Revr-977/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 977/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. B. iz V., (OIB: …), zastupane po punomoćniku T. F., odvjetniku iz O., protiv tuženika M. d.d. za … iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici M. B., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja nezakonitom odluke o prestanku radnog odnosa i nedopuštenom odluke o otkazu i da tužitelju pripadaju sva prava iz rada i po osnovi rada, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž R-16/15-4 od 30. ožujka 2016. kojima je potvrđena presuda s rješenjem Općinskog suda u Vukovaru posl. br. Pr-267/15-5 od 21. svibnja 2015., u sjednici održanoj 23. siječnja 2018.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskim odlukama:

- presudom, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da "B. B. pripadaju sva prava iz rada i po osnovi rada sukladno zaključenom ugovoru o radu, Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o zdravstvenom osiguranju za razdoblje od 1. listopada 1991. do 10. rujna 1997.",

- rješenjem, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba s tužbenim zahtjevom na utvrđenje da Odluka tuženika o prestanku radnog odnosa B. B. od 30. prosinca 1991. "nije zakonita i da otkaz nije dopušten". Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja tužiteljica je podnijela reviziju zbog (kako drži) počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava. Predlaže da se osporene odluke ukinu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu i pobijano drugostupanjsko rješenje ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se te odluke pobijaju revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidentice da se osporene odluke ne mogu ispitati - jer da ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a dano obrazloženje je nerazumljivo, te odluke sadrže pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevima stranaka od odlučnog značaja - iz kojih se mogu provjeriti, a kako je njima drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve ovdje (za odluku o predmetu spora) relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revidentica upućuje) iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora zahtjevi su tužiteljice (kao nasljednice B. B., prvotnog tužitelja, koji je tijekom ovog parničnog postupka umro - a ona je kao njegova supruga nastavila po njemu pokrenut postupak):

- na utvrđenje da "B. B. pripadaju sva prava iz rada i po osnovi rada sukladno zaključenom ugovoru o radu, Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o zdravstvenom osiguranju za razdoblje od 1. listopada 1991. do 10. rujna 1997.",

- na utvrđenje da Odluka tuženika o prestanku radnog odnosa B. B. od 30. prosinca 1991. "nije zakonita i da otkaz nije dopušten".

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (prema obrazloženju osporenih odluka, donesenih povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjskih odluka - s kojima, a obzirom da mogu postojati jedino slijedom odluka suda prvog stupnja, čine određeno pravno jedinstvo):

- da je B. B. 1969. zasnovao radni odnos kod tuženika na neodređeno vrijeme,

- da je tuženik Odlukom o prestanku radnog odnosa broj 357/XII - OKS od 30. prosinca 1991. utvrdio da je B. B. prestao radni odnos na poslovima vozača s 30. rujna 1991., a jer da je (prema obrazloženju Odluke) neopravdano izostao s posla 5 radnih dana uzastopce - zbog čega (da) su ispunjeni uvjeti za prestanak s njime zasnovanog radnog odnosa iz čl. 75. st. 2. t. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa odnosno čl. 113. st. 2. t. 3. Pravilnika o radnim odnosima tuženika,

- da je "za prednika tužiteljice kao i za druge djelatnike koji nisu opravdali izostanke nakon završetka godišnjeg odmora donesena Odluka o otkazu ugovora o radu" s time "da se u odnosu na prednika tužiteljice čekalo sa donošenjem odluke radi toga da se vidi da li će se javiti na posao, te je u konkretnom slučaju donesena tek 30. prosinca 1991." i B. B. je "dostavljena putem oglasne ploče poslodavca": Odluka je na oglasnoj ploči tuženika objavljena 2. siječnja 1992.,

- da je B. B. "radnu knjižicu dobio 1998. na način što je osobno došao po nju u Z. u ured u I. jer mu je trebala radi zasnivanja radnog odnosa i da se tada upoznao sa danom kada mu je radni odnos prestao kod tuženika",

- da je sudsku zaštitu u svezi navedene Odluke tuženika, B. B. zatražio u ovome postupku - tužbom podnesenom prvostupanjskom sudu s "specificiranim" tužbenim zahtjevima 30. ožujka 2015.,

- da je B. B. prije donošenja osporene Odluke iz 1991. prestao faktično obavljati poslove svog radnog mjesta - i nakon toga nije ostvarivao prava iz radnog odnosa (dakle: nije dobivao niti plaću).

Sporno je u revizijskom stupnju: je li B. B. zaštitu svojih prava za koja drži da su osporenom Odlukom tuženika povrijeđena zatražio u smislu odredaba čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", broj 60/89 i 42/90), koji je preuzet kao propis Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 34/91 - dalje: ZOPRO-a), koje uređuju postupak ostvarivanja zaštite prava radnika iz radnog odnosa i određuju rokove za ostvarivanje te zaštite, a u smislu kojih "radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku 30 dana od dana podnošenja zahtjeva odnosno prigovora ima pravo u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom".

