored ove kuće, u kojoj ima i „izložbeni prostor, prodaju obuće i elektromaterijala, što znači da kupci tamo dolaze i kupuju bilo obuću, bilo elektromaterijal“, s time da je u jednom periodu za obavljanje djelatnosti trgovine obućom uzeo u najam poslovni prostor u [adresa], na adresi [adresa], ali samo do 2014. godine, kada je zbog krize odustao od najma tog poslovnog prostora, pa i djelatnost trgovine obavlja u radioni, koja se nalazi pored ove obiteljske kuće, na adresi [adresa]. Isto tako treba napomenuti dio iskaza tužitelja da je i njegov otac, koji se također zove ŽŠ, na adresi ove nekretnine imao svoj obrt naziva Elektromontcommerce, koji je „osnovao 1989. ili 1990. godine.“, a prestao je s radom, misli „2002. godine“, dok je naprotiv riječ o trgovačkom društvu naziva Elektromontcommerce d.o.o., koje je osnovano 1995. godine, a brisano je iz sudskog registra nakon pravomoćnosti rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-332/032 od 24. lipnja 2005. godine o obustavi i zaključenju stečajnog postupka, a što je razvidno iz preslike povijesnog izvatka iz sudskog registra (stranica 51-55 spisa).

9. Imajući na umu da je sredstvima predmetnog kredita tužitelj kupio „stambeni objekt“, obiteljsku kuću na adresi [adresa], jer je, kao što je to istaknuo tužitelj ta obiteljska kuća, u kojoj je živio sa svojim roditeljima „otišla na bubanj, pa je prijetila opasnost da svi zajedno završe na cesti“, ali je, što treba posebno naglasiti, na adresi ove nekretnine, tužitelj već od ranije, točnije od 15. studenog 2001. godine imao registrirano sjedište svog obrta naziva Elektromont servis i trgovina Rudolf Ovčariček, koji obrt je i danas aktivan, što je razvidno iz presliku izvatka iz obrtnog registra (stranica 39-40 spisa), s time da je poslove tog obrta obavljao, a obavlja i danas, na toj adresi, točnije u radioni površine 200,00 m2, koja se nalazi pored te obiteljske kuće, u kojoj ima „izložbeni prostor, prodaju obuće i elektromaterijala, što znači da kupci tamo dolaze i kupuju bilo obuću, bilo elektromaterijal“, sud je utvrdio da tužitelj u smislu odredbe članka 3.

ZZP-a nema status potrošača, a što rezultira time da niti nije ovlašten zahtijevati utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, a niti dakako po toj osnovi ima pravo na bilo kakvu restituciju. Drugim riječima s obzirom da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, odnosno izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sud je stava da se tužitelj nikako ne može smatrati potrošačem, jer iako je kupnjom obiteljske kuće na adresi [adresa], u kojoj je živio s roditeljima „spasio obiteljski dom“, ujedno je „spasio“ i svoju obrtničku djelatnost, s obzirom da je na toj adresi već od 15. studenog 2001. godine imao registrirano sjedište svog obrta naziva Elektromont servis i trgovina Rudolf Ovčariček, pa je kupnjom ove nekretnine samo nastavio s poslovanjem svog obrta na adresi te nekretnine.

Inače stav je suda da se status potrošača ne bi trebao suviše restriktivno tumačiti, jer se pri definiranju statusa potrošača mora voditi računa da fizičke osobe koje sklapaju ugovore o kreditima, u trenutku sklapanja tih ugovora imaju namjeru sredstva tog kredita iskoristiti u potrošačke svrhe, primjerice kupiti nekretninu kojom rješavaju svoje stambeno pitanje, što i učine, ali se tijekom otplate kredita mogu promijeniti kako životne, tako i poslovne okolnosti, uslijed kojih na adresi te nekretnine registriraju svoje obrte ili trgovačka društva i poslove tog obrta ili trgovačkog društva počinju obavljati na toj adresi, pa se tada pri ocjeni da li ta fizička osoba ima status potrošača treba voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, posebice kada se, računajući od sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, na adresi te kupljene nekretnine počela obavljati djelatnost registriranog obrta ili trgovačkog društva.

Naprotiv tužitelj je sredstvima predmetnog kredita kupujući nekretninu, „obiteljsku kuću“ u kojoj je i ranije živio sa svojim roditeljima, ujedno „spasio“ i svoju obrtničku djelatnost, koju je već od registracije obrta 15. studenog 2001. godine obavljao na adresi te nekretnine, u radioni površine 200,00 m2, koja se nalazi pored te obiteljske kuće, u kojoj ima „izložbeni prostor, prodaju obuće i elektromaterijala, što znači da kupci tamo dolaze i kupuju bilo obuću, bilo elektromaterijal“, pa tužitelj nema, niti može imati status potrošača.

Konačno treba naglasiti da prema praksi Suda EU pojam potrošača iz Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, njegovu prirodu i svrhu, a ne samo subjektivan položaj te osobe, s obzirom da se ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, ali gospodarskim subjektom u okviru drugih transakcija, pa samo ugovori sklopljeni izvan svake profesionalne aktivnosti ili svrhe i neovisno o njoj i to samo s ciljem zadovoljenja privatnih, potrošačkih potreba pojedinca spadaju u pojam potrošača, koji upravo zbog toga imaju pravo na zaštitu kao „slabije stranke“, dok takva zaštita niti nije opravdana u slučaju ugovora čiji je predmet profesionalna djelatnost, profesionalna aktivnost, kojoj je cilj stjecanje financijske dobiti.

10. Slijedom navedenog, s obzirom da tužitelj dakle nije potrošač, to je sud ne ocjenjujući ujedno prigovor zastare potraživanja, temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 3. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 322. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 327. stavka 1. ZOO-a odbio kao neosnovan kako deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu od 31. listopada 2007. godine sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja tzv. ulazne naknade u visini od 1,00% od iznosa kredita tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 663,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. studenog 2007. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

11. S obzirom da je punomoćnik tuženika osporavao u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.990,84 eura kao previsoko određenu navodeći da se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 663,61 eura, sud je sukladno odredbi članka 40. stavka 4. ZPP-a u svezi s odredbom članka 35. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 37. ZPP-a utvrdio da vrijednost predmeta spora iznosi 1.990,83 eura. Naime deklaratornim tužbenim zahtjevom predloženo je utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što sukladno odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama predstavlja vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eura, dok je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražena isplata iznosa od 663,61 eura, a što ukupno iznosi 1.990,83 eura. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

12. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka odbio kao neosnovan, jer je tužitelj zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

13. Nastavno u odnosu na zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a tuženiku zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava podneska od 28. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 25. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 13. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) te 25% na ime PDV-a u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46.). Slijedom navedenog odučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

14. Naprotiv zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 16. travnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, usmjeren na nepotrebno povećanje troškova postupka, jer je tim podneskom punomoćnik tuženika dopunio navode odgovora na tužbu vezane uz status potrošača dostavljajući ujedno i dokumentaciju, što je naprotiv mogao i morao učiniti već u odgovoru na tužbu, a što rezultira time da tuženik niti ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, nego je dužan sam snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tuženika za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili nužni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a ujedno za tu parničnu radnju sasvim sigurno niti nije potrebno nikakvo stručno znanje, koje bi moglo opravdati taj trošak. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, dana 03. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 03. srpnja 2025. godine