II Kž-607/2002-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž-607/02-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. O. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 120 st. 1 OKZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 12. rujna 2002. god. br. Kv-343/02 (K-11/01), o ukidanju pritvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 23. rujna 2002. god.,

r i j e š i o j e:

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačava se odluka pod toč. I pobijanog rješenja te se temeljem čl. 107. st. 2. ZKP, produljuje pritvor protiv opt. T.O. iz osnove u čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP.

II Uslijed odluke pod I, žalba državnog odvjetnika u odnosu na toč. II pobijanog rješenja, postala je bespredmetna.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, na temelju čl. 101. st. 4. ZKP, pod toč. I, ukinut je pritvor protiv opt. T.O. u tijeku postupka nakon podignute optužnice zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH.

Pod toč. II istog rješenja, odbijen je prijedlog državnog odvjetnika za određivanje mjere opreza prema opt. T.O.

Protiv tog rješenja žali se državni odvjetnik, s prijedlogom da se u odnosu na toč. I pobijanog rješenja, isto preinači i pritvor protiv opt. T.O. produlji iz osnove u čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP, a ukoliko se ne prihvate razlozi žalbe u donosu na točku I, da se pobijano rješenje preinači u toč. II izreke i optuženiku odredi mjera opreza prema žalbenom prijedlogu.

Žalba državnog odvjetnika u odnosu na toč.I pobijanog rješenja je osnovana, čime je ista žalba u odnosu na toč. II pobijanog rješenja postala bespredmetna.

Protivno navodima pobijanog rješenja, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, smatra da pravilno žalitelj ističe da je prvostupanjski sud odlučujući o daljnjoj primjeni mjere pritvora protiv opt. T.O. pogrešno zaključio da je u konkretnom slučaju istekao maksimalan rok trajanja pritvora iz čl. 109. ZKP.

Naime, prvostupanjski sud u pobijanom rješenju smatra da zakonski opis terećenog kaznenog djela treba tretirati u kontekstu zakona koji je bio na snazi u vrijeme učina kaznenog djela, a to je bio Zakon o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ od 08. listopada 1991. god, koji je svojom odredbom čl. 9 brisao smrtnu kaznu, time da nije dirao u odredbu čl. 142. KZSFRJ koja je sankcionirala kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sa zapriječenom kaznom zatvora od najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

Iz navedenog, prvostupanjski sud izvodi zaključak da se u vrijeme učina terećenog kaznenog djela za isto mogla izreći kazna zatvora u trajanju od pet do petnaest godina, jer smrtna kazna kao takova nije postojala, a očita je omaška zakonodavca što Zakonom o preuzimanju KZSFRJ nije uredio odredbu čl. 142. KZSFRJ, sukladno izmjenama općeg dijela toga Zakona.

Ovakovo stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti je neprihvatljivo, jer je propustio pravilno protumačiti odredbu čl. 10. Zakona o preuzimanju KZSFRJ kojom je izmijenjen čl. 38. st. 2. Općeg dijela Krivičnog zakona SFRJ kojom se propisuje da se kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina može izreći samo za najteže oblike krivičnih djela, pa je obzirom da se radi o odredbi iz Općeg dijela Zakona o preuzimanju KZSFRJ, pravilno tumačenje, da se ista odnosi i na kazneno djelo iz čl. 142. KZSFRJ kao posebnog dijela toga Zakona, jer je očigledno da se u odnosu na to kazneno djelo, za koje je i do tada kao najstroža bila propisana mogućnost izricanja smrtne kazne, radi o najtežem obliku kaznenog djela, mada zakonodavac, izrijekom zapriječenu smrtnu kaznu nije ispustio.