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja drugostupanjski sud je ocijenio da je B. B. prekludiran zahtijevati zaštitu "na utvrđenje osporene odluke tuženika nezakonitom i nedopuštenom" - pa je (potvrđivanjem prvostupanjske odluke) tužbu s zahtjevom za takvu zaštitu odbacio, dok je neosnovanim ocijenio i odbio zahtjev B. B. na utvrđenje da "mu pripadaju sva prava iz rada i po osnovi rada", a sve uz osnovno i odlučno pravno shvaćanje:

- da je B. B. u konkretnom slučaju zaštitu prava, za kojeg drži da je povrijeđeno osporenom Odlukom tuženika, zatražio izvan za to propisanih prekluzivnih rokova iz čl. 83. ZOPRO-a, te da je stoga po njemu podnesena tužba nedopuštena,

- a da je, posljedično s time, neosnovan njegov daljnji zahtjev "na obvezivanje tuženika da mu prizna prava iz radnog odnosa".

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, a polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da je B. B. za prestanak njegova radnog odnosa s tuženikom, dakle za činjenicu kojoj daje značaj povrede njegovog pojedinačnog prava iz radnog odnosa, saznao (što se u revizijskom stupnju ne može preispitivati: argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) u krajnjem - 1998., kada je primio radnu knjižicu - u kojoj je to bilo naznačeno,

- da bi i nelogičnim bilo zaključiti nešto suprotno, ono na čemu tužiteljica temelji svoju poziciju u postupku: da od 1991. do 1998. B. B. nije znao da mu je radni odnos prestao - a da bi pogotovo nelogičnim bilo uzeti istinitim da za to nije saznao niti nakon toga, kroz slijedećih čak 15. godina (dakle: kroz ukupno više od 20. godina od donošenja osporene Odluke tuženika, računato do 2014. i utuženja), i to iako svo to vrijeme nije ostvarivao prava iz radnog odnosa - niti su on ili tuženik glede toga pokazivali ikakvu aktivnost u pravima i obvezama (B. B. nije izvršavao osnovnu obvezu iz radnog odnosa: nije dolazio na posao i radio - a nije ostvarivao niti osnovno pravo: dobivao plaću),

jedino je pravilnim za prihvatiti da je nastupila prekluzija prava B. B. na prijepornu sudsku zaštitu (iz smisla odredaba čl. 83. ZOPRO-a: obzirom da je nije zahtijevao u rokovima iz tih odredaba), te da je zbog toga i valjalo (kako je to ocijenjeno i osporenim rješenjem) odbaciti po B. B. podnesenu tužbu za ostvarenje te zaštite.

S time u svezi, a kako je osporeno rješenje drugostupanjskog suda o odbačaju tužbe B. B. s zahtjevom na utvrđenje nezakonitom i nedopuštenom prijeporne Odluke tuženika pravilno, neosnovan je drugi zahtjev B. B., na utvrđenje da "B. B. pripadaju sva prava iz rada i po osnovi rada" - i to upravo stoga što ga temelji na suprotnom i time pogrešnom shvaćanju da je osporena Odluka tuženika nezakonita i nedopuštena.

Taj je (drugi) zahtjev pritom sagledan kao zahtjev kojeg tužiteljica ne temelji na pravu zahtijevati sudsku zaštitu u rokovima iz odredaba čl. 83. ZOPRO-a, već kao zahtjev iz deklaratorne tužbe iz odredaba čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave - ako je to posebnim propisima predviđeno ili ako tužitelj za to ima pravni interes, a za čije se isticanje ne traži da bude ispunjena pretpostavka iz citiranih odredaba ZOPRO-a o rokovima i načinu traženja zaštite iz radnog odnosa.

Povoljniju poziciju tužiteljica ne može ostvariti tvrdnjom da B. B. radni odnos nije mogao prestati zbog učinaka Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti života u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 55/91), koja je na snagu stupila 10. rujna 1991.: kako pravo zahtijevati sudsku zaštitu u odnosu na osporenu Odluku tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljica nema zbog proteka prekluzivnog roka za ostvarivanje te zaštite - u ovome je postupku suvišno (nepotrebno) raspravljati da li bi (u situaciji) da je B. B. zaštitu tražio u rokovima iz odredaba čl. 83. ZOPRO-a, primjenom te Uredbe tužiteljica uspjela u sporu.

Stoga, a budući da su osporene odluke (presuda i rješenje) temeljene na takvome (pravilnom) shvaćanju - to revizija tužiteljice nije osnovana i valjalo ju je kao takvu odbiti (na temelju odredaba čl. 393. i 400. st. 3. ZPP-a) odlukama kao u izreci, u presudi i rješenju.

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 23. siječnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.