Rev-x-663/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 663/11-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz Z., koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. B. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. Z., odvjetnik u Z., radi iseljenja te po protutužbi tuženika K. B. kao protutužitelja (dalje: tuženika) kojeg zastupa punomoćnik Z. Z., protiv tužiteljice (B. B.) kao protutuženice (dalje: tužiteljice), koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, odlučujući o reviziji tuženika K. B. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3968/09-2 od 5. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-78/98 od 20. ožujka 2009., u sjednici vijeća održanoj 19. lipnja 2013.

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tuženika K. B. i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3968/09-2 od 5. listopada 2010. u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-78/98 od 20. ožujka 2009. u pobijanom dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-78/98 od 20. ožujka 2009. u tom dijelu, uključujući odluku o troškovima postupka te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da tuženik K. B. bez pravne osnove koristi trosobni stan sa sporednim prostorijama u prizemlju ravno, koji se nalazi u stambenoj zgradi u Z., u vlasništvu tužiteljice B. B., uz zahtjev za iseljenje sa članovima obiteljskog domaćinstva i predaju stana slobodnog od osoba i stvari tužiteljici. Odbijen je i protutužbeni zahtjev tuženika K. B. postavljen na donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu predmetnog stana na određeno vrijeme sa zaštićenom najamninom između tužiteljice B. B. kao najmodavke i tuženika K. B. kao najmoprimca, a sve kako je to pobliže određeno u izreci prvostupanjske presude, te je ujedno odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe obiju stranaka kao neosnovane i prvostupanjska presuda je potvrđena.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a o kojem pitanju je u smislu čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP revizijski sud već zauzeo shvaćanje (npr. u presudi broj Rev-40/90 od 10. lipnja 1999.), ali da je presuda drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda.

Riječ je o materijalnopravnom pitanju koje se odnosi na "…interpretaciju pojma drugog useljivog stana ili kuće na području RH…", tj. predstavlja li kuća za odmor useljivi objekt koji bi imao obilježja stambenog objekta, odnosno useljive kuće, a što bi sukladno čl. 31. st. 2. Zakonu o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96, 48/98 i 68/98 – dalje: ZNS) isključivalo pravo najmoprimca na zaštićenu najamninu prilikom sklapanja ugovora o najmu stana.

Naime, odlučujući o protutužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi su izrazili pravno shvaćanje da za primjenu odredbe čl. 31. st. 2. podst. 2. ZNS je potrebno utvrditi o kakvoj je konkretno kući riječ, neovisno o njenoj namjeni, te s time u vezi da, iako je sporni stambeni objekt u vlasništvu tuženika građen kao kuća za odmor (tzv. vikend kuća), budući da sukladno provedenom vještačenju ispunjava pretpostavke iz Pravilnika o minimalnim tehničkim uvjetima za izgradnju stanova (Službeni list bivše SFRJ broj 45/67 – dalje: Pravilnik), koji je preuzet na temelju Zakona o standardizaciji ("Narodne novine" broj 53/91, 26/93, 29/94 i 25/96), jer predstavlja cjelinu, sadrži predprostor, sobu veću od 12 m2, prostor za pripremanje hrane, prostor za održavanje osobne higijene uključujući i WC, riječ je o useljivoj kući sukladno čl. 31. st. 2. podst. 2. ZNS.

Pri tome je posebice istaknuto da, ako bi se prihvatilo stajalište da se kuće za odmor i koje se tako kategoriziraju obzirom na vrijeme njihovog korištenja, ne bi smatrale kućom u smislu čl. 31. st. 2. podst. 2. ZNS, time bi nastala situacija i da se "… i jako luksuzne kuće ne bi imale smatrati useljivim kućama kao zaprekama za stjecanje prava na zaštićenu najamninu, a što nije cilj i svrha propisane odredbe."

Zbog izloženih razloga protutužbeni zahtjev je odbijen.

Nasuprot tome, npr. u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-40/99-2 od 10. lipnja 1999., na koju se podnositelj revizije poziva, zauzeto je u bitnome pravno shvaćanje da je kuća za odmor kuća posebne namjene, tj. nije namijenjena stanovanju, već boravku za vrijeme godišnjeg odmora, tj. zapravo u kraćem razdoblju tijekom godine. Ona se kao takva ne može iznajmljivati tijekom cijele godine te stoga, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u toj presudi, svrha odredbe čl. 31. st. 2. podst. 2. ZNS nije bila da se pitanje prava na zaštićenu najamninu veže uz posjedovanje kuće za odmor na strani najmoprimca.

Prema tome, polazeći od shvaćanja revizijskog suda izraženog u presudi broj Rev- 40/99 valja dodati da sama činjenica što predmetna kuća ispunjava minimum tehničkih uvjeta, sukladno Pravilniku donesenom još 1967., ne upućuje na zaključak da je riječ o useljivoj kući u smislu odredbe čl. 31. st. 1. podst. 2. ZNS, niti je ovdje riječ o nekoj "luksuznoj kući" koja se povremeno i privremeno koristi zbog subjektivnih potreba i pobuda vlasnika, a ne zbog toga što nije namijenjena stanovanju.

Budući da zbog nepodudarnog pravnog shvaćanja izraženog u pobijanoj presudi sa shvaćanjem revizijskog suda u presudi na koju se podnositelj revizije pozvao nisu raspravljene sve odlučne činjenice, a posebice ima li sin tuženika D. B. pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u pobijanom dijelu, uključujući odluku o troškovima postupka, ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 19. lipnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.