U prilog ovoj tvrdnji govori i činjenica da je Zakonom o izmjenama i dopunama KZH (NN91/92), u čl. 17. izmijenjena odredba čl. 142. st. 1. ranije preuzetog KZSFRJ, na način da su se riječi “smrtnom kaznom” zamijenile riječima “kaznom zatvora od dvadeset godina”, pa je iz dikcije ove izmjene razvidno da se radi samo o izmjeni deklaratorne naravi, a ne i konstitutivno uvođenje nove kazne za ovo kazneno djelo, tj. pooštravanju zapriječene kazne.

Iz svega proizlazi, da pogrešno sud prvog stupnja smatra da je u vrijeme učina terećenog kaznenog djela, zbog očite omaške zakonodavca, za kazneno djelo iz čl. 142. preuzetog KZSFRJ, koji je u to vrijeme bio na snazi, bilo moguće izreći samo kaznu zatvora u rasponu od pet do petnaest godina, a ne i kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Stoga treba reći da polemiziranje prvostupanjskog suda sa pravnom kvalifikacijom djela obzirom na zakon koji bi trebalo primijeniti u konkretnom slučaju, nije od relevantnog utjecaja na zaključivanje o tome koji je zakon blaži za počinitelja, da li Zakon o preuzimanju KZSFRJ ili OKZRH, jer u oba slučaja maksimalna zapriječena kazna zatvora za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva je dvadeset godina, dok je opći minimum zapriječene kazne pet godina.

Nadalje, donošenjem Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 1.siječnja 1998. god., za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sada zapriječena kazna dugotrajnog zatvora, dakle, ponovno najstroža kazna, koja prema čl. 53. st. 2. KZ, obuhvaća raspon od 20-40 godina zatvora, tako da ranije zapriječena kazna zatvora u trajanju od 20 godina više samostalno ne egzistira.

Kraj ovakovog stanja stvari, Vrhovni sud Republike Hrvatske je već u ranijim odlukama zauzeo pravno shvaćanje da je kazna zatvora u trajanju od 20 godina, u pitanju primjene procesnih odredaba, izjednačena s kaznom dugotrajnog zatvora jer se prema oba citirana materijalna propisa radi o najstrože zapriječenoj kazni za najteže i najpogibeljnije oblike kaznih djela, a obje kazne su kompatibilne po svojoj prirodi i općoj svrsi kažanjavanja, tim više što je kazna zatvora u trajanju od 20 godina, i po svom vremenskom trajanju, sada obuhvaćena rasponom kazne dugotrajnog zatvora. Takovo stajalište je izraženo ne samo u pitanju primjene odredaba o maksimalnom trajanju pritvora iz čl. 109. ZKP, već i u svim drugim slučajevima kada je primjena procesnog zakona vezana za visinu najstrože kazne zatvora, pa tako i u pitanju obvezne obrane optuženika po čl. 65. st. 1. ZKP ili njegovog prava na podnošenje žalbe protiv drugostupanjske presude iz čl. 394. st. 1. toč. 1. ZKP i sl. Stoga, u konkretnom slučaju, maksimalni rok pritvorske mjere prema opt. T.O. treba izračunati sukladno odredbi čl. 109. st. 1. toč. 5. ZKP/97 u vezi čl. 46. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP/02, a to znači da pritvor može trajati do donošenja prvostupanjske presude najdulje tri godine.

Pritvorski osnov iz čl. 102. st. 1. toč. 4. ZKP, zbog kojeg je pritvor protiv opt. T.O. određen i produljivan, po ocjeni ovoga suda i nadalje je egzistentan, jer okolnosti pod kojima je terećeno kazneno djelo počinjeno, prvenstveno činjenica dogovorne likvidacije civilnog pučanstva koje je u G. živjelo miran suživot , predstavljaju po svom karakteru one posebno teške okolnosti djela koje u cijelosti opravdavaju daljnju primjenu mjere pritvora po narečenom osnovu.

Slijedom svega iznesenog, na temelju čl. 398. st. 3. ZKP, riješeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 23. rujan 2002. god.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci

Senka Klarić-Baranović