Rev-296/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 296/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Vlatke Potočnjak Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga, i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. V., R. V. i M. V. te mldb. I. V. i mldb. I. V., koje zastupa otac i zakonski zastupnik J. V., svi iz C., …., svi zastupani po punomoćniku M. D., odvjetniku u V., protiv tuženika H. autocesta d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u S. B., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika H. osiguranje d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica D. F., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž- 2775/07 od 8. studenoga 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji, poslovni broj P-299/05 od 12. lipnja 2007., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika protiv dijela pobijane presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na I-tužitelja J. V. i II-tužiteljicu R. V. kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika protiv dijela pobijane presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev III-tužitelja M. V., IV-tužitelja mldb. I. V. i V-tužiteljice mldb. I. V. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima na ime naknade štete i to: I-tužitelju J. V. ukupno 285.918,00 kuna, II-tužiteljici R. V. ukupno 224.400,00 kuna, III-tužitelju M. V. ukupno 77.900,00 kuna, IV-tužitelju mldb. I. V. ukupno 76.400,00 kuna i V-tužiteljici mldb. I. V. ukupno 76.400,00 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, te je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 129.176,00 kuna, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

Potvrdom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine pobijanu presudu i presudu prvostupanjskog suda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju tuženika.

Revizija tuženika u odnosu na dio pobijane presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev I-tužitelja J. V. i II-tužiteljice R. V. nije osnovana, a revizija tuženika u odnosu na dio pobijane presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev III-tužitelja M. V., IV-tužitelja mldb. I.

V. i V-tužiteljice mldb. I. V. nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna.

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP-a propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Prema toj odredbi za ocjenu dopuštenosti revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude kojim je odlučeno o zahtjevu svakog od tužitelja.

S obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude u odnosu na III-tužitelja iznosi 77.900.00 kn, u odnosu na IV i V tužitelja 76.400,00 kn za svakog, dakle, pobijani dio presude kojim je odlučeno o zahtjevu svakog od tih tužitelja ne prelazi 100.000,00 kuna, revizija tuženika u odnosu na te tužitelj nije dopuštena.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u odnosu na te tužitelje revizija tuženika odbačena kao nedopuštena.

Riješeno je stoga kao u izreci ovog rješenja.

Prema odredbi čl. 392. a. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda ZPP-a iz odredbe čl. 354. st. 2. t.11. ZPP-a na koju ukazuje revizija tuženika, jer pobijane presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Izreke presuda nisu nerazumljive i ne proturječe same sebi ili razlozima presude. U istima su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni niti proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Suprotno tvrdnji revidenta, prvostupanjski sud je proveo postupak i ocijenio izvedene dokaze u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a. Prema tom propisu pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud. Takva ocjena dokaza revizijom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza. U tom smislu taj je sud ocijenio i iskaze svjedoka D. K., P. C. i M. M., te zapisnik o očevidu pa je zapravo tvrdnja tuženika da ti dokazi nisu savjesno i brižljivo ocijenjeni suprotna stanju spisa. U reviziji tuženik daje svoju ocjenu izvedenih dokaza. No ta je ocjena, kao što je već navedeno, pridržana za sud i ona je dana u skladu sa čl. 8. ZPP-a.

Iz zapisnika o očevidu sudovi su utvrdili da je kolnik u vrijeme prometne nesreće bio klizav i da je nakon nesreće posut solju, a iz iskaza svjedoka da je kolnik bio zaleđen. Zato je prvostupanjski sud pravilno povezao iskaze svjedoka i zapisnik, kao i druge dokaze (podaci H. zavoda) i da temelju tih dokaza utvrdio da je u vrijeme prometne nesreće kolnik bio zaleđen.

Drugostupanjski sud je pak u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP-a). Zato se ne može prihvatiti revizijska tvrdnja da je postupanjem drugostupanjskog suda počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Ne postoji dakle ni revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. t. 2. ZPP-a.

