I Kž-51/1994-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 51/1994-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Novoselec Petra kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike i mr. Frančula Rudolfa kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.S., zbog krivičnog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 22. studeni 1993. g. K-244/93, u sjednici održanoj 11. svibnja 1994. g., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M.S. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M.S. zbog kriv. djela iz čl. 79. st. 1. KZRH, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Po čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 9. listopada 1993. godine pa nadalje.

Po čl. 90. st. 1. u vezi čl. 87. st. 2. toč. 1-8. ZKP optuženik je obvezan na naknadu troškova krivičnog postupka i to na plaćanje paušala u iznosu od 100.000 HRD, te troškova branitelja i troškova oštećenice, o čemu će biti doneseno posebno rješenje.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kazni i predložio da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik je podnio žalbu putem branitelja T.S., odvjetnika iz Z., zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Naknadno su odvjetnici A.O. i Dž.O., iz Z. obavijestili ovaj Vrhovni sud da je optuženik otkazao punomoć dosadašnjem branitelju T.S., te da je izabrao njih za branitelje i ujedno su zatražili da se njih i optuženika obavijesti o sjednici vijeća.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a da se uvaži žalba državnog odvjetnika i pobijana presuda preinači u odluci o kazni.

Optuženik i branitelji A.O. i Dž.O. nisu obaviješteni o sjednici vijeća, jer je čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("NN" br. 73 od 31. prosinca 1991. godine i br. 25 od 29. travnja 1992. godine) propisano da se odredbe Zakona o krivičnom postupku o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju. No i kada ta uredba ne bi bila na snazi, optuženik i njegovi branitelji ne bi bili obaviješteni o sjednici vijeća, jer u smislu čl. 361. st. 1. ZKP takav zahtjev nisu stavili u roku predviđenom za žalbu.

Žalbe nisu osnovane.

Neosnovano pobija optuženik prvostupanjsku presudu zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja sve izvedene dokaze, kao i obranu optuženika, savjesno analizirao i ocijenio, te činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio, a radnje optuženika ispravno pravno označio.

Za svoja utvrđenja i zaključke sud prvog stupnja je dao u svemu logične i prihvatljive razloge, koje u cijelosti usvaja i ovaj sud drugog stupnja.

Bez ikakvog opravdanja navodi optuženik u žalbi da on nije imao s oštećenicom potpuni spolni odnos, a u prilog tome da govori podatak da u spolovilu oštećenice nisu pronađeni spermiji, kao i da sa njegove strane nije bila upotrebljena sila kakvu predviđa propis čl. 79. st. 1. KZRH, jer da na oštećenici nisu nađene nikakve povrede, a osim toga da je kod nje izostao i svaki ozbiljan i trajan otpor. Suprotno žalbi, u provedenom postupku je dokazano da je optuženik u ranim popodnevnim satima na šumskoj stazi koja povezuje Z. i G. iznenada prišao oštećenici M.S., koja se kretala prema Z. i uhvatio je jednom rukom za usta, a drugom za trbuh i prijeteći joj da ne vrišti, jer da će je ubiti, da joj je nastavio prijetiti ubojstvom i nakon što ju je oborio na zemlju, te da ju je zatim odvukao oko 10 m od staze i ovdje joj savio ruke na leđa, udarivši je u predjelu slabina i da je oštećenici za cijelo vrijeme spolnog odnosa držao rukom usta.

Stoga kada optuženik tvrdi da se u ovakvoj njegovoj djelatnosti ne radi o primjeni sile onakvog intenziteta kakva je potrebna za ostvarenje obilježja krivičnog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH i da je oštećenica u situaciji u kojoj se našla mogla pružiti jači otpor, takva njegova tvrdnja nije osnovana. Time on u stvari u žalbi ponavlja svoju obranu pred sudom prvog stupnja, gdje je također nastojao prikazati svoje ponašanje s manjom primjenom sile, nego što je to u svom iskazu iznijela oštećenica M.S., a kojoj je sud prvog stupnja s pravom poklonio vjeru, uvjerljivo obrazloživši odnos snaga (optuženik je građevinski radnik -tesar, snažne građe u odnosu na oštećenicu) da je optuženik primijenjenom silom i prijetnjom da će je ubiti, zaklati, slomio svaki otpor oštećenice, a iskaz oštećenice je potkrijepljen i medicinskom dokumentacijom, te fotodokumentacijom iz koje je vidljivo da je ona kritične zgode zadobila povredu na desnoj strani nosa, te na lijevoj strani sakralnog dijela, gdje je utvrđena poprečna kontuziona ozljeda. Uslijed toga su i utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu okolnosti koje se odnose na subjektivnu stranu djela u cijelosti ispravna.

Isto tako je bez ikakvog osnova tvrdnja žalbe optuženika kako nije došlo do potpunog spolnog odnosa, obzirom na jasnu i određenu u tom pravcu obranu optuženika iz istrage, gdje je on u dva navrata (list 31 i 43) izričito izjavio da je sa oštećenicom ostvario potpuni spolni odnos, čak objasnivši da je uz pomoć ruke uvukao svoj spolni organ u spolovilo oštećenice. Zbog toga sud prvog stupnja, pogotovo kada se ima u vidu i iskaz oštećenice M.S. koja je u tom pogledu bila potpuno decidirana, opravdano nije povjerovao izmijenjenoj obrani optuženika s glavne rasprave da bi se radilo samo o pokušaju djela. Niti okolnost što u spolovilu oštećenice nisu nađeni spermiji, ne govori u prilog optuženikovih tvrdnji, kada se ima u vidu da je on sam izjavio da je ejakulirao izvan spolovila oštećenice.

I Kž 51/94

Neosnovana je stoga žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovane su žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja, precijenivši značaj olakotnih okolnosti izrekao optuženiku preblagu kaznu, a da s druge strane nije dovoljno cijenio njegovu dosadašnju osuđivanost i okolnosti izvršenja djela, dok optuženik, iako je istakao da se žali i zbog odluke o kazni, taj dio žalbe posebno nije obrazložio, ali je ovaj sud odluku o kazni ispitao u smislu čl. 369. ZKP-a.

Međutim po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja je ispravno ocijenio težinu počinjenog krivičnog djela i stupanj krivične odgovornosti optuženika, a pri odmjeravanju kazne uzeo je u obzir i sve okolnosti koje u smislu čl. 37. OKZRH utječu na visinu i vrstu kazne.

Stoga su neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Zbog svih iznesenih razloga trebalo je o podnesenim žalbama presuditi kao u izreci na temelju čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 11. svibnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

dr. Novoselec Petar v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)