Revr-312/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 312/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz B., koga zastupa T. R., odvjetnik u V., protiv tuženika Republike Hrvatske Ministarstvo obrane, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo Građansko-upravni odjel u V., radi isplate razlike plaće, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 21. ožujka 2005. godine, br. Gž-473/05-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 3. veljače 2005. godine, br. P-875/03, u sjednici održanoj dana 6. lipnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. srpnja 2000. godine do 13. lipnja 2003. godine u iznosu od 368.030,09 kn i gardijskog dodatka za isto razdoblje u iznosu od 79.380,00 kn, sa zateznim kamatama, te je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 14.540,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače usvajanjem tužbenog zahtjeva.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

Revizija nije osnovana.

Prema reviziji u postupku je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer nižestupanjski sudovi nisu naveli propis na temelju kojega bi odredba čl. 6. ugovora o službi u Hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama postala ništava. Odlukom Predsjednika Republike da odredbe sklopljenog ugovora nisu bile stavljene izvan snage, a da to nije niti moglo biti učinjeno, jer stranke ne mogu jednostrano mijenjati ugovor. Odredbe ugovora o plaći tužitelja da nisu ništave, jer nisu suprotne prisilnim propisima niti moralu društva.

Iz sadržaja ovog prigovora, ovaj sud zaključuje (iako to tužitelj nije izričito naveo) da tužitelj pobija nižestupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje ZPP).

Suprotno navedenom, u obrazloženju pobijanih presuda sudovi su se pozvali na propise (Zakon o službi u oružanim snagama – Narodne novine 23/95, 33/95 i 105/99, Zakon o službi u oružanim snagama – Narodne novine 33/02 i 58/02, te Odluku o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba Predsjednika Republike Hrvatske) na temelju kojih smatraju da tužitelj nema pravo na isplatu sporne razlike po osnovi neisplaćene plaće i gardijskog dodatka. Netočno se u reviziji navodi da bi prema stajalištu nižestupanjskih sudova čl. 6. spornog ugovora bio ništav, pa stoga nije učinjena povreda postupka kada nisu navedeni razlozi za ništavost tog uglavka ugovora. Iz navedenih razloga ovaj sud ocjenjuje da nije ostvarena bitna povreda postupka na koju revident ukazuje.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da se tuženika obveže da mu isplati razliku između plaće na koju je imao pravo na temelju sklopljenog ugovora i isplaćene plaće za razdoblje od 1. srpnja 2000. godine do 13. lipnja 2003. godine u iznosu od 368.030,09 kn te za isplatu gardijskog dodatka za isto razdoblje u iznosu od 79.380,00 kn sa zateznim kamatama.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj s tuženikom – Ministarstvom obrane sklopio ugovor o službi u Hrvatskoj vojsci – Gardijskim brigadama 13. siječnja 1994. godine, te da se prema čl. 6. ugovora kojim je tužitelju utvrđeno pravo na plaću prema koeficijentu utvrđene osnovice u visini od tri i pol prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po radniku u gospodarstvu Hrvatske, prema posljednjem tromjesečnom prosjeku objavljenom u "Narodnim novinama". U navedenom razdoblju tužitelju nije isplaćivana plaća u skladu sa čl. 6. ugovora, nego na temelju Odluke Predsjednika Republike Hrvatske od 11. svibnja 1995. godine o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika, koju Odluku je Predsjednik Republike donio po ovlaštenju iz čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama.

Na temelju citiranih propisa nižestupanjski sudovi su uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev.

Naime, nakon sklapanja ugovora između stranaka 13. siječnja 1994. godine stupio je na snagu Zakon o službi u oružanim snagama (5. travnja 1995.), koji je u čl. 138. propisivao da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane. Predsjednik Republike Hrvatske donio je 11. svibnja 1995. godine Odluku o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika, kojom se u toč. XIII. određuje da danom stupanja na snagu te Odluke prestaju vrijediti sve donesene odluke, zapovijedi i drugi akti kojima je bilo uređeno područje propisano tom Odlukom. Zakonom o službi u oružanim snagama (Narodne novine 33/02 i 58/02), koji je stupio na snagu 6. travnja 2002. godine u odredbi 169. uređen je način obračuna plaća za djelatne vojne osobe, a čl. 203. st. 1. propisano je da će se plaće i druga materijalna prava vojnih osoba, službenika i namještenika do donošenja novog podzakonskog propisa kojim se uređuje pitanje materijalnih prava, određivati u skladu s dotadašnjim propisima kojima se uređuje ovo područje. Odredbom čl. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o vrijednosti koeficijenata osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe (Narodne novine 144/02) određeni su ti koeficijenti i ujedno je prema čl. 4. Uredbe prestala važiti citirana Odluka Predsjednika Republike Hrvatske s danom 1. prosinca 2002. godine.

Donošenjem Zakona o službi u oružanim snagama 1995. godine propisan je način uređivanja plaća djelatnih vojnih osoba, pa kako se radi o kogentnom propisu, plaće vojnih djelatnih osoba do 1. prosinca 2002. godine mogle su se obračunavati i isplaćivati samo prema Odluci o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika od 11.svibnja 1995. godine, zbog čega su i stavljeni izvan snage odluke, zapovijedi i drugi akti, što je uključivalo i ugovore koji su do tada na drugi način određivali plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba. Nakon donošenja Zakona o službi u oružanim snagama 2002. i citirane Uredbe, djelatne vojne osobe imale su pravo na plaće i druga materijalne prava u skladu s tim propisima.

S obzirom na izloženo pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da tužitelj, nakon stupanja na snagu navedenih propisa, nema pravo na razliku u plaći prema čl. 6. ugovora kojeg je sklopio s tuženikom, nego prema posebnim propisima koji su uređivali ova prava, budući je ta ugovorna odredba nakon njihova stupanja na snagu, bila protivna prisilnim propisima. Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dosljedno izloženom revizija tužitelja je odbijena kao neosnovana na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 6. lipnja 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.