Rev-1281/2019-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1281/2019-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Industrija građevnog materijala O. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z.

I., odvjetnik u S., protiv tuženika R. H., OIB: …, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 35/2018-5 od 20. studenog 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 2596/2011-111 od 24. studenog 2017., u sjednici održanoj 18. rujna 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 14.464.167,49 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, te u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.125.000,00 kuna, dok je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 618.740,00 kuna na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u iznosu od 618.740,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno istu ukine.

Tuženik je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se ista odbije kao neosnovana. Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14

– dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Suprotno tvrdnji tužitelja, pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Daljnjim revizijskim prigovorima tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskog suda faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale nezakonitim, odnosno nepravilnim radom tijela državne uprave, jer mu suprotno donesenom rješenju o prijenosu odobrenja za eksploatacijsko polje nije dopuštena eksploatacija kamena na eksploatacijskom polju P..

Nižestupanjski sudovi u provedenom postupku utvrdili su: - da je rješenjem Ureda državne uprave u G. od 7. kolovoza 2003. trgovačkom društvu R. d.o.o. dodijeljena rudarska koncesija za izvođenje rudarskih radova na eksploatacijskom polju P., temeljem kojeg rješenja je istog dana Ured državne uprave u Gospiću (dalje: Ured državne uprave) s ovim društvom sklopio i Ugovor o koncesiji za eksploatacijsko polje P. na rok do 7. veljače 2021., - da je nakon raspisane javne rasprave ("Narodne novine" broj 87/07) za prijenos odobrenja na ovom eksploatacijskom polju rješenjem Ureda državne uprave od 10. listopada 2007. odobrenje za eksploatacijsko polje dodijeljeno tužitelju, a kojim rješenjem su prijenosom polja na tužitelja prenesena sva prava i obveze koje se odnose na eksploataciju, što podrazumijeva izradu projektne dokumentacije, te je tužitelju ovim rješenjem određen rok do 1. svibnja 2008. u kojem mora ishoditi odobrenje za izvođenje rudarskih radova (rudarsku koncesiju), - da je tužitelju na raspravi predočena lokacijska dozvola Županije Ličko-senjske od 20. rujna 1999. na kojoj je otisnut štambilj konačnosti i pravomoćnosti s danom 15. prosinca 1999., te rješenje istog Ureda od 13. prosinca 2001. kojim je još dvije godine produljeno važenje lokacijske dozvole Županije Ličko-senjske, - da je tužitelj temeljem rješenja Ureda državne uprave od 10. listopada 2007. uveden u posjed eksploatacijskog polja i započeo s eksploatacijom, - da tužitelj nije riješio pitanje imovinskopravnih odnosa sa zemljištem u vlasništvu države iako je jedna od pretpostavki za dodjelu rudarske koncesije da su riješeni imovinskopravni odnosi za čestice unutar granica eksploatacijskog polja, dok je 8. siječnja 2008. sklopio ugovor o osobnoj služnosti na zemljišnim česticama u vlasništvu G. G.,

- da je prethodno društvo R. d.o.o. u postupku dodjele rudarske koncesije sklopilo ugovore na rok od pet godina (do 30. listopada 2008.), i to ugovor o služnosti na zemljištu u vlasništvu države te ugovor o osobnoj služnosti na čestici koja je u vlasništvu G. G., - da tužitelj u ostavljenom roku nije ishodio odobrenje za izvođenje rudarskih radova (rudarsku koncesiju), ali je zatražio produljenje roka, koji rok je više puta produljivan sve do 1. svibnja 2012., - da je Ured državne uprave 10. prosinca 2008. donio rješenje kojim je utvrdio prestanak važenja rješenja istog ureda od 7. kolovoza 2003. kojim je društvu R. d.o.o. dodijeljena rudarska koncesija, - da je navedeno rješenje u žalbenom postupku poništeno i vraćeno na ponovni postupak uz uputu prvostupanjskom tijelu da u ponovljenom postupku donese rješenje kojim će proglasiti ništetnim rješenje Ureda državne uprave od 7. kolovoza 2003., što je u ponovnom postupku i provedeno rješenjem Ureda državne uprave od 9. veljače 2009., te - da je 3. srpnja 2008. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva donijelo rješenje kojim je proglašeno ništetnim rješenje Državne uprave u Ličko-senjskoj županiji kojim je za još dvije godine produljeno važenje lokacijske dozvole.