Ostali prigovori tuženika koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo su prigovori koji se odnose na primjenu materijalnog prava.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da se 28. studenoga 2004. oko 6,05 na autocesti L. – Z. kod mjesta L. dogodila prometna nesreća, da je u toj nesreći M. V., sin I. i II. tužitelja, brat III. IV. i V. tužitelja, zadobio tjelesne ozljede te je od posljedica ozljeda preminuo. Također je utvrđeno da se je nesreća dogodila na djelomično zaleđenom kolniku – mostu iznad rijeke Orljave, da je u vrijeme prometne nesreće temperatura zraka bila negativna, da je tlo bilo zaleđeno s pojavom mraza, a mjestimično je bilo i magle (potvrda Hidrometeorološkog zavoda). Provedenim prometnim vještačenjem utvrđeno je da se vozilo kojim je upravljao M. V. u trenutku započete destabilizacije kretalo brzinom od 83 km/h, da ta brzina nije bila uzrok destabilizacije vozila, već djelomično zaleđen kolnik na mostu, da je utvrđena brzina kretanja bila prilagođena vidljivosti i uvjetima na cesti, da je prometni znak „poledica na cesti“ bio postavljen 96 m prije mjesta gdje se je moglo očekivati nailazak na poledicu, umjesto minimalno 150 m. Prema mišljenju vještaka osnovni uzrok nastanka prometne nesreće je nailazak vozila na zaleđenu površinu kolnika, koja je kao moguća iznenadna opasnost bila obilježena prometnim znakom koji je bio postavljen na udaljenosti 96 m, umjesto minimalno 150 m.

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi nižeg stupnja su ocijenili da je tuženik odgovoran za štetu, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud.

Tuženik u reviziji navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je on odgovoran za štetu, jer po njegovom mišljenju ne postoji krivnja na strani tuženika za nastalu štetu, jer kad bi i bio zaleđen kolnik na mjestu nesreće, to još ne znači da je tuženik kriv, jer bi tuženik bio kriv samo ako ne bi poduzeo sve što je u njegovoj moći da prepreku ukloni sa kolnika, a ako bi se led pojavio između dvije ophodnje ophodarske službe tuženika ili neposredno pred nailazak vozila, tuženik objektivno ne bi mogao tu prepreku ukloniti s kolnika.

Prema odredbi čl. 184. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), koja se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/08), onaj tko obavlja komunalnu ili sličnu djelatnost od javnog interesa odgovara za štetu ako bez opravdanog razloga obustavi ili neredovito obavlja uslugu.

Tuženik nije dokazao da je u navedenim okolnostima postupao onako kako je trebalo, jer je u postupku utvrđeno da je brzina automobila iznosila 83 km/h, da je ista bila prilagođena uvjetima na cesti i da brzina nije bila uzrok destabilizacije vozila, već je uzrok destabilizacije vozila bio djelomično zaleđen kolnik na mostu. Neodlučno je to što je ophodarska služba vršila pregled ceste, jer je utvrđeno da je uzrok slijetanja automobila s ceste zaleđen kolnik, a iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da su dva uzroka nesreće i to neposipanje solju ceste i nepravilno postavljen prometni znak – opasnost od poledice, koji je bio postavljen 96 m prije mjesta, umjesto minimalno 150 m prije mjesta gdje se je mogla očekivati poledica. Pa i da je prometni znak bio pravilno postavljen to ne bi oslobađalo tuženika od odgovornosti u situaciji kada je propustio posuti sol na kolnik mosta radi sprečavanja poledice u situaciji kada je bila magla i temperatura ispod 0º C.

Prema odredbi čl. 6. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 100/96) Hrvatska uprava za ceste dužna je naknaditi štetu korisniku javne ceste ako je šteta prouzročena stanjem javne ceste.

Kako je u postupku utvrđeno da je uzrok prometne nezgode mjestimična poledica na kolniku te je činjenica da je prometni znak opasnost od poledice bio pogrešno postavljen i cesta nije bila posuta solju, ovaj sud prihvaća zaključak sudova nižeg stupnja da je tuženik odgovoran za štetu. Pri tom treba reći da tuženik ne osporava svoju pasivnu legitimaciju, nego tvrdi da on nije kriv za nastalu štetu te da je i sada pok. M. V. pridonio nastanku štete. Ovi navodi ne mogu se prihvatiti, jer su u suprotnosti sa ranije navedenim utvrđenjima tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, tj. da je uzrok prometne nezgode (iskliznuće automobila s kolnika) isključivo stanje kolnika, a da M. V. nije postupio suprotno propisima o sigurnosti prometa na cestama.

Prema tome, nije se ni ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP-a).

Zbog tih razloga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. rujna 2009. godine.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.