Rev-2030/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2030/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Š. iz S. B., koja je zastupana po punomoćniku P. K. odvjetniku u S. B. protiv tuženika E. o. d.d. Z., Podružnica O., zastupan po Odvjetničkom društvu „G. i partneri“ u Z., radi naknade štete odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1153/10 od 27. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-1239/05 od 29. travnja 2010., u sjednici održanoj 11. studenoga 2015.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tužiteljica je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da joj tuženik na ime naknade štete, plati iznos od 40.000,00 kuna s kamatom i naknadi troškove parničnog postupka (točka I. izreke), te joj je naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.160,00 kuna (točka II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-1239/05 od 29. travnja 2010.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnijela tužiteljica na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju tužiteljice te nižestupanjske presude ukine i preinači na način da se u cijelosti usvoji tužba i tužbeni zahtjev, a podredno nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju (tzv. izvanredna revizija) protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog čl. (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem; 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).

Iz citiranih odredbi ZPP-a proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da podnesene revizija kumulativno ispunjava sljedeće tri pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora koji se na njega odnose, da je riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te da su u reviziji određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj revizije smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih pretpostavki revizija nije dopuštena pa se revizijski sud ne može upuštati u ispitivanje njezine osnovanosti.

Tužiteljica je u reviziji navela da su nižestupanjski sudovi zauzeli stav da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu štete, jer ne postoji uzročno posljedična veza između automobila koji je osiguran kod tuženika i same štete.

Tužiteljica postavlja pitanje pripada li joj pravo na naknadu štete koja se nesporno dogodila pri izlasku iz automobila.

Pritom se tužiteljica poziva na sudsku praksu, odnosno na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1357/87 od 10. prosinca 1987.

U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se:

„Prema odredbi čl. 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Sl. list SFRJ“ br. 24 iz 1976.), zajednica osiguranja kod koje se osigurao korisnik odnosno vlasnik motornog vozila mora nadoknaditi štetu koju je korisnik odnosno vlasnik motornog vozila dužan nadoknaditi na temelju pravnih pravila o odgovornosti zbog upotrebe motornog vozila, a koja je nanesena zbog smrti, ozljede tijela ili zdravlja neke osobe ili ništenja odnosno oštećenja nečije stvari osim stvari primljenih na prijevoz, i to najviše do iznosa ugovorenih osiguranih svota.

Pravilna interpretacija citirane odredbe upućuje na stanovište da se obvezno osiguranje od odgovornosti za štetu nanesenu trećoj osobi odnosi na štetu prouzročenu iz upotrebe motornog vozila, pri čemu valja smatrati da je registrirano motorno vozilo u upotrebi ne samo za vrijeme vožnje nego i za vrijeme stajanja na putu, dakle, i za vrijeme ulaska odnosno izlaska putnika iz takvog motornog vozila koje stoji na krajnjem odredištu vožnje.“

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da iz provedenog postupka proizlazi da je kod tužiteljice došlo do loma desne ruke nakon izlaska iz osobnog automobila kojim je upravljala K. Z. U trenutku kada se tužiteljica u cijelosti nalazila izvan vozila došlo je do pada tužiteljice i loma desne ruke. Radi utvrđenja spornog pitanja je li do pada tužiteljice došlo uslijed kontakta vrata vozila i tijela tužiteljice na način da se vozilo trznulo i izazvalo destabilizaciju tijela tužiteljice provedeno je prometno vještačenje kao i rekonstrukcija vozila, te je prvostupanjski sud utvrdio, imajući u vidu navod vještaka da se vozilo nije moglo trznuti prema unazad već isključivo unaprijed, da se u konkretnom slučaju ne može uspostaviti uzročno-posljedična veza između štetnika i nastupjele posljedice tim više jer ni tužiteljica nije dokazala suprotno nego što je to utvrđeno tijekom rekonstrukcije štetnog događaja te nalazom i mišljenjem prometnog vještaka.

Drugostupanjski sud također zaključuje da pravo na naknadu štete po policama proširenog osiguranja od automobilske odgovornosti i kasko osiguranja tužiteljica ima samo u slučaju da je stradala kao putnik ili vozač osobnog vozila, a tužiteljica nije dokazala da je stradala kao putnik vozila jer je u vrijeme pada već u potpunosti napustila vozilo, a nije dokazala ni da je pad posljedica pomicanja vozila.

Vezano dakle za postavljeno pitanje, nižestupanjski sudovi su utvrdili da tužiteljica nije stradala kao putnik vozila, te da ne postoji uzročno-posljedična veza između vozila i same štete. Stoga pitanje koje je tužiteljica navela u reviziji nije važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, obzirom da o odgovoru na to pitanje ne ovisi ishod spora, a nižestupanjske presude nisu u suprotnosti sa sudskom praksom na koju se tužiteljica pozvala u reviziji.

Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu i na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 11. studenoga 2015.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.