Rev-203/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-203/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz K., koju zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik iz K., protiv tuženice C. o. d.d. Z., F. K., koju zastupa punomoćnik Š. S., odvjetnik iz K., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 12. rujna 1997. godine br. Gž-354/97, kojom je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini od 24. ožujka 1997. godine br. P-476/96, u sjednici održanoj dana 4. listopada 2000.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice se prihvaća te se preinačuju presude Županijskog suda u Sisku od 12. rujna 1997. godine br. Gž-354/97 i presuda Općinskog suda u Kutini od 24. ožujka 1997. godine br. P-476/96 i sudi:

I. Tužbeni zahtjev tužiteljice M. K. protiv tuženice C. o. d.d. Z., F. K. za naknadu štete u iznosu od 37.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24. III. 1997. godine do isplate kao i zahtjev za naknadu parničnog troška odbija se kao neosnovana.

II. Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku na ime parničnog troška iznos od 9.252,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Kutini od 24. ožujka 1997. godine br. P-476/96 suđeno je:

"Tuženica C. o. d.d. Z., F. K. dužna je tužiteljici K. M. na ime naknade štete platiti 37.000,00 kn (tridesetsedamtisućakuna) s kamatom po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate počev od 24. 3. 1997. godine do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.310,00 kn, a sve u roku od 15 dana.

Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška."

Presudom Županijskog suda u Sisku od 12. rujna 1997. godine br. Gž-354/97 odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine ili preinači tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz obvezu naknade parničnog troška cijelog postupka uključujući i trošak revizijske faze postupka.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP) na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženice, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da je počinjena bitna povreda iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP u svezi s čl. 365. spomenutog zakona jer je sud drugog stupnja ocijenio osnovanost pravno odlučnih navoda iznesenih u žalbi, a ispitujući u cijelosti pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zbog navedenih se razloga nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Međutim, osnovana je tvrdnja revidenta da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je u prometnoj nesreći 8. listopada 1992. godine sin tužiteljice D. K. zadobio teške tjelesne ozljede i to potres i prignječenje mozga, hiposfagmu oba oka i lagftalmus desno, oštećenje živca lica desno, trzajnu ozljedu vrata, oštećenje lijevog bronhijalnog pleksusa, prijelom desne ključne kosti s pomakom, prijelom III-VII rebra desno, prignječenje desnog plućnog krila sa ulaskom zraka u desno prsište,

- da je D. K. od povređivanja do danas smješten u O. u T.,

- da je iza povređivanja sin tužiteljice imao glavobolje, vrtoglavice, zaboravlja, zamara se, ima osjećaj konfuznosti, oslabljen vid na oba oka, bolove u vratu ujutro i kod promjene vremena, bolove u desnom ramenu, trnce u IV i V prstu lijeve šake, povremeno probadanje u prsima, osjećaj nedostatka zraka kod fizičkih angažiranja te osjećanje zabrinutosti za svoju daljnju radno-socijalnu budućnost,

- da je kod sina tužiteljice utvrđena neurotska sklonost, difuzna bolnost mekog oglavka na dodir s time da se temporalno javljaju nistagmoidni trzajevi očnih jabučica, desni usni kut je nešto niži i kod pokazivanja zubiju lagano zaostaje ugao usta te u položaju po Rombergu postoji nestabilnost ciljane kretnje su neprecizne a kod hoda po crti nesigurne, kretnje vrata ograničene i bolne, kod pasivnog pokušaja povećanja opsega kretnji javlja se bol koja se širi na ramena, pokret rotacije iznosi oko 65%, bolni su gornji rubovi oba trepeziusa a istezanje živaca ruku izaziva bol i parestezije duž ruku, gubitak fiziološke lardoze vrata, oštećena funkcija ramena radi umjerenog ograničenja pokreta ruke, desna strana prsnog koša slabije pomična, oštećena oba vidna puta i lagana poluklijenutost desnog lučnog živca sa nemogućnošću zatvaranja vjeđa desnog oka,

- da je zbog posljedica zadobivenih povreda utvrđen kod tužitelja invaliditet koji iznosi 80%.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

Člankom 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) propisano je da u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinom bračnom drugu, djecu i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli.

Naročito teška invalidnost ne mora se očitovati samo na području fizičke cjelovitosti i funkcionalnosti kao što to smatra revident već se može očitovati u psihičkoj sferi što je najčešće slučaj u slučaju povreda glave sa nagnječenjem mozga.

Naročito teški invaliditet, po ocjeni ovoga suda, je onaj koji se redovito kreće u granicama potpune invalidnosti a to u ovom slučaju ipak nije slučaj.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud unatoč postojanju brojnih i teških povreda sina tužiteljice i visokog stupnja invaliditeta te nezavršene rehabilitacije ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari, za sada, još ne radi o naročito teškom invaliditetu sina tužiteljice.

Kako, dakle, po ocjeni ovoga suda nisu ostvarene pretpostavke za dosuđenje tužiteljici naknade s osnove naročito teškog invaliditeta druge osobe (sina) to je revizija tuženice primjenom čl. 395. st. 1. ZPP prihvaćena i pobijane presude nižestupanjskih sudova preinačene tako da je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

Odluka o parničnom trošku zasnovana je na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. spomenutog zakona. Tuženici je sud dosudio kao opravdan parnični trošak troškove za sastav odgovora na tužbu, sastav žalbe, sastav revizije, zastupanje na ročištima te troškove sudskih pristojbi. Visina parničnog troška utvrđena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika i Zakonu o sudskim pristojbama.

U Zagrebu, 4. listopada 2000.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.