I Kr-240/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kr 240/12-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Miroslava Šovanja kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. K., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno ublažavanje kazne, podnesenom s prijedlogom Županijskog suda u Osijeku od 31. svibnja 2012. godine, broj Kv-12/12 (Kv-155/10), u sjednici održanoj dana 28. kolovoza 2012. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se zahtjev osuđenog A. K. za izvanredno ublažavanje kazne.

Obrazloženje

U postupku neprave obnove kaznenog postupka presudom Županijskog suda u Osijeku od 18. lipnja 2010. godine, broj Kv-155/10, a koja presuda je postala pravomoćna 2. srpnja 2010., osuđen je A. K. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godina i šest mjeseci.

Prema podacima u spisu osuđenik se nalazi na izdržavanju kazne u Zatvoru u P., a kazna mu ističe 3. kolovoza 2013.

Osuđenik je 2. siječnja 2012. godine osobno podnio zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne, navodeći u svome zahtjevu da su se pojavile okolnosti kojih nije bilo kada su sudovi odlučivali o kazni, a koje da su postojale i sudu bile poznate bi očigledno dovele do blaže osude.

Ističe da je otac devetogodišnjeg djeteta kome je potrebna roditeljska briga i skrb, a kako je i njegova supruga nastupila na izdržavanje kazne, to je njihova kćer sada bez roditeljske skrbi i nalazi se na brizi i skrbi kod njegovih roditelja, gdje ide u školu.

Sud prvog stupnja, dostavljajući spis predmeta sa zahtjevom osuđenika, predložio je da se zahtjevu osuđenika za izvanredno ublaženje kazne ne udovolji, a negativan je i prijedlog Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.

I Kr 240/12-4

Zahtjev nije osnovan.

Iako osuđenik u svome zahtjevu navodi novu okolnosti (odlazak i njegove supruge koja je brinula o zajedničkoj kćeri na izdržavanje kazne) koja doista nije postojala u vrijeme donošenja odluke o kazni, prema mišljenju ovoga suda ista okolnost nije takvog značaja kako to predviđa čl. 414. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP/97), a ovo osobito u svezi s aktivnošću osuđenika koju je vršio prilikom počinjenja kaznenih djela za koja je proglašen krivim. Naime, da bi bila moguća primjena ovog izvanrednog pravnog lijeka potrebno je da osuđenik navede takve okolnosti kojih nije bilo kad se izricala pravomoćna presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude. Okolnosti koje su kao nove za sud istaknute u zahtjevu nisu takvog značaja kako to zahtijeva čl. 414. ZKP/97. Ovo tim više što iz samog zahtjeva je vidljivo da je kći osuđenika socijalizirana kod roditelja osuđenog, gdje redovito pohađa školu.

Kako ovaj sud nalazi da osuđenik u svome zahtjevu nije naveo okolnosti sa potrebnom kvalitetom u smislu čl. 414. ZKP/97, valjalo je temeljem čl. 416. st. 6. ZKP/97 odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 28. kolovoza 2012. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Ranko Marijan, v.r.