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

Temeljem prethodno utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete. Naime, kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, tužitelj u predmetnom razdoblju nije riješio pitanje imovinskopravnih odnosa na zemljištu u vlasništvu države, što je shodno odredbi čl. 42. Zakona o rudarstvu ("Narodne novine" broj 27/91, 26/93, 29/94, 92/94, 114/01 i 190/03 – dalje: Zakon o rudarstvu), koji se primjenjivao za vrijeme predmetnog pravnog odnosa, uz odobrenje za eksploatacijsko polje, rudarski projekt, lokacijsku dozvolu i suglasnost i mišljenja tijela i trgovačkih društava, jedna od pretpostavki za dodjelu rudarske koncesije (dokaz o pravu izvođenja rudarskih radova za nekretnine unutar odobrenog eksploatacijskog polja i to za razdoblje od najmanje pet godina). Dakle, u smislu ove izričite zakonske odredbe, jedna od taksativno navedenih pretpostavki za dodjelu rudarske koncesije je i mogućnost prilaganja dokaza o pravu izvođenja rudarskih radova za nekretnine unutar odobrenog eksploatacijskog polja i to za razdoblje od najmanje pet godina, bez koje pretpostavke nije bilo moguće ishoditi rudarsku koncesiju i u okolnostima valjane lokacijske dozvole. Isto tako prema izričitoj odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o rudarstvu, za eksploataciju mineralnih sirovina uz odobrenje za eksploatacijsko polje bilo je potrebno ishoditi rudarsku koncesiju za izvođenje rudarskih radova, građevinsku dozvolu za građenje rudarskih objekata i postrojenja, te dozvolu za upotrebu rudarskih objekata i postrojenja s propisanom elektronskom kolnom vagom. Kako tužitelj nije ishodio rudarsku koncesiju to nije ispunio zakonom predviđene pretpostavke za eksploataciju mineralnih sirovina bez obzira na činjenicu što je nakon raspisane javne rasprave ("Narodne novine" broj 87/07) za prijenos odobrenja na eksploatacijskom polju P. rješenjem Ureda državne uprave od 10. listopada 2007. odobrenje za eksploatacijsko polje dodijeljeno tužitelju. Naime, prema shvaćanju ovog suda (zauzetom u odlukama br. Uzz – 9/94 od 18. studenog 2004., Rev – 951/07-2 od 23. prosinca 2008., Rev – 1094/10-2 od 8. siječnja 2013. i dalje), činjenica što tužitelj ima rješenje kojim se odobrava eksploatacijsko polje ne daje tužitelju pravo na tom polju izvoditi rudarske radove ako nije ishodio rudarsku koncesiju prema odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o rudarstvu.

Dakle, kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, tužitelj nije ishodio rudarsku koncesiju, pa shodno odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o rudarstvu nije bio ovlašten izvoditi rudarske radove, bez obzira što je bio ovlaštenik prema rješenju kojim se odobrava eksploatacijsko polje. Tek u okolnostima da je tužitelj u predmetnom razdoblju ispunjavao sve prethodno navedene pretpostavke iz odredbe čl. 42. Zakona o rudarstvu za dodjelu rudarske koncesije, odnosno iz odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o rudarstvu za eksploataciju mineralnih sirovina, od relevantnog značaja po zahtjevu za naknadu štete prema tuženiku (u smislu postojanja uzročne veze između eventualnog nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete) bila bi činjenica eventualnog nezakonitog, odnosno nepravilnog rada tijela državne uprave kod donošenja rješenja 13. prosinca 2001., 7. kolovoza 2003., 10. prosinca 2008. i 9. veljače 2009.

Kod činjenice da je rješenjem Ureda državne uprave od 10. listopada 2007. kojim je odobrenje za eksploatacijsko polje preneseno tužitelju određen rok do 1. svibnja 2008. u kojem tužitelj mora ishoditi odobrenje za izvođenje rudarskih radova (rudarsku koncesiju), neosnovano tužitelj ističe da je u smislu navedenog rješenja imao ovlasti izvoditi rudarske radove bez obzira na činjenicu da ovu koncesiju nije ishodio. Isto tako, kako tužitelj u predmetnom razdoblju nije ispunjavao sve prethodno navedene pretpostavke koje nalaže Zakon o rudarstvu svojim izričitim odredbama za izvođenje rudarskih radova, to je neosnovano i pozivanje tužitelja na legitimna očekivanja prema statusu iz rješenja Ureda državne uprave od 10. listopada 2007. kojim je odobrenje za eksploatacijsko polje preneseno tužitelju.

Shodno prethodno navedenom nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da tužitelj nije dokazao da trpi štetu u uzročnoposljedičnoj vezi s nezakonitim i/ili nepravilnim radom tijela državne uprave i tako pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 48/99, 15/00, 59/01, 190/03, 77/07 i 150/11), a koji se primjenjuje u ovom pravnom odnosu, štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Tako za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke: - nezakonit i/ili nepravilan rad tijela državne uprave, postojanje štete, te uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo, a koje pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ispunjene. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 18. rujna 2019.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.