Rev-806/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 806/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u Z., protiv tuženice A. T. iz Z., koju zastupa punomoćnik A. O., odvjetnik u Z., radi iseljenja i po protutužbi tuženice A. T. iz Z., koju zastupa punomoćnik A. O., odvjetnik u Z., protiv tužitelja M. T. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1053/06-2 od 4. travnja 2007., kojima je potvrđena presuda Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj P-67/03 od 6. veljače 2006., u sjednici održanoj dana 23. rujna 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice A. T. odbija se kao neosnovana u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev tuženice sa zahtjevom tužitelja za isplatu troškova postupka.

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice A. T. odbacuje se kao nedopuštena u dijelu izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja M. T..

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja M. T. te je naloženo tuženici A. T. predati tužitelju slobodnu od osoba i stvari prizemnu obiteljsku i gospodarsku zgradu koje se nalaze na k.č.br. 4771 upisanoj u zk.ul. 1856 k.o. Z.. Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženice da joj tužitelj na ime ½ sredstava uloženih u tu nekretninu isplati iznos 250.000,00 kn s zateznim kamatama od 6. veljače 2006. do isplate. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 4.392,00 kn, a odbijen je dio zahtjeva tužitelja za naknadu daljnjih troškova postupka u iznosu 1.098,00 kn te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odbijen protutužbeni zahtjev kao i odluka o troškovima u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. Potvrđena je odluka o troškovima i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova tuženice, dok je žalba tuženice odbačena u dijelu kojim je odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka.

Protiv drugostupanjske presude uključujući i odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. II. izreke rješenja reviziju je izjavila tuženica A. T. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijanu presudu kao i presudu suda prvog stupnja preinači, a podredno da se te odluke ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženice u dijelu izreke kojim je odbijen protutužbeni zahtjev uključujući i dosuđene troškove parničnog postupka tužitelju nije osnovana.

Revizija tuženice u dijelu izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev nije dopuštena.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05.

– dalje: ZPP).

Predmet spora iz protutužbe je zahtjev na isplatu 250.000,00 kn na ime ½ sredstava uloženih u predmetnu prizemnu kuću od koje su stranke tijekom trajanja bračne zajednice izgradile katnicu i zajedno uložile 500.000,00 kn.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda u dijelu kojim je odlučeno o osnovanosti protutužbenog zahtjeva ima razloge o odlučnim činjenicama pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Naime, iz nespornih činjenica da su stranke bile u braku oko 26 godina, da su zajednički gradile prvi kat na predmetnoj staroj prizemnoj kući i da su izvršile niz drugih radova čija vrijednost po iskazu samog tužitelja (dakle, druge strane u sporu) iznosi oko 20.000,00 tadašnjih DEM i oko 20.000,00 kn još ne upućuje na postojanje onih odlučnih činjenica koje bi u bilo kojem dijelu opravdale osnovanost protutužbenog kao obveznopravnog zahtjeva.

Da bi se na zajedničku imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1. srpnja 1999. kao dana početka primjene Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 162/98.

– dalje: OZ/98), a primjenom odredbe čl. 290. bivšeg Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78., 45/89. i 59/90. – dalje: ZBPO) mogao prihvatiti obveznopravni zahtjev jednog bračnog druga, bilo je potrebno utvrditi ukupnu vrijednost zajedničke imovine kao i daljnju činjenicu da tuženici u diobi pripada znatno manji dio. To zato jer prema odredbi čl. 290. ZBPO samo ako se kod diobe zajedničke imovine utvrdi da jednom bračnom drugu pripada znatno manji dio, sud može na zahtjev jednog od bračnih drugova odrediti da se tom bračnom drugu izvrši isplata u novcu.

U ovom slučaju tuženica sama u svojoj protutužbi tvrdi da vrijednost zajedničkog ulaganja iznosi oko 500.000,00 kn, dok potražuje 250.000,00 kn, pa nije riječ o znatno manjem dijelu.

Osim toga da bi se utvrdila ukupna vrijednost bračne stečevine kao i dijela koji pripada tužiteljici (izraženog u razlomku) i konačno u slučaju postojanja pretpostavki iz čl. 290. ZBPO i vrijednost tako utvrđenog dijela izraženog u novcu u obliku obveznopravnog zahtjeva, očigledno je bilo potrebno provesti građevinsko vještačenje.

To vještačenje nije provedeno zato jer je tuženica odbila uplatiti predujam za njegovo provođenje. Zbog toga su sudovi pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a. u vezi čl. 7. st. 1. i 8. ZPP) zaključili da tuženica nije dokazala kako postojanje, a posebno visinu protutužbenog zahtjeva.

Pri tome treba reći i to da glede razdoblja nakon 1. srpnja 1999., kada je za institut bračne stečevine u primjeni Obiteljski zakon ("Narodne novine", broj 162/98.) i Obiteljski zakon ("Narodne novine", broj 116/03. i 17/04. – dalje: OZ/03) na pitanje osnovanosti onog dijela protutužbenog zahtjeva koji bi se eventualno odnosio na to razdoblje važile bi odredbe obveznog prava ako tim zakonima nije drukčije određeno. To bi opet upućivalo na potrebu provođenja građevinskog vještačenja.

Zato nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kao ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221. a. ZPP na koju se također poziva tuženica jer je teret dokazivanja protutužbenog kao obveznopravnog zahtjeva ležao na njoj.

Konačno, u vezi prigovora u kojem se tuženica poziva na zakonsku presumpciju suvlasništva na jednake dijelove glede bračne stečevine iz čl. 249. st. 1. OZ/03, odnosno čl. 252. st. 1. OZ/98, u prvom redu treba odgovoriti da je njen zahtjev obveznopravni, a da osim toga kako je već rečeno ta presumpcija ne važi za imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice prije 1. srpnja 1999.

Samo trajanje bračne zajednice sudovi nisu utvrdili, osim navoda tuženice o trajanju braka od 26 godina.

Na osnovu izloženog nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kojeg su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili kada su odbili protutužbeni zahtjev.

Pri tome treba istaknuti da se time ne ulazi u pitanje eventualne osnovanosti stvarnopravnog zahtjeva na ime udjela u bračnoj stečevini jer takav zahtjev obzirom da nije istaknut u ovom postupku nije mogao steći svojstvo pravomoćnosti.

Zato je valjalo u odnosu na protutužbeni zahtjev reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci uključujući i odluku o troškovima u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu troškova tužitelju.

Međutim, revizija izjavljena protiv dijela odluke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev nije dopuštena jer je riječ o sporu koji se vodi radi predaje, dakle iseljenja iz kuće bez pravne osnove.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. i 2. ZPP revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima ako vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 100.000,00 kn. Prema odredbi čl. 38. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99. i 88/01.) koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 284. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 117/03.) jer je tužba podnesena prije 1. prosinca 2003. kao dana stupanja na snagu tog zakona, vrijednost predmeta spora u pogledu tužbenog zahtjeva utvrđuje se prema odredbama tog članka, a to znači prema vrijednosti jednogodišnje najamnine.

Kako je očigledno i općepoznato da jednogodišnja najamnina za stariju prizemnu obiteljsku kuću na području Z. ne prelazi vrijednost 100.000,00 kn to revizija protiv tog dijela pobijane presude nije dopuštena.

Iz navedenih je razloga primjenom čl. 392. ZPP revizija tuženice odbačena kao nedopuštena.

U Zagrebu, 23. rujna 2008.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.