Rev-1753/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1753/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S.B. iz Z., . . ., koju zastupa punomoćnik V.M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C.- o. . d.d. Z., . .. ., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. veljače 1993. br. Gž-6811/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. ožujka 1992. br. Pn-2248/90, u sjednici održanoj dana 9. veljače 1994.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija tužiteljice S.B. te se ukida presuda Okružnog suda u Zagrebu od 9. veljače 1993. br. Gž-6811/92 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. ožujka 1992. br. Pn-2248/90 pa se predmet vraća drugom sucu pojedincu Općinskog suda u Zagrebu.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži da tužiteljici plati 350.000 HRD sa zateznom kamatom i parničnim troškom.

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude suda drugog stupnja izjavila je tužiteljica reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija uvaži.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija je osnovana.

Dana 8. svibnja 1977. došlo je do prometne nezgode kad je za vrijeme automobilske utrke što se odvijala na ulicama Zagreba jedan automobil sletio u gledalište kojom prilikom je tužiteljica kao gledatelj bila teško tjelesno ozlijeđena.

U ovoj parnici tužiteljica traži da se tuženiku kao društvu za osiguranje naloži da joj naknadi štetu vezanu uz spomenutu prometnu nezgodu i to po osnovu pravila o obveznom osiguranju u prometu. Vlasnik automobila kojim je tužiteljici nanesena šteta nije bio kod tuženika osiguran od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama upotrebom tog vozila, no sporno je da li je postojala njegova dužnost da se osigura, jer o tome zavisi pasivna legitimacija u ovoj parnici. Odgovor, i to niječan, na navedeno pitanje sudovi nižeg stupnja su našli u odredbama Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama ("Službeni list" br. 17/74) posebno u odredbi njegovog čl. 178. Pri tome su oni pogrešno primijenili materijalno pravo, jer spomenuti zakon uopće nije uređivao materiju obveznog osiguranja u prometu. Sudovi nižeg stupnja su zapravo, interpretirajući odredbe Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, ocjenjivali da li je vlasnik vozila kojim je tužiteljici nanesena šteta bio dužan registrirati ga, neopravdano smatrajući da time rješavaju i pitanje obveze vlasnika tog vozila osigurati se od automobilske odgovornosti. Naime, u vrijeme nastanka štetnog događaja obvezno osiguranje u prometu bilo je regulirano u Zakonu o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba ("Službeni list" br. 24/76 - u daljnjem tekstu: ZOSOIO), pa je pri ocjenjivanju postojanja pasivne legitimacije u ovoj parnici trebalo poći od njegovih odredaba i to u prvom redu od čl. 51. koji je glasio:

"Korisnik se odnosno vlasnik motornoga i priključnog vozila (u nastavku teksta "motorno vozilo") mora osigurati od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama zbog smrti, ozljede tijela ili zdravlja ili uništenja odnosno oštećenja stvari pri upotrebi motornoga vozila, osim od odgovornosti za štetu na stvarima primljenima na prijevoz.

Pod motornim vozilom, prema ovome zakonu, razumijeva se vozilo na motorni pogon, osim vozila koja se kreću po tračnicama, koje je namijenjeno prijevozu osoba i stvari na cestama ili koje služi za vuču priključnih vozila namijenjenih prijevoza osoba i stvari na cestama, registrirani poljoprivredni traktori te druga registrirana radna vozila na motorni pogon i motorni kotači."

Taj zakon je, dakle, u čl. 51. st. 2. dao svoju vlastitu definiciju motornog vozila vlasnik odnosno korisnik kojeg je bio dužan osigurati se od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama pri upotrebi motornog vozila, a prema navedenom zakonu pojam motornog vozila nije bio ograničen samo na ona vozila koja podliježu obvezi registracije. Među motorna vozila ZOSOIO ubraja i ona koja su namijenjena "prijevozu osoba i stvari na cestama". Po shvaćanju ovog Vrhovnog suda automobili, pa i oni trkači, spadaju u kategoriju motornih vozila namijenjenih prijevozu osoba odnosno stvari na cestama. Da li će se i u kojoj mjeri takav automobil zaista upotrebljavati na cesti zavisi o okolnostima slučaja, no iz činjenice da se određena vrsta automobila najčešće ne koristi za prijevoz na cestama, ak da se njegov vlasnik ne treba osigurati od automobilske pogrešno je izvesti zaključ

odgovornosti ni onda kad takav automobil upotrebljava na cesti. To se pogotovo odnosi na slučaj kad automobil sudjeluje u utrkama gradskim ulicama, kad, dakle, predstavlja najveću opasnost za treće osobe. Okolnost pak, da su se kritične zgode za vrijeme utrke određenim ulicama smjeli kretati samo automobili koji su u njoj sudjelovali, nema po shvaćanju ovog Vrhovnog suda utjecaja na odluku u ovom sporu.

Prema tome, u vrijeme nastanka štetnog događaja postojala je dužnost vlasnika odnosno korisnika automobila kojim je tužiteljica povrijeđena osigurati se od automobilske odgovornosti, a kako on to nije bio učinio, odštetna odgovornost tuženika temelji se na odredbi čl. 55. st. 1. ZOSOIO.

Iz navedenih razloga je temeljem čl. 395. st. 2. preuzetog Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91 i 91/92 - u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci.

U nastavku suđenja potrebno je ocijeniti postojanje i ostalih pretpostavki odštetne odgovornosti te nakon toga odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 9. veljače 1994.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić v.r.