Supreme Court dismisses appeal against labor court decision terminating employee's contract due to unauthorized fund transfers.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeal filed by a company against a final judgment terminating the employment of its employee, V.P. The lower courts found that the employee committed serious breaches of duty by transferring funds and forging documents, but ruled that these acts did not meet the cumulative requirements for dismissal under the company's internal regulations. The court held that since the employee failed to prove the specific consequences mandated by the disciplinary rules, the lower courts correctly applied the law by upholding the termination.
Legislator headnote
AI generatedčl. 19. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti; čl. 393. ZPP: Dismissal for serious breach of duty requires cumulative fulfillment of the breach and prescribed consequences; absence of proven consequences invalidates the disciplinary measure.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1160/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Augusta Husinca, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stavri tužiteljice V.P. iz S., zastupane po unomoćniku M.F. odvjetniku u S., protiv tuženika S. b. d.d. S., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 4. prosinca 1992. broj Gž-3498/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 25. rujna 1992. broj P-374/92 u sjednici održanoj 7. prosinca 1993.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužene odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom suda prvog stupnja koju je sud drugog stupnja potvrdio suđeno je:
" I Poništava se odluka disciplinske komisije tužene S. b. d.d. broj 7/92 od 28. svibnja 1992. godine, kao i odluka Stručne komisije za zaštitu prava radnika od 26. lipnja 1992. godine, kojom je tužiteljici V.P. izrečena mjera prestanka radnog odnosa, te se utvrđuje da su iste nezakonite pa je dužna tužena u roku od 8 dana i pod prijetnjom izvršenja istu vratiti na njeno radno mjesto.
II Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 19.300 HRD na ime naknade troškova parničnog postupka i to sve u roku od 8 dana po pravomoćnosti."
Protiv presude suda drugog stupnja tužena je izjavila reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužena predlaže da se odluke sudova nižeg stupnja preinače i tužbeni zahtjev odbije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.
Revizija nije osnovana.
Obrazloženje presude suda drugog stupnja sadrži jasne odgovore na odlučne žalbene navode i zato se u reviziji neosnovano tvrdi da je u postupku suda drugog stupnja učinjena bitna povreda iz st. 1. čl. 354. ZPP u vezi st. 1. čl. 375. ZPP.
U postupku nije učinjena ni bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti pa se prema tome revizijski razlog bitne povrede ZPP nije ostvario.
Disciplinska komisija tužene svojom odlukom od 28. svibnja 1992. broj 7 a koju je potvrdila Stručna komisija za zaštitu prava radnika svojom odlukom od 26. svibnja 1992. godine utvrdila je da je tužiteljica dana 11. listopada 1991. izvršila nedozvoljeni prijenos sredstava u sumi od 20.450 HRD na obrascu 859 sa tekućeg računa O.Đ. iz D. u korist tekućeg računa njene vlasnosti, bez propisno sačinjene pristupnice za otvaranje tekućeg računa po nastalim promjenama, te dana 12. listopada 1991. podigla isti iznos čekom broj 488195, a sve to u razdoblju kada su se sve transakcije morale isključivo vršiti preko E.G., pa da je tim radnjama krivotvorila službene isprave u namjeri da se one upotrijebe kao prave i time počinila teže povrede radne obveze propisane Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti i to iz čl. 14. toč. 2. nezakonito raspolaganje sredstvima, iz toč. 7 zloupotrijebila položaj i prekoračila dana ovlaštenja, iz toč. 14. navedenim radnjama ometala i onemogućila ispravno poslovanje tužene, te iz toč. 23. krivotvorenjem isprave, pa je tužiteljici temeljem odredbe čl. 19. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.
Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice kojim traži ponišenje navedenih odluka tužene sudovi nižeg stupnja usvojili su zahtjev i poništili navedene odluke jer utvrđuju da se u opisanim radnjama tužiteljice ne stječu obilježja bića teže povrede radne obveze koje se tužiteljici stavlja na teret.
Međutim, odlučujući o reviziji protiv presude suda drugog stupnja ovaj revizijski sud nije ulazio u ocjenu da li se u radnjama tužiteljice stiču bitna obilježja bića teže povrede radne obveze koje se tužiteljici pobijanim odluka tužene stavljaju na teret jer smatra da sve ako se i radi o težim povredama radne obveze da su sudovi nižeg stupnja unatoč tome pravilno primjenili materijalno pravo kada su usvajanjem tužbenog zahtjeva poništili pobijane odluke tužene.
To zbog toga jer je prema izričitoj odredbi čl. 19. Pravilnika tužene za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa propisano kumulativno ispunjenje dviju pretpostavki i to da je učinjena teža povreda radne dužnosti, i da je tom povredom došlo do propisanih posljedica u tom članu Pravilnika tužene (veća šteta, ugrožavanje života i zdravlja radnika i trećih osoba, bitno poremećen rad u banci, ili mora postojati već ranije izrečena disciplinska mjera zbog teže povrede radne dužnosti).
U postupku nije dokazano da su radnje tužiteljice (ako i predstavljaju teže povrede radne obveze) uzrokovale posljedice propisane u odredbi čl. 19. Pravilnika tužene pa je zbog toga materijalno pravo pravilno primjenjeno kada su usvajanjem tužbenog zahtjeva odluke tužene o prestanku radnog odnosa tužiteljice poništene.
Kako se nije ostvario ni jedan revizijski razlog revizija je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 7. prosinca 1993.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.