I Kž-28/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-28/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Ane Garačić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i višeg savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. D., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Požegi od 21. listopada 1999. godine broj K-25/99, u sjednici održanoj 11. prosinca 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. B.D., ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

II. U ostalom dijelu odbija se žalba opt. B.D. kao neosnovana, te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Požegi, presudom od 21. listopada 1999. godine broj K-25/99 proglasio je krivim opt. B.D. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH i na temelju istih zakonskih propisa, te čl. 38. i čl. 39. OKZRH osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 90. st. 1. ZKP/93 optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 4.585,00 kn, te paušalnom iznosu od 2.000,00 kn.

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju S.A., odvjetniku iz S.B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškova kaznenog postupka, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik je osobno podnio i dopunu žalbe u kojoj predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a ujedno je podnio i zahtjev za primjenu Zakona o općem oprostu (“Narodne novine”, broj 80/96) ili Zakona o amnestiji Federacije Bosne i Hercegovine.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 24. veljače 2000. godine broj DOKŽ-218/00 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije osnovan zahtjev optuženika za primjenu Zakona o općem oprostu budući se kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, koje je predmet ovog postupka, ne može podvesti pod Zakon o općem oprostu, jer nije u izravnoj, neposrednoj vezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, niti je počinjeno u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima, kako to predviđa čl. 1. Zakona o općem oprostu. Svako drugo stajalište bi bilo preširoko i neadekvatno tumačenje ove odredbe, kako to pokušava optuženik u dopuni žalbe.

S obzirom da u Republici Hrvatskoj nije regulirana primjena Zakona o amnestiji Federaciji Bosne i Hercegovine, niti se zakoni Republike Hrvatske pozivaju na taj zakon, u konkretnom slučaju nije osnovan zahtjev optuženika za njegovom primjenom.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 optuženik navodi da je pobijana presuda nerazumljiva odnosno da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Ukazuje da prvostupanjski sud nije poimence naveo iskaze svjedoka koje ne prihvaća, već ih označava zajedničkim nazivom “suborci optuženika”, te da nije dao razloge iz kojih bi proizlazio zaključak da je oštećenik pogođen iz pištolja kalibra 9 mm.

Protivno navodima iz žalbe, nije ostvaren žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koji se ukazuje budući prvostupanjski sud daje jasne i valjane razloge zbog čega ne poklanja vjeru iskazima svjedoka, koje označava zajedničkim nazivom “suborci optuženika”, a koji su nespornog identiteta, a dao je i razloge na temelju kojih nalazi utvrđenim da je oštećenik pogođen zrnom iz pištolja kalibra 9 mm. Osporavanje tih zaključaka prvostupanjskog suda je ustvari osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Nije osnovana žalba niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik i nadalje ustrajava na obrani da djelo nije počinio, jer je bio na prvoj crti bojišnice, osporavajući pri tome iskaze svjedoka Z. i J. O., te Š.Đ.

Uz žalbu prilaže i izjavu I.M., ranijeg zapovjednika ... B. brigade HVO-a, iz koje proizlazi da se optuženik nakon liječenja u Bolnici za plućne bolesti J. Z., te rehabilitacije u Bolnici V., iako se nalazio na bolovanju, samovoljno javio u svoju jedinicu u mjesecu kolovozu 1992. godine i sa istom, do pada B.B. (BiH), boravio na prvoj borbenoj liniji, u mjestu N.S.

Navedeno se optuženiku niti ne osporava međutim, niti iz ove izjave, a niti iz iskaza njegovih suboraca, svjedoka Z.H., T.S. i N.G., ne proizlazi da je optuženik u kritično vrijeme bio na položaju. Svi su oni suglasni u navodu da kada bi bili na prvoj crti bojišnice, da su tu bili 12 sati, zatim u pričuvi 12 sati, te 12 sati su imali za odmor i spavanje. Kako to navodi svjedok H. “u pravilu se nisu smjeli udaljavati iz kuća gdje su bili smješteni”, što sve nije dovoljno za zaključak da je optuženik u kritično vrijeme bio na prvoj crti bojišnice, kako tvrdi u obrani, odnosno za potvrdu njegova alibija.

Nasuprot tome, opravdano prvostupanjski sud prihvaća iskaze saslušanih svjedoka Z. i J. O., te Š.Đ. koji su potvrđeni i ostalim provedenim dokazima.

Naime, protivno žalbenim navodima da je kazneni postupak iniciran kaznenom prijavom tek 1997. godine, potrebno je istaknuti da je očevid na licu mjesta obavljen 10. rujna 1992. godine povodom dojave J.O. da je 8. rujna 1992. godine oko 19,00 sati teško povrijeđen, iz vatrenog oružja, njezin suprug Z.O. (list 11 spisa). Svjedok J.O. je već prilikom podnošenja kaznene prijave označila kao počinitelja upravo optuženika B.D.

Iz povijesti bolesti za oštećenika (list 12 spisa) također nedvojbeno proizlazi da je ranjen u B.B. (BiH) iz vatrenog oružja, 8. rujna 1992. godine, da mu je operativnim putem odstranjeno metalno strano tijelo i da su u liječničkom timu bili dr. B. i dr. P., koje spominje svjedok J.O. u svom iskazu, navodeći da joj je dr. P. dao izvađeni metak, govoreći da je pucano iz “duge devetke”.

