Rev-x-1188/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 1188/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici R. M. i N. M. K., odvjetnici u L., protiv tuženika H. š. d.o.o., U. š., podružnica B., koju zastupa punomoćnica N. M., dipl. iur. i Republike Hrvatske koju zastupa Općinskog državno odvjetništvo u Pazinu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-904/11 od 13. lipnja 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Labinu broj P-181/06 od 17. rujna 2010., u sjednici održanoj 7. veljače 2012.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćeni su tužbeni zahtjevi koji glase:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj B. B. vlasnik k. č. 2905/364, upisane u z.k. ul. 940, k.o. P., u površini od 1.250 m2 u cijelosti, te mu je tuženik H. š. Z., U. š. B., dužna priznati suvlasništvo na k.č. 2905/364 upisane u z.k. ul. 930, k.o. P. u cjelini, i izdati ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je tužitelj B. B. suvlasnik dijela k.č. 2905/360, upisane u z.k.ul. 1767, k.o. P., u 37/312 dijela (u površini od 2.960 m2što je ucrtano u skici lica mjesta, kopiji katastarskog plana, i ortofoto snimki, sastavljenom dana 24. srpnja 2010. godine po mjerničnom vještaku B. F., dipl. ing. geod., a koja skica čini sastavni dio ove presude), pa je tuženik Republika Hrvatska dužna tužitelju priznati suvlasništvo na k.č. 2905/360 upisanoj u z.k.ul. 1767, k.o. P., u 37/312 dijela, i izdati ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda u roku od 15 dana.“

Ujedno su tuženici obvezani tužitelju naknaditi troškove postupka i to tuženica Republika Hrvatska u iznosu od 20.727,77 kn, a tuženik H. š. d.o.o. u iznosu od 34.546,27 kn. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda te su oba tužbena zahtjeva odbijena, a ujedno je naloženo tužitelju tuženicima naknaditi troškove postupka i to tuženiku Hrvatske šume d.o.o. u iznosu od 3.120,00 kn i tuženici Republici Hrvatskoj u iznosu od 3.500,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj i to pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1, 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11 - dalje: ZPP). Predlaže preinačenje ili ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen..

Revizija je neosnovana.

Zahtjeve za utvrđenje vlasništva tužitelja prvostupanjski sud ocijenio je osnovanim utvrdivši u bitnom da je tužitelj dokazao da je vlasništvo nekretnina stekao na temelju pravnih poslova, bez obzira što nisu izvršeni upisi u javne knjige, jer su kupoprodajni ugovori realizirani.

Drugostupanjski sud na temelju čl. 373. i 373.a ZPP preinačio je prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da se na temelju izvedenih dokaza ne može zaključiti o postojanju pravnih poslova na koje se poziva tužitelj. S druge strane, smatrajući da prvostupanjski sud pogrešno osnovanost zahtjeva nije raspravio i na temelju činjenične osnove iz koje bi proizlazilo da je tužitelj nekretnine stekao dosjelošću, na kojoj osnovi tužitelj također temelji tužbeni zahtjev, zaključuje da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, stoga da je tužbeni zahtjev temeljen i na toj osnovi neosnovan. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

Dakle, da bi revizija, podnesena temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, bila dopuštena u njoj kumulativno mora biti određeno navedeno individualizirano pravno pitanje o rješenju kojeg ovisi odluka o sporu te navedeni razlozi zbog kojih je ono, prema mišljenju revidenta, važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Tužitelj u reviziji, iako navodi da postavlja procesno pravno i materijalno pravno pitanje ista ne konkretizira, a niti navodi jasne razloge zbog kojih bi ta neka pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, stoga bi tu reviziju podnesenu pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP valjalo na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odbaciti. Međutim, budući da je pobijana drugostupanjska presuda donesena prema odredbi čl. 373.a ZPP, to je protiv pobijane presude dopuštena revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

U smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj u reviziji u bitnom s jedne strane ističe da je drugostupanjski sud pogrešno o troškovima postupka odlučio prema vrijednosti predmeta spora od 3.500,00 kn, umjesto u prema vrijednosti od 123.000,00 kn. S druge strane iznosi tvrdnju da je drugostupanjski sud, nedopušteno, sam, na temelju dokaza izvedenih u prvostupanjskom postupku, zaključio o nepostojanju pretpostavki za stjecanje vlasništva dosjelošću.

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika (što je konkretno slučaj), vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Stoga je vrijednost predmeta spora po tužbi tužitelja protiv Hrvatskih šuma d.o.o. 3.500,00 kn, a po tužbi protiv Republike Hrvatske 120.000,00 kn, koje vrijednosti predmeta spora je tužitelj naznačio u tužbama. Utoliko je djelomično osnovana tvrdnja tužitelja da je obračunavajući troškove postupka prema vrijednosti predmeta spora od 3.500,00 kn drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 37. st. 2. ZPP, a posljedično tome i odredbu čl. 155. st. 2. ZPP.

Pravilnom primjenom materijalnog prava troškove postupka koje je tužitelj dužan naknaditi Republici Hrvatskoj bi obzirom na veću vrijednost predmeta spora valjalo ovoj tuženici dosuditi u većem iznosu. Budući da prema odredbi čl. 374. u vezi čl. 399. st. 1. ZPP revizijski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja je podnijela reviziju ako je samo ona podnijela reviziju (zabrana reformationis in pejus), to odluka o troškovima postupka, unatoč pogrešnoj primjeni materijalnog prava, nije preinačena.

Prema odredbi čl. 373.a ZPP drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno će presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir te isprave i izvedene dokaze.

Dakle, drugostupanjski sud je bio ovlašten, neovisno o činjenici što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir dokaze na okolnost stjecanja vlasništva dosjelošću, na kojoj činjeničnoj osnovi je tužitelj također temeljio tužbeni zahtjev, utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza odlučne činjenice te zaključiti o nepostojanju pretpostavaka za stjecanje vlasništva dosjelošću.

Prema odredbi paragrafa 1472. bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) za stjecanje vlasništva dosjelošću nekretnina u državnom, općinskom ili crkvenom vlasništvu, a sporne nekretnine su nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, bio je propisan pošteni posjed kroz četrdeset godina.

Na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva, sve do brisanja odredbe čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" 53/91 - dalje: ZOVO), nije se moglo steći dosjelošću.

Našavši, na temelju iskaza samog tužitelja, da je prednik A. V., I. V., kupio sporne nekretnine nakon 1918. od tadašnje talijanske Općine P., dakle, da do 6. travnja 1941. nije protekao četrdesetogodišnji rok posjedovanja za stjecanje vlasništva dosjelošću, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz paragrafa kada je zaključio da unatoč dugogodišnjem posjedu do 6. travnja 1941. nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću. Pravilan je i zaključak drugostupanjskog suda da do stjecanja vlasništva dosjelošću nije došlo ni nakon 8. listopada 1991., jer do upuštanja tuženika u parnicu u ovoj pravnoj stvari, kojim su osporili tužbeni zahtjev, nije protekao dvadesetogodišnji rok iz čl. 28. st. 4. ZOVO.

Nije stoga osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Slijedom iznesenog kako ovaj sud nije našao da postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 7. veljače 2012.

Predsjednik vijeća:

Ivana Mikšića, v. r.