Revr-583/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 583/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. V. iz S., zastupane po punomoćnici D. N., odvjetnici iz S., protiv tuženika I. T. mješovite robe i pržionica kave iz S., vlasništvo J. D.-G., zastupane po punomoćnici Đ. D.-G., odvjetnici iz K., radi nedopuštenosti odluke o otkazu Ugovora o radu, rješavajući reviziju tuženice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 20. svibnja 2004. godine, broj Gž- 1031/04-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 31. siječnja 2003. godine, broj P-516/98, u sjednici održanoj dana 26. travnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja poništena je odluka tuženice od 23. ožujka 1998. godine o otkazu Ugovora o radu tužiteljici, pa je tuženici naloženo vratiti tužiteljicu na isto radno mjesto ili je rasporediti na drugo odgovarajuće radno mjesto uz naknadu parničnog troška u iznosu od 4.294,40 kn u roku od 8 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se nižestupanjske presude ukinu i tužba odbaci, a podredno da se one ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica se ovoj usprotivila smatrajući reviziju neosnovanom, pa je predložila da se ona odbije.

- -

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), sukladno čl. 386. ZPP-a, ovaj je revizijski sud utvrdio da u postupku nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je tuženica donijela odluku o otkazu Ugovora o radu tužiteljici dana 23. ožujka 1998. godine koji je otkaz tužiteljica primila 24. ožujka 1998. godine. Utvrđeno je da je tužiteljica zatražila zaštitu pred tuženicom kao svojim poslodavcem, prigovorom dana 15. travnja 1998. godine, te da je nakon toga ustala tužbom dana 28. travnja 1998. godine.

Utvrđeno je nadalje, da ona do pokretanja sudskog postupka, a zbog bolesti, tj. posttraumatskog stresnog poremećaja nije mogla shvatiti značenje primitka odluke o otkazu Ugovora o radu, niti je mogla shvatiti posljedice neostvarivanja zaštite povrijeđenih joj prava iz radnog odnosa, u rokovima predviđenim zakonom.

Slijedom takvih utvrđenja pravilni su zaključci nižestupanjskih sudova, da tužiteljica u konkretnom slučaju nije prekludirana u traženju zaštite pred sudom, unatoč podnošenja zahtjeva za zaštitu prava pred poslodavcem izvan zakonom propisanog roka.

Utoliko se, a zbog zdravstvenog stanja koje je kod tužiteljice bilo prisutno sve do dana podnošenja tužbe, tužiteljica nije prekršila odredbu iz čl. 126. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 84/95 i 65/95 – dalje ZR), kojom su odredbom propisani rokovi za ostvarivanje zaštite povrijeđenih joj prava iz radnog odnosa.

U postupku je nadalje utvrđeno da je tuženica otkazala tužiteljici Ugovor o radu redovitim otkazom, a iz razloga smanjenja opsega posla, s time da je istog dana po otkazu zaposlila novu radnicu na radnom mjestu tužiteljice, te da je tužiteljica u trenutku otkaza bila na bolovanju zbog bolesti kao posljedice nezgode na radu, kada je doživjela psihičku traumu zbog oružanog prepada u prodavaonici. Utvrđeno je, da je u trenutku otkaza tužiteljica radila kod tužiteljice više od dvije godine, a zaposlena na neodređeno vrijeme i to kroz razdoblje od 01. siječanj 1996. godine do 23. ožujka 1998. godine kada je uslijedio otkaz.

Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je otkaz tužiteljici nedopušten. Ovo stoga jer je postojala zakonska zapreka otkazivanju pozivom na odredbu iz čl. 73. st. 1. ZR, gdje je propisano da poslodavac ne može otkazati Ugovor o radu radniku dok je radnik privremeno nesposoban za rad zbog liječenja ili oporavka zbog posljedica pretrpljene ozljede na radu.

Osim toga, slijedom nađenih utvrđenja proizlazi da za otkazivanje tužiteljici nije postojao niti opravdani razlog po čl. 106. st. 1. ZR, jer na strani tuženice nisu postojali opravdani poslovno uvjetovani razlozi za otkaz zbog navodnog smanjenja opsega posla, kada je ona istovremeno na istim poslovima koje je radila do otkazivanja tužiteljica, zaposlila drugu osobu.

- -

Kraj takvog stanja stvari, odluka o otkazu ukazuje se nezakonitom, pa daljnji propust u nepridržavanju odredbe iz čl. 106. st. 7. ZRO o propisanoj duljini otkaznog roka nije odlučan za ovo presuđenje.

Odluka suda revizijskim navodima ničim nije dovedena u sumnju.

Suprotno reviziji, a budući da je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica nije bila sposobna shvatiti značenje dostavljene odluke o otkazu Ugovora o radu sve do trenutka podnošenja tužbe, tužiteljici tako nije niti počeo teći rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava protiv takve odluke tuženice. Utoliko se na njezinu štetu ne može cijeniti okolnost da je ona taj zahtjev ipak podnijela, ali ne u zakonom propisanom roku od 15 dana od dostave joj odluke o otkazu Ugovora o radu, već izvan tog roka. Samim time, a kraj utvrđene činjenice da je tužiteljica tužbu podnijela odmah po poboljšanju zdravlja, pa čak unutar zakonom propisanog roka, računajući ovaj od podnošenja zahtjeva za zaštitu protiv odluke poslodavca, za pravovremenost njezine tužbe nije bilo potrebno podnošenje i zahtjeva za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka kako to smatra revident. Slijedom navedenog, a suprotno reviziji, bile su tako ostvarene sve pretpostavke za traženje zaštite pred sudom i za meritorno odlučivanje o dopuštenosti odluke o otkazu Ugovora o radu tužiteljici.

Isto tako, a kraj utvrđene činjenice da se tužiteljica nalazila na bolovanju zbog pogoršanog zdravstvenog stanja uvjetovanog nezgodom na radu, nije odlučno za prosudbu zapreke otkazivanju po čl. 73. st. 1. ZRO, što je na Izvješćima za bolovanje upisan kao razlog bolest, a ne povreda na radu.

Osim toga, sve kada bi i bilo utvrđeno da po ovoj osnovi nisu predležale zapreke otkazivanju i opet bi otkaz tuženice bio nedopušten. Ovo zato jer iz nađenih utvrđenja ne proizlazi da su postojali opravdani razlozi za otkazivanje po čl. 106. st. 1. ZR-a.

Slijedom navedenog, a kako revizijskim navodima odluka suda nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju odbiti i tako u svemu odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. travnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.