Revr-411/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 411/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. C., iz M. R., D. R., zastupanog po punomoćnicima P. J. i J. P., odvjetnicima u S., protiv tuženice P. d.d. S., zastupane po punomoćniku V. Lj., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-302/06 od 14. veljače 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-2346/05 od 21. rujna 2005., u sjednici održanoj 3. srpnja 2007.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženice se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.294,12 kn sa zateznim kamatama na pojedinačno navedene mjesečne iznose sa datumom dospječa do isplate a sve iz toč. I izreke, te mu ujedno naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.653,50 kn (toč. II izreke).

Presudom suda drugog stupnja u toč. I izreke odbijena je žalba tuženice kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Ujedno je u toč. II izreke protiv presude dopuštena revizija, a u toč. III izreke odlučeno je da se tužitelju ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tako je sukladno dopuštenju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje: ZPP) tuženica izjavila reviziju zbog bitne povrede odredba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti a podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U odgovoru na reviziju protivna se strana reviziji usprotivila smatrajući ju neosnovanom pa je predložila da se ona odbije.

Revizija nije osnovana.

Prema čl. 385. a. ZPP protiv drugostupanjske presude iz čl. 382. st. 2. ZPP revizija se može izjaviti samo zbog materijalno pravnog ili postupovno pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

Drugostupanjski sud je dopustio reviziju zbog pravnog pitanja je li poslodavac ovlašten zbog poremećaja u poslovanju i neostvarenja planiranih poslovnih rezultata jednostavno i bez pristanka radnika umanjiti osnovnu plaću radniku.

U ovoj pravnoj stvari drugostupanjski je sud dopustio izjavljivanje revizije zbog materijalno pravnog pitanja a ovaj revizijski sud nije ovlašten ispitivati osnovanost revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 7.294,12 kn na ime manje obračunate i isplaćene plaće za vremensko razdoblje cijele 1999. i zaključno s kolovozom 2000.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja da je tuženica tužitelju prema obračunskim listama u rubrici pod oznakom „55“ smanjivala plaću za 10 do 35% mjesečno. Utvrđeno je da je tužitelju u utuženom razdoblju radio na svom radnom mjestu puno radno vrijeme i obavljao sve postavljenje radne zadatke tako da je radio u normalnim uvjetima i ostvario uobičajeni radni učinak. Tuženica je svim radnicima zbog neostvarenih planova prometa na razini društva, umanjivala plaću za isti postotak, iako tuženica nije imala razrađeni sustav praćenja učinka svakog pojedinog radnika.

Slijedom takvih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je tuženica suprotno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o radu sada čl. 88. st. 1. i 2. ("Narodne novine", broj 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 427/03, 30/04 i 137/04; pročišćeni tekst - dalje: ZR) čl. 28. i čl. 29. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine ("Narodne novine", broj 41/98; dalje KU), Kolektivnog ugovora o visini najniže plaće ("Narodne novine", broj 37/98), Odluke o proširenju kolektivnog ugovora o visini najniže plaće („Narodne novine“, broj 37/98) i Odluke o najnižoj osnovi za obračunavanje i plaćanje doprinosa za mirovinsko invalidsko osiguranje ("Narodne novine", broj 9/98, 14/98 i 20/00), tužitelju isplatila manju plaću u ukupnom iznosu od 7.294,12 kn u vremenskom razdoblju od siječnja 1999. do zaključno kolovoza 2000. mjesečno i to primjenom manje osnovice za obračun plaće i odbitkom od plaće zbog „neostvarenog plana“.

Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZR poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor, ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog Kolektivnim ugovorom. Ako osnovi mjerila za isplatu plaće nisu uređeni Kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan ih je utvrditi Pravilnikom o radu.

Prema odredbi čl. 28. st. 1. KU osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak, utvrđena na osnovi složenosti poslova radnog mjesta i normalne uvjete rada na tom radnom mjestu, a u skladu s odredbama toga Ugovora, predstavlja najniži iznos kojega je poslodavac dužan isplatiti radniku. Stavkom 2. istog članka „normalnim učinkom“ smatra se ostvareni planirani doprinos u radu utvrđen aktom poslodavca ili uobičajenim za obavljanje pojedinih poslova, time da je odredbom čl. 70. KU utvrđeno da se odredbe prije spomenutog Ugovora primjenjuju neposredno, osim ako za primjenu pojedinih odredbi nije potreba odgovarajuća razrada u Pravilniku o radu.

Citiranim odredbama KU određeni su kriteriji za utvrđivanje osnovne plaće svakom radniku pojedinačno, tj. određena je osnovna plaća kao najniži iznos kojega je poslodavac dužan isplatiti radniku za puno radno vrijeme i „normalni učinak“. „Normalni učinak“ predstavlja doprinos radnika u radu tj. ono što se od radnika uobičajeno očekuje u izvršavanju preuzetih obveza Ugovorom o radu.

Prema tome „normalni učinak“ ne može se dovoditi u vezu s učinkom u poslovanju poslodavca kako to čini tuženica kada jednostrano smanjuje ugovorenu plaću radniku vezujući to smanjivanje za njezine negativne rezultate poslovanja.

Naime, prema prije navedenom odredbi čl. 28. st. 2. KU, koji uređuje pitanje osnovne plaće, tuženica je bila ovlaštena općim aktom utvrditi „normalni učinak“ za svakog pojedinog radnika i razraditi kriterija za praćenje ostvarenja „normalnog učinka“, a potom ovisno o odnosu ostvarenog rezultata i rezultata koji je tražen kao „normalni učinak“ odrediti iznos osnovne plaće koji bio ovisio o tom odnosu i koji bi tada mogao biti jedan, viši ili niži od najnižeg iznosa plaće utvrđenog citiranim KU.

Tuženica u konkretnom slučaju općim aktom nije razradila kriterije za praćenje ostvarenja „normalnog učinka“ zbog čega su sudovi pravilno zaključili da je ona postupila suprotno KU kada je tužitelju umanjila plaću zbog „neostvarenog plana prometa na razini društva“.

Između „neostvarenog plana“ na razini društva, tj. tuženice kao cjeline, sa „normalnim učinkom“ nema znaka jednakosti, jer ovaj potonji prati učinak svakog pojedinog radnika, a ne plan prometa cijelog društva.

Okolnost što tuženica nije ostvarila poslovni plan prometa u spornom razdoblju, odnosno što nije ostvarila planiranu dobit u poslovanju, ne može zato biti valjani razlog za umanjenje osnovne plaće tužitelju pozivom na odredbe čl. 28. KU za djelatnost trgovine. Naime, ostvarenje planiranog prometa i prihoda društva predstavlja poslovni rizik društva, tj. tuženice kao poslodavca, kojeg tuženica ne može prebaciti na teret radnika pa tako niti tužitelja, umanjujući pozivom na taj razlog, njegovu osnovnu plaću. Radnik za svoj rad ima pravo na ugovorenu plaću, i poslodavac ju je dužan isplatiti (čl. 7. st. 1. ZR) i on ne sudjeluje u ostvarenju dobiti, zbog čega radnik nije dužan snositi niti poslovni gubitak poslodavca.

Nižestupanjski su sudovi zato prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZR, čl. 28. st. 1., 2. i 4., čl. 29. i čl. 70. Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine.

Nije se tako ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na kojeg se upire revizijom.

Kako je stoga utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženice valjalo kao neosnovanu odbiti i tako u svemu odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 3. srpnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.