Revr-465/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 465/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sessa člana vijeća, Jasenke Žapčić članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja F. P. iz K., …, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u Z., …, protiv tuženika A. R. – Z. d.d. iz Z., …, zastupanog po punomoćniku H. K., odvjetniku u Z., …, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gžr-1778/12-2 od 19. veljače 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. broj Pr-7137/10-25 od 18. srpnja 2012., u sjednici održanoj 29. srpnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gžr-1778/12- 2 od 19. veljače 2013., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom odluke o redovitom otkazu ugovora o radu tuženika od 8. rujna 2010. te za utvrđenje da radni odnos tužitelja na radnom mjestu "blagajnik naplate cestarine" nije prestao. Tom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje na posao na netom navedeno radno mjesto kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška. Konačno, tom presudom naloženo je tužitelju nadoknaditi tužitelju parnični trošak od 2.500,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava osnovanost te revizije.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suština predmeta spora ogleda se u pitanju dopuštenosti otkaza Ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju pisanom odlukom od 8. rujna 2010., odnosno u pitanju da li je tužitelj počinio povredu obaveza iz radnog odnosa radi koje mu je tuženik dao otkaz ugovora o radu.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i to na radnom mjestu "blagajnika naplate cestarine", a sve na temelju sklopljenog Ugovora o radu od 1. lipnja 2004. koji je izmijenjen aneksom od 1. srpnja 2004.,

- da je prije navedeni ugovor o radu i aneks tome ugovoru od strane tuženika otkazan Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 8. rujna 2010., i to iz razloga jer da je tužitelj korisnicima autoceste naplaćivao cijenu cestarine za duže dionice korištenja autoceste (što su ih oni stvarno i koristili), a u sustav naplate unio podatke kao da je riječ o korištenju kraćih dionica, pa je razliku novca protupravno zadržavao za sebe, a na štetu tuženika – čime je počinio tešku povredu obaveze iz radnog odnosa iz čl. 69. toč. 5. Pravilnika o radu tuženika,

- da je čl. 68. st. 1. Pravilnika o radu tuženika od 7. srpnja 2010., propisano da tuženik može redovito otkazati ugovor o radu radnicima koji učine tešku povredu iz radnog odnosa,

- da je čl. 69. toč. 6. netom navedenog Pravilnika o radu tuženika kao teška povreda iz radnog odnosa navedeno samovlasno otuđenje imovine i predmeta koji su u vlasništvu Društva, do vrijednosti 500,00 kn, te

- da je tužitelj na naplatnoj postaji D. prilikom naplate cestarine korisniku koji je sa vozilom ušao na autocestu na naplatnoj postaji Š. naplatio propisanu cestarinu od 171,00 kn, da je namjerno u obračunski sustav tuženika unio neistiniti podatak da bi taj korisnik sa vozilom na autocestu ušao u naplatnu postaju K. i da mu je za to naplaćena cestarina od 16,00 kn, te da je razliku od 155,00 kn prisvojio za sebe.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja nižestupanjski sudovi odbijajući predmetni tužbeni zahtjev tužitelja nisu počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP.

Niti prvostupanjska, a niti drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke prvostupanjske i drugostupanjske presude su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima o odlučnim činjenicama. Tako nižestupanjski sudovi ukazuju na dokaze koje su ocjenjivali zasebno kao i sve zajedno, ali i na rezultate cjelokupnog postupka na temelju kojih su utvrdili pravno odlučne činjenice. K tome, iz obrazloženja nižestupanjskih presuda vidljivo je da su nižestupanjski sudovi imali u vidu da je u konkretnom slučaju na tuženiku bio teret dokaza na okolnost da bi tužitelj kršio obaveze iz radog odnosa na prije naveden način (čl. 131. st. 3. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 149/09 – dalje: ZR).

Revizijski navodi tužitelja da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8., 221, i čl. 365. ZPP, sadržajno predstavljaju pokušaj revidiranja pobijane drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, takovi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redovit otkaz), ako radnik krši obaveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivenim ponašanjem radnika).

Kada je tužitelj namjerno u sustav naplate tuženika unio lažne podatke o korištenju autoceste i o naplati cestarine, te kada je za sebe zadržao razliku do stvarno naplaćene cestarine od 155,00 kn onda je evidentno da je tužitelj (radeći na povjerenim mu poslovima "blagajnika naplate cestarine") prekršio obavezu iz radnog odnosa (čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR i čl. 69. toč. 8. Pravilnika o radu tuženika), a koje kršenje i po ocjeni ovog revizijskog suda opravdava otkazivanje ugovora o radu redovitim otkazom. Naime, evidentno je da tuženik više ne može imati povjerenje u tužitelja da će on savjesno obavljati povjerene mu poslove naplate cestarine.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena predmetna revizija tužitelja, to je istu valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 29. srpnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.