S obzirom na navedeno opravdano prvostupanjski sud prihvaća iskaz J.O., koja je iskazala da joj je suprug već tada rekao da je u njega pucao B.D. Oštećenik je i prema povijesti bolesti bio pri svijesti, kontaktibilan, pa prema tome nema razloga ne vjerovati da je mogao supruzi reći tko je pucao, a što proizlazi i iz njegovog iskaza, u kojem vrlo detaljno opisuje cijeli događaj na kolniku, iz kojeg bi proizlazio i beznačajni povod ovom djelu, navodeći pri tome i da je prepoznao optuženika.

Moguća zlouporaba ili nepravilnosti prilikom ostvarivanja invaliditeta i drugih prava koja iz toga proizlaze od strane oštećenika, na što se ukazuje u žalbi optuženika, ne dovode u sumnju iskaz oštećenika, niti sam događaj kao takav, već to može biti predmet nekog drugog postupka.

Iskazi oštećenika i svjedoka J.O. su suglasni, kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud, iskazu svjedoka Š.Đ., tada djelatnika Policijske stanice B.B., koji je i proveo očevid na licu mjesta, te na osobnom automobilu u kojem je oštećenik ozlijeđen, a oštećenja na vozilu su verificirana u zapisniku o očevidu, upravo suglasno iskazima svjedoka.

Svjedok Š.Đ. je bio izričit u navodu da je već tada krenula obrada optuženika, da je kontaktirana vojna policija i da je dobiven podatak da je optuženik na bolovanju.

Dakle, netočni su žalbeni navodi da je optuženik tek znatno kasnije označen kao počinitelj djela, jer je to protivno svim provedenim dokazima pa i iskazu svjedoka I.Đ. koji je čuo hitac, vidio oštećeni automobil oštećenika, koji je već bio odvezen u bolnicu, a nakon par dana je u policiji u B.B. (BiH) saznao da je okrivljeni B.D. odnosno da se sumnja na njega, a to mu je potvrdio i oštećenik kada ga je posjetio u bolnici u S.B.

U pravu je žalitelj kada ističe da nije uobičajeno da se izvađeno zrno daje obitelji međutim, kada se uzme u obzir da je to bilo 1992. godine, u ratno vrijeme, da je oštećenik ranjen u B.B. (BIH), a liječnički i operativno zbrinut u S.B., da su liječnici bili iz Z., kako je iskazala J.O., takav postupak nije takvog karaktera da bi bio nevjerojatan i da bi nepostojanje metka u vrijeme vođenja kaznenog postupka oduzimalo legitimitet iskazu svjedoka J.O. Zaključak prvostupanjskog suda da je pucano iz pištolja kalibar 9 mm, nije doveden u sumnju ni žalbenom tvrdnjom da optuženik nije bio zadužen takvim pištoljem, u situaciji kada su u ratu svi posjedovali razne vrste oružja, bez valjane dozvole.

S obzirom na oštećenja na vozilu, balistički vještak dipl. ing. D.Č. je dozvolio da je pucano upravo iz pištolja takvog kalibra, pa prema tome, opravdano prvostupanjski sud nalazi utvrđenim sredstvo izvršenja, kao u pobijanoj presudi.

Nije u pravu optuženik kada u dopuni žalbe navodi da se ovo kazneno djelo ne može počiniti s neizravnom namjerom koju prvostupanjski sud utvrđuje na osnovu objektivnih okolnosti pod kojima je konkretno djelo ostvareno. Naime, utvrđene okolnosti pokazuju da je optuženik imao svijest o svim obilježjima kaznenog djela i da je pristao na posljedicu smrti, što sve proizlazi iz razloga iznesenih u pobijanoj presudi protiv kojih žalba i dopuna žalbe nisu iznijeli uvjerljive argumente.

Stoga činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno, niti je ostvarena povreda kaznenog zakona.

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni, međutim, ovaj žalbeni osnov ne obrazlaže.

Ispitujući odluku o kazni ovaj sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća kao pravilno utvrđene i ocijenjene od strane suda prvog stupnja, sve okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne. Cijeneći optuženiku kao olakotno da je kao sudionik Domovinskog rata ranjavan i da je i njegova reakcija na jednu posve bezazlenu prometnu situaciju najvjerojatnije uvjetovana ratnim zbivanjima, kroz koja je optuženik prošao, a kao otegotno težinu ozljede koju je oštećenik zadobio i ostao trajni invalid, bez da je doprinio događaju, te s obzirom da je djelo ostalo u pokušaju, prvostupanjski sud je optuženiku izrekao kaznu kojom će se i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, ostvariti svrha kažnjavanja.

Sud je u pobijanoj presudi obvezao optuženika na platež troškova kaznenog postupka koji se odnose na stvarni trošak, te trošak sudu u paušalnom iznosu koji međutim ne obrazlaže, kako to opravdano ističe optuženik u dopuni žalbe. Iz pobijane presude nije

razvidno na što se trošak odnosi, a ne obrazlažu se ni materijalne prilike optuženika, za koje žalba tvrdi da su nedostatne za podmirenje te obveze.

Stoga je žalba u tom dijelu osnovana, pa će sud u ponovljenom postupku utvrditi imovinske prilike optuženika i donijeti novo posebno rješenje o troškovima kaznenog postupka, koje će i obrazložiti u skladu sa zakonom.

S obzirom na sve navedeno, na temelju čl. 388. st. 1. i čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 11. prosinca 2001. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.