Rev-3728/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3728/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz O., zastupanog po punomoćniku N. R., odvjetniku iz O., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstva obrane, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 2. rujna 1999. godine, br. Gž-1536/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 30. travnja 1999. godine, br. P- 31/97-13, u sjednici održanoj dana 17. lipnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.360,40 kn sa zateznom zakonskom kamatom koja teče od 17. svibnja 1992. godine do isplate, te daljnji iznos od 700,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. travnja 1996. godine, kao što je odbijen i sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška.

Istom je odlukom naloženo tužitelju da tuženiku plati parnični trošak u iznosu od 1.050,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se revizija prihvati, a nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu tražeći i naknadu troškova revizije.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutog revizijskog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91. i 91/92. – dalje ZPP), sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nije ostvaren kako istaknuti revizijski razlog, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Naime, u postupku suda prvog stupnja utvrđeno je, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je prema navodima tužbe tužiteljevo vozilo oštećeno dana 7. svibnja 1992. godine, a u to vrijeme ustupljeno na korištenje Hrvatskoj vojsci kada je pripadnik HV-a upravljajući navedenim vozilom dana 7. svibnja 1992. godine udarcem u rub zgrade ovo oštetio. Utvrđeno je nadalje da je povodom ovog štetnog događaja sačinjeno izviješće o retroaktivnom očevidu dana 17. srpnja 1992. godine, te da je o navedenoj šteti odmah imao saznanja i tužitelj, kao što je znao i za počinitelja štete.

Tužitelj je ustao tužbom radi naknade štete povodom ovog štetnog događaja i to dana 9. siječnja 1997. godine, pa je utoliko pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je došlo do zastare potraživanja naknade štete pozivom na odredbu iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91. – dalje ZOO), koja propisuje rok od tri godine za zastaru potraživanja koji rok počinje teći od dana saznanja za štetu i počinitelja, a to je za konkretni slučaj 17. srpnja 1992. godine, ako ne onaj od 7. svibnja 1992. godine kada je štetni događaj nastupio.

Pravilan je i zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastarijevanja podnošenjem prijedloga sudu za osiguranje dokaza u izvanparničnom postupku dana 2. veljače 1994. godine.

Ovo stoga što se zastara potraživanja ne prekida podnošenjem prijedloga za osiguranjem dokaza, jer se ne radi o radnji poduzetoj pred sudom koju ima u vidu odredba iz čl. 388. ZOO.

Naime, ta zakonska odredba ima u vidu one radnje vjerovnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojima se utvrđuje, osigurava ili ostvaruje konkretna tražbina vjerovnika. Tako se misli na one radnje i pravna sredstva koja istovremeno okončavaju sporne odnose i omogućuju ostvarenje prava za koja je zastarjelost bila u tijeku. Podnošenje prijedloga za osiguranje dokaza po čl. 272. ZPP-a predstavlja procesnu radnju, ali je bez utjecaja na tijek zastarjelosti jer ova radnja nije neposredno usmjerena na utvrđivanje, osiguranje ili ostvarivanje tražbine. Ovom se procesnom radnjom osiguravaju tek dokazi.

Suprotno reviziji i nalaz i mišljenje vještaka pribavljen po tužitelju izvan postupka dana 15. travnja 1996. godine, a u cilju utvrđenja visine štete, ne može rezultirati prekidom zastarijevanja, jer se ne može smatrati da je tek tada tužitelj saznao za opseg štete. Naime, tužitelj je za okolnosti o opsegu štete saznao još 1992. godine, kako je to utvrđeno po nižestupanjskom sudu. Saznanje za opseg štete znači saznanje za okolnosti iz kojih se može utvrditi njezina visina, pa nije potrebno da je tužitelj unutar tijeka zastarnog roka znao i za njezinu visinu izraženu u novcu.

Isto tako, suprotno reviziji, kada postoje okolnosti koje upućuju na sve pretpostavke za mogućnost ostvarenja zahtjeva tužitelja unutar zastarnog roka od tri godine, ne dolazi u primjenu objektivni rok zastarijevanja od pet godina predviđen čl. 376. st. 2. ZOO.

Iz navedenih je razloga valjalo u svemu reviziju odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 17. lipnja 2003